Razmišljanja o Maršu mira

Sedmog jula ujutro Srebrenica je djelovala kao grad duhova. Ranije tog dana sam krenula iz Sarajeva sa grupom postdiplomaca sa Univerziteta u Denveru (DU). Nas osmero smo izašli iz autobusa u Srebrenici, ne znajući šta da očekujemo u narednih par dana. Pripremali smo se za učešće u Maršu mira, godišnjem pješačkom pohodu kojim se obilježava genocid u Srebrenici. Hoda se više od 90 kilometara planinskim putevima kojima je 10.000 muslimanskih muškaraca, dječaka i nekolicina žena pokušalo pobjeći iz Srebrenice 1995. godine. Samo 2.000 ljudi je preživjelo marš smrti i stiglo u selo Nezuk, nakon čega su tražili svoje porodice u izbjegličkom kampu u Tuzli.

U Srebrenici me šokirala tišina. Nije bilo žive duše. Činilo se da čak i zrak drži dah. Jedna mačka je pretrčala ulicu, žureći, kao da ne želi biti viđena. Zavjese su bile navučene. Prozori zatvoreni. Krenuli smo uz ulicu šapćući.

Rano narednog jutra, osmog jula, moja grupa je krenula iz Srebrenice sa nekoliko drugih ljudi, većinom muškaraca, za Nezuk. Sunce je polako izašlo i ugrijalo jezu koja me paralizovala tokom prethodnog dana. Um mi je ubrzano radio, pun iščekivanja Marša i svega što će on donijeti. Nekoliko studenata sa mog DU programa je učestvovalo na Maršu prošle godine, ali njihove priče me nikako nisu mogle dovoljno pripremiti na iskustvo ta tri dana hodanja putem kojim su pobjegle hiljade ljudi i na kom su brutalno ubijene hiljade ljudi.

Jedan od najupečatljivijih dijelova Marša je slušanje priča drugih učesnika. Hodajući kilometrima i kilometrima, čula sam nevjerovatne priče, srceparajuće priče, priče o snazi i priče o beznađu. Upoznala sam ljude iz moje zemlje čiji su roditelji izbjegli tokom rata i naselili se u SAD-u. Upoznala sam brojne Bosance, koji su svi direkto pogođeni ratom i naročito genocidom.

Mnoge mlade ljude mojih godina je zanimala moja priča. “Kakvu zastavu nosiš?” Zastavu Kolorada. To je država u Americi. “Zašto nosiš zastavu jedne od sjedinjenih država?” Dobro pitanje. (Pauza) Volim što sam iz Kolorada, i mi smo prilično ponosni na svoju državu. “Zašto si u Bosni? Zašto si na ovom Maršu? Šta studiraš?” Pitanja su se nastavljala, i većinom sam osjetila da ljudi srdačno cijene što sam ja, mlada žena iz Amerike, odabrala da učestvujem u ovom komemorativnom maršu.

Međutim, kada sam počela uzvraćati pitanja, počela sam razumijevati frustraciju, i često beznađe, vezano za trenutno stanje stvari u Bosni.

Jedan mladi čovjek od 28 godina je završio dva magistarska studija. Zove se Rusmir. “Kao Rusija”, rekao mi je, pokušavajući da nama Amerikancima objasni izgovor. Dok smo pažljivo silazili niz strma brda bosanskih sela, objasnio mi je da je prvo završio krivično pravo, ali nije mogao naći posao. Onda se odlučio vratiti na fakultet da završi još jedan magistarski. Uprkos tome, ovaj visokoobrazovani, uspješni, izuzetno pažljivi i radoznali čovjek i dalje nije mogao naći posao.

Nakon što je odlučio da traži prilike u inostranstvu, ispričao mi je da je nedavno dobio ponudu od McDonaldsa u Njemačkoj. Obuzdavajući svoj šok, upitala sam da li planira prihvatiti.

“Da.”

Ostala sam bez riječi. Prije razgovora sa njim, nisam mogla pojmiti očaj koji nezaposlenost stvara u ovoj zemlji. On je želio ostati. On je očajnički želio živjeti i raditi u svojoj domovini, ali u njoj nije bilo ničeg za njega.

Rusmirovu priču sam slušala iznova i iznova, od različitih ljudi. Čula sam toliko sličnih priča – visokoobrazovani, genijalni mladi ljudi, koji ne mogu naći posao u Bosni i očajno traže bilo kakvo zaposlenje bez obzira na to što su previše kvalifikovani za većinu poslova. Pitala sam ove mlade ljude šta oni smatraju preprekama promjeni u ovoj zemlji i često su govorili o Dejtonskom mirovnom sporazumu, manama Ustava i stagnaciji vlade i državnih institucija. Neki se zalažu za iseljavanje. Neki tvrde da samo revolucija može donijeti promjenu. Neki slegnu ramenima i odgovaraju praznim pogledom.

Kao stranac, a naročito Amerikanac, teško je izjavljivati nešto ili davati sveobuhvatne sugestije za Bosnu. Pokušavajući zadržati ulogu posmatrača, počinjem uviđati strašno razdvajajuće komponente trenutne kulture koje održavaju nesporazume i spriječavaju iscjeljenje. Dok god se podjele razmnožavaju, opozicija koja želi promijeniti ustajale i korumpirane sisteme vlasti će vjerovatno biti uzaludna. Naprimjer, razmišljanje o Maršu mira se ispostavilo kao takav jedan primjer. Dozvolite mi da pojasnim.

Zadnjeg, trećeg dana Marša probudili smo se u izmaglici. Činilo se prikladno. Tamno. Tiho. Mnogo sati i oko 34 kilometra kasnije, spustili smo se niz najstrmiju dionicu šetnje u groblje i memorijalni centar. Ljudi su bili poredani duž ulice dok su im tihe suze tekle niz lice. Nastavili smo hodati kroz gužvu ka memorijalu. Porodice žrtava su stajale uz mermerne ploče na kojima su uklesana imena ubijenih. Jecali su. Mi smo jecali. Osjećala sam se skrhano.

Ovo mjesto, ovaj memorijal sadrži stvarnost hiljada ljudi. Ovdje su porodice razdvojene, voljeni ubijeni, životi uništeni. Marš mira je iznimno važan. Sjećanje na i obilježavanje preživjelih i žrtava srebreničkog genocida iz 1995. godine je imperativ. Međutim, ovo je jedinih par dana čitave godine kada se ovo krvoproliće grupno priznaje. Pa ipak, ovi preživjeli, ove porodice, žive svaki dan sa teretom sjećanja, gubitka i tuge, a mnogi od njih nemaju zajednicu koja bi im podrškom pomogla s nošenjem tog tereta.

Štaviše, postoji i negiranje genocida. Stvarnost Srebrenice kao grada duhova prije vikenda godišnjice ukazuje na otpor ka priznavanju proživljenih iskustava hiljada ljudi. Bosanski Srbi koji žive u toj opštini su nestali. Ova podjela predstavlja bolnu pat-poziciju.

Dok sam slušala priče preživjelih i priče mladih koji ne mogu naći posao, učinilo mi se da jedna nit vezuje ove priče – niko ne sluša.

Naprimjer, putem Marša mira se hoda jednom godišnje. Memorijalizacija genocida se dešava jednom godišnje. Nemuslimansko stanovništvo Srebrenice može isključiti komemoraciju jednom godišnje. U ovakvoj strukturi, prostor za razvijanje dijaloga, priznavanja i razumijevanja ne postoji. Ovaj otpor ka priznavanju narativa odjekuje diljem Bosne, i nije ograničen samo na Srebrenicu ili jednu etničku grupu ili jednu generaciju.

Nakon Marša mira, sastala sam se sa Amirom Kulaglićem, koji je preživio genocid a trenutno radi kao savjetnik gradonačelniku Srebrenice i posvetio je svoj život ostvarenju tranzicijske pravde u Bosni. I on je priznao da ova jedna memorijalizacija stvara podjele i radi na tome da se infrastruktura puta Marša izgradi kako bi ljudi mogli slobodno tokom cijele godine ići tim putem i tugovati i procesuirati događaje kada im je to potrebno, umjesto da se ograničavaju na par dana u julu.

Čula sam par domaćih ljudi kako pričaju da samo žele da idu dalje. Žele da se ljudi prestanu zadržavati na onome što se desilo prije više od 20 godina. Međutim, narativi iz rata se i dalje poriču ili, u najboljem slučaju, pokušavaju umanjiti. Bez uspostavljanja istine, bez mogućnosti da dijele svoje priče i iskustva, preživjeli proživljavaju produženu traumu od besramnog poricanja. Amir obuhvata ovo iskustvo riječima: “Mislio sam da ljudi mogu samo jednom umrijeti, ali nakon genocida mogu ponovo umrijeti. Prvo, kada im se uzme život. Ponovo, kada im se kosti premjeste, ali negiranje žrtava je zadnja faza genocida. Svaki dan koji provedemo u tišini. To je negiranje da su postojali kao ljudska bića.”

Onda se čini da Marš mira služi kao protestni uzvik, ne samo protiv onog što se desilo tu, nego i protiv onog što se još nije desilo, protiv nepravde, protiv otvorenog negiranja genocida. Ali iako je ova pobuna opravdana, održavanje ovako polarizirajućeg događaja bez češćih prilika za suočavanje sa prošlošću omogućava atmosferu podjela u cijeloj Bosni.

Što se tiče tranzicijske pravde, preživjelima se mora dati platforma za pričanje njihovih doživljaja. Mnogi su mislili da će suđenja sa zaštićenim svjedocima igrati tu ulogu, ali to nije bio slučaj. Svjedocima su postavljana pitanja o određenim dijelovima njihovih priča, o onome što su tužitelji smatrali značajnim za suđenje. Ovakva dinamika vraća preživjele u inferioran položaj. Osnaživanje je neophodno za suočavanje sa traumom, a atmosfera suda nije mjesto za takav proces.

Iako su komisije za istinu napravljene kao sredstvo za svjedočanstva, njihova hladna atmosfera često ne pruža podršku koja je preživjelima potrebna kako bi se osjećali dovoljno sigurnim da podijele svoje priče i da ih zajednica podrži. Od ovih foruma ima neke koristi, ali se preživjeli često iznova traumatiziraju iznošenjem svojih priča – psihološka reakcija koja nije iznenađujuća.

Amir se oporavio velikim dijelom zahvaljujući svom radu sa drugim preživjelima i njihovim zajedničkim zalaganjem. Kroz taj kolektivni proces zacjeljivanja, Amir je mogao svoju priču prenijeti široj publici. Međutim, dok god političke strukture i institucije negiraju, umanjuju i odbacuju istinu, mnogi preživjeli će ostati obespravljeni i neće moći da se oporave.

Tranzicijska pravda je komplikovan koncept koji uključuje institucionalne reforme na višem nivou i razmatranja na pojedinačnom nivou. Osjećam se skrušeno i zadivljeno zbog otpornosti ljudi kao što je Amir, koji nastavljaju živjeti i boriti se za cjelovitu pravdu koja tek treba da se ostvari.

Osjećam se kao da je sada dio odgovornosti i na meni. Da pišem. Da slušam. Da dijelim. Da uradim nešto. Pitanje koje sam sebi postavljala otkako sam došla u Bosnu nastavlja odjekivati u meni: Šta je moja obaveza, i kako ću je izvršiti?

I mjesec nakon Marša, ovo pitanje nastavlja odjekivati. Konstantno razmišljam o preživjelima, ali razmišljam i o narednoj generaciji mladih mojih godina koji pate i od traume rata i od nemara i stagnacije zemlje koja ne može zacijeliti, pomiriti se, i nastaviti naprijed. Bez mogućnosti za rad i okruženi podijeljenom, tiho neprijateljski nastrojenom okolinom, možda nije iznenađujuće što mladi biraju odlazak – čak i ako odlazak znači posao u McDonaldsu. Koliko dugo će se ovo nastaviti?

Mislim da Bosna žudi za novim identitetom. Kada sam rekla ljudima kod kuće da ću ovdje provesti ljeto, većini je asocijacija na Bosnu bio rat. Ova nevjerovatno lijepa zemlja mora biti poznata po nečemu sem zvjerstava iz 1990-ih. Međutim, dok god se narativi o ratu negiraju i ne slušaju, generacija preživjelih se mora grčevito držati za ta iskustva a mlađa generacija će se većinom odseliti jer nisu u stanju da sruše barijere koje su učvršćene tokom prethodne dvije decenije.