Ljubaznost je jezik koji gluhi čuju, a slijepi vide

„Obzirom da sam dijete gluhih roditelja, znakovni jezik je za mene maternji, naučila sam ga kroz odrastanje sa svojim roditeljima i ne sjećam se prvih trenutaka učenja. Život, odnosno odrastanje u svijetu tišine mi je donijelo veliko bogatstvo, a to je znanje znakovnog jezika“, kazala je 25-godišnja Berina Čorić iz Zenice.

U razgovoru za Balkan Diskurs, ona je kazala da nije nimalo jednostavno odrastati sa gluhim roditeljima jer su uloge djeteta i roditelja zamijenjene, odnosno potrebna im je pomoć i tumač, posebno kod odlaska u javne institucije.

Iz iskustva roditelja Berina je kazala da se ne daje dovoljno mogućnosti osobama sa posebnim potrebama, kako u obrazovanju, tako ni u zapošljavanju.

„Moji roditelji su završili osnovnu i srednju školu, naime žalosna je činjenica, da sve gluhe osobe imaju istu struku, koja je vrlo ograničena. Muškarci su većinom automehaničari, autolakeri, obućari, moleri, a žene su ili krojačice ili rade u štampariji. Bez obzira što kod gluhih osoba postoji želja za usavršavanjem novog znanja, kako od srednje škole, tako i kod fakultetskog obrazovanja, oni nažalost trenutno nemaju tu mogućnost. Sama činjenica da ne mogu upisati srednju školu koju žele, govori nam i o otežavajućim okolnostima prilikom zapošljavanja“, kazala je Berina.

Iz ovog razloga, ona je postala tumač, volonterka i aktivistica, koja je svjesna da je Zakon o upotrebi znakovnog jezika usvojen 2009. godine, nažalost, samo „mrtvo slovo na papiru“.

Na upit da li vjeruje u poboljšanje statusa osoba oštećenog sluha, kazala je da im je potreban tumač znakovnog jezika kojeg najčešće sami plaćaju i to nerijetko od socijalne pomoći.

„Poražavajuća je činjenica da visina socijalne pomoći ne daje mogućnost da samostalno plaćaju tumača, pa opet dolazimo do zaključka da se tim odnosom prema marginaliziranoj skupini ugrožava njihovo osnovno ljudsko pravo“, kazala je Berina.

Berina se bori da napravi promjenu, i pokrenula je i Facebook stranicu „Ljubaznost je jezik koji gluhi čuju, a slijepi vide“. Na početku je bila namijenjena samo njenim bližim prijateljima koji su željeli naučiti znakovni jezik, ali se potom iznenadila velikom interesu drugih ljudi koji su dijelili njen sadržaj, i tome da su joj se javile mnoge osobe sa oštećenjem sluha, kao i dosta roditelja sa djecom oštećenog sluha koji su željeli poboljšati svoju komunikaciju.

„Raduje me to što je veliki broj ljudi koji imaju želju da nauče znakovni jezik, što sugeriše na to da se kod ljudi polahko razvija svijest o postojanosti gluhih osoba i njihovom načinu života“, kazala je Berina.

Druga strana priče

Ira Adilagić, autorica serijala „Druga strana priče“ koji ima za cilj podizanje svijesti o problemima i pravima osoba sa invaliditetom, smatra da osobe sa invaliditetom mogu značajno obogatiti i doprinijeti razvoju društva u različitim segmentima. Jedan od njih je i kroz dijeljenje njihovih iskustava u cilju promocije društvene inkluzije.

Kada je u pitanju obrazovanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, Ira smatra da nailaze na probleme kao i svi ali i da nailaze na predrasude i nepristupačnost. „Obezbjeđivanje potrebnih uslova za rad sa učenicima sa invaliditetom u redovnom obrazovanju je od neprocjenjive vrijednosti jer je inkluzija u obrazovanju inkluzija u društvo“, kazala je Ira.

Irin najveći izazov, iz perspektive nagluhe osobe, navodi učenje stranih jezika. Ona smatra da je sreća to što u našem jeziku vrijedi pravilo: „Piši kako izgovaraš, čitaj kako piše“. S engleskim, kako pojašnjava, nije tako jer se za svaku riječ moraš malo više posvetiti kako bi je naučila pravilno izgovoriti i biti spremna da je prepoznaš kada je drugi izgovore čitanjem sa usana.

Iako je svjesna barijera sa kojima se treba suočiti i prevazići ih, Ira vjeruje da je od osnivanja pokreta osoba sa invaliditetom ostvaren osjetan napredak kada su u pitanju prava i položaj ove kategorije.

Pružanje podrške

Da je promjena moguća barem kada je u pitanju obrazovanje navode u Uredu za podršku studentima sa posebnim potrebama u Zenici.

Koordinatorica Ureda, Azemina Durmić je kazala da je podrška grupirana u tri modela: savjetovanje i podrška studiranju, podrška tutora ili tutorstvo, odnosno pomoć pri pravljenju bilješki, pratnja do kuće i/ili fakulteta, pomoć pri korištenju asistivne tehnologije, pomoć pri izradi studentskih zadataka, iznajmljivanje dostupne opreme i materijala. „Riječ je o savjetovanju studenata sa posebnim potrebama prilikom planiranja i provedbe studija, pružanje podrške u svakodnevnici i u situacijama kod kojih se mogu pojaviti određene poteškoće“, kazala je Durmić.

Ona je 2012. godine imala priliku posjetiti Univerzitet u Allicanteu i njihov centar za podršku studentima sa posebnim potrebama, koji kao glavne ciljeve ima akomodaciju u području poteškoća vida, sluha i mobilnosti. Ona kaže da su koncept i model rada Ureda u Zenici preuzeti dijelom sa ovog Univerziteta, kao i sa Univerziteta ekonomije i biznisa u Beču, te KAHO Sint-Lieven u Gentu. Ona ističe vrijednost ovih posjeta, ali upozorava i na stanje univerziteta u BiH. „Sigurno da su ove studijske posjete bile jako značajne za uvid u prisutne modele podrške, ali će bh. univerziteti kao i kompletno bh. društvo morati puno raditi da bi dostigli nivoe podrške koji su dostupni na ovim univerzitetima, naročito oni koji se tiču arhitektonske akomodacije zgrada, fakulteta i učionica“, kazala je Durmić.

Otklanjanje barijera

„Osobe sa invaliditetom prije svega moraju da obraćaju pažnju na te neke praktične stvari iako to ne bi trebalo da bude naš posao. I tako je u svemu. Ali što se tiče BiH u njoj je sve manje i manje potencijala za bilo šta i bilo koga, a pogotovo za mlade ljude“, kazao je Jasmin Džemidžić, sit down komičar – stand-up komičar sa invaliditetom.

U svojim nastupima, Džemidžić skreće pažnju na osobe sa invaliditetom, kroz humor, te ukazuje na činjenicu da bi umjetnost trebala biti inkluzivna, ali da osobe sa invaliditetom često nailaze na različite prepreke, što ih izostavlja iz umjetničkih tokova.

Iz ovog razloga, Džemidžić nije mogao završiti Akademiju scenskih umjetnosti iako je oduvijek želio biti glumac.

„Pa mogu reći da ja nisam birao humor, humor je izabrao mene. Ja sam oduvijek želio da budem na sceni, da glumim, igram velike uloge. To su bili moji dječački snovi da završim Akademiju i da se profesionalno bavim glumom, vjerovatno ta želja za scenom me je i odvela u komičare i eto tu sam i dan danas. Naravno u sve to se uklopila i činjenica da sam oduvijek bio pozitivan i da sam uvijek uveseljavao svoje prijatelje. I kada je došlo vrijeme za to prešao sam na veću publiku“, kazao je Džemidžić.

Ali ono što je Džemidžiću najvažnije je „otklanjanje barijera u glavama“. Nada se da je učinio neke pomake u tome.

„Ja osjetim promjenu, naprimjer prije su me ljudi doživljavali i gledali sa sa žaljenjem a danas imaju osmijeh na licu kada me sretnu i samo se nadam da imaju isti taj osmijeh kada sretnu bilo koju drugu osobu sa invaliditetom. Ako je tako – niko sretniji od mene“, zaključuje Džemidžić.

Ova publikacija odabrana je kao dio omladinskog takmičenja Srđan Aleksić. U pitanju je regionalno takmičenje koje animira mlade da se aktivno angažuju u svojim lokalnim zajednicama i pronađu, dokumentuju i podijele priče o moralnoj hrabrosti, međuetničkoj suradnji i pozitivnoj društvenoj promjeni. Ovo takmičenje dio je nagrađivanog programa „Obični Heroji“ Centra za postkonfliktna istraživanja čiji je primarni cilj korištenje međunarodnih priča o spasiocima i moralnoj hrabrosti da promoviše međuetničko razumijevanje i mir među građanima Zapadnog Balkana.

Pomoć pri realizaciji ovog projekta ljubazno je osigurao fond National Endowment for Democracy (NED).