Poplave u BiH: vrijeme nedaća, vrijeme sloge

Čišćenje terena nakon poplava. Topčić Polje, maj 2014. (foto: Midhat Poturović)

Prošlo je više od četiri godine od stravičnih poplava koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu i region. Moglo bi se reći da je davno bilo ali stravične slike maja 2014. godine ne blijede ni dan danas.

Mnogo ljudskih sudbina promijenilo se upravo te godine i tog mjeseca. Poplave su tada pokazale i naučile nas da se čitav život preokrene za samo nekoliko minuta, za šta jedni krive vlasti, a drugi pak sebe.

Studentica Marina Grabovičkić nerado se prisjeća tih momenata.

„Sve je toga jutra izgledalo kao i inače. Toga jutra sjećam se da je moj tata krenuo na posao a ja u školu. Niko nije imao ideju ni predstavu da će kiša koja je tih dana padala prerasti u toliku štetu koje se i dan danas sjećamo. Za samo pola sata voda je dostigla ogromnu visinu nakon čega nam je bilo potpuno jasno da se to neće završiti dobro, nažalost“, objašnjava Marina.

Za one starije koji su preživjeli rat poplave su nanijele gotovo identičnu patnju i bol koju su proživjeli. Tog maja 2014. godine nije im bilo lako da po ko zna koji put gledaju kako im imanja, kuće, sve ono što su obnovili nakon rata opet nestaje munjevitom brzinom ispred njihovih očiju. Za mlade ljude, srednjoškolce, osnovce ovo je do sada bila najveća patnja u njihovom životu.

„Bilo je stravično! Otac mi je ostao zarobljen u kući. Telefoni nisu radili, struje nije bilo. Majka i ja bile smo na selu kod bake gdje smo svaki trenutak iščekivale nove informacije o ocu i domu koji su u tom momentu bili daleko od nas“, objašnjava 20 – godišnja Marina.

Objasnila nam je da je cijeli donji sprat u kojem živi sa porodicom bio potpuno poplavljen. Voda je tada prekrila veliko dvorište, dvije garaže, namještaj i sav alat koji su posjedovali.

„Više od 20 dana smo bili spriječeni da se vratimo našoj kući. Roditelji su davali sve od sebe da počiste i pobacaju sve što je bilo uništeno. Ta stravična situacija je bila u čitavoj našoj ulici. Tih dana ljudi su bili depresivni, bol i tugu pokušali su sakriti sa svojih lica ali im to nije pošlo za rukom. Bilo je očigledno da pate zbog onoga što im se tog maja izdešavalo“, prisjeća se Marina.

U ovim teškim trenucima svaka pomoć dobro je došla. Tih dana poplavljeni gradovi bili su prepuni kako domaćih tako i stranih organizacija, volontera, dobrovoljaca koji su dolazili iz gradova koji nisu bili poplavljeni.

Među njima bila je i studentica ekonomije Dragana Gajanović, koja za Balkan Diskurs iznosi svoja sjećanja na maj 2014.godine.

“Na tu godinu i taj mjesec, nažalost ne vezuju me lijepa sjećanja, s obzirom da su se u tom periodu izdešavale poplave koje su ujedno mogle ugroziti moju porodicu i mene i na taj način nanijeti ogromnu štetu, koje bi se, sigurna sam, sjećali i dan danas. Situacija je bila jako zabrinjavajuća! Malo je falilo da voda uđe i u moju kuću. Veći dio mog naselja je bio pod vodom, međutim, kao što sam već rekla, mi smo imali tu sreću da izbjegnemo tu situaciju”, prisjeća se Dragana.

Banjaluka, maj 2014. (izvor: radiosarajevo.ba)

Ova mlada studentica objasnila nam je da se tih dana našla na usluzi drugim ljudima, te da je nekoliko dana odlazila na teren kao volonterka Gradske uprave Banja Luka.

“Tokom poplava maksimalno sam se potrudila da dam mali doprinos kako bismo svi zajedno riješili problem i strahotu u kojoj smo se svi kao stanovnici Republike Srpske zadesili. Znam kako bi bilo da se meni nešto slično desilo i sigurna sam da bi nam nečija pomoć dobrodošla. Volontirala sam sedmicu dana. Svaki dan smo odlazili u neko drugo poplavljeno mjesto kako bi pomogli što većem broju ljudi. Čistili smo njihove kuće, raznosili smo hranu, vodu, hljeb, kao i ostale životne namirnice. Tih dana je bilo jako naporno, ali sam bila ponosna kako na tim sa kojima sam radila tako i na samu sebe”, navodi ova mlada Banjalučanka.

Ti mladi ljudi svu svoju snagu usredotočili su kako bi pomoć pružili onima kojima je u tom trenutku bila najpotrebnija. Strane organizacije, nadležne institucije su se potrudile da pruže pomoć u materijalnom smislu. Dijelili su vaučere i kartice za nabavku materijala za izgradnju i obnovu domova.

„Razne strane organizacije pomogle su ljudima da renoviraju svoje kuće, donosili su materijal i namještaj kako bi se sve stvari vratile što prije u normalno stanje. Dolazili su brojni radnici, volonteri, osobe koje su se dobrovoljno prijavljivale da pomažu drugima. Tih dana išli su od kuće do kuće, pitali nas kakvo je stanje i da li nam je potrebna pomoć. Bilo je zaista divnih ljudi koji su nam mnogo pomogli u tim teškim trenucima“, navodi Marina.

Prošlo je nekoliko godina, a Marina ističe da se tek ponegdje osjete tragovi majskih poplava.

„Činjenica jeste da smo se tek nakon tri mjeseca vratili da kažem „normalnom“ životu. Sve je počelo da radi i funkcioniše kao nekada. Mogu reći da naš grad danas izgleda bolje i ljepše nego kako je izgledao prije poplava“, objašnjava ova studentica arhitekture.

Svoja sjećanja podjelila je sa nama i Lidija Lazić koja je trenutno zaposlena u srednjoj školi u Doboju, koji je tokom poplava pretrpio skoro najveću štetu.

„U vrijeme poplava odrađivala sam pripravnički staž u Domu zdravlja u Doboju. U tom momentu nisam znala ni gdje su mi roditelji, a ni ostala rodbina. Ti trenuci su mi bili najgori, bila sam bespomoćna. Poslije dva sata voda je potpuno ušla u sami centar grada i tako poplavila prve, a negdje i druge spratove zgrada u Doboju. Šok i nevjerica bili su prisutni svaki dan dok je voda bila u gradu a i nakon povlačenja iz grada“, navodi Lidija.

Grad Doboj, maj 2014 (izvor: YouTube)

Šteta je bila ogromna. Što u materijalnom smislu, što u smislu ljudskih žrtava. Ništa nije funkcionisalo kao inače. Prodavnice su bile zatvorene, škole nisu radile, vrata brojnih institucija su bila zatvorena. Ljudi su tih dana preživljavali uz pomoć milostinje koju su im pružali drugi dobri ljudi.

Lidiji nije pričinjena velika šteta ali smatra da duguje veliku zahvalnost svakoj osobi koja je odvajala od sebe i pomagala građanima Doboja.

“O tome kakvu su pomoć poplavljeni imali od nadležnih institucija ne mogu tačno da govorim, jer se lično nisam zadesila u toj situaciji. Po njihovim pričama shvatila sam da su iskustva bila različita. Neko je imao veću, a neko manju korist“, kaže Lidija.

Grad Doboj je kao i ostali gradovi već nakon deset dana bio skoro očišćen. Stanovnici ovog grada ali i drugih gradova ističu da je ostao samo strah da se padavine iz 2014. godine ne ponove.

„Poduzeti su određeni koraci u zaštiti od poplava u vidu čišćenja korita rijeke Bosne, kao i podizanje nasipa na pojedinim mjestima. I danas nakon više od dvije godine su prisutni poneki podsjetnici na kobne poplave. I naravno svaka jača i duža kiša donesu nemir i strah u naš grad“, objašnjava Lidija.


Ova publikacija odabrana je kao dio omladinskog takmičenja Srđan Aleksić. U pitanju je regionalno takmičenje koje animira mlade da se aktivno angažuju u svojim lokalnim zajednicama i pronađu, dokumentuju i podijele priče o moralnoj hrabrosti, međuetničkoj suradnji i pozitivnoj društvenoj promjeni. Ovo takmičenje dio je nagrađivanog programa „Obični Heroji“ Centra za postkonfliktna istraživanja čiji je primarni cilj korištenje međunarodnih priča o spasiocima i moralnoj hrabrosti da promoviše međuetničko razumijevanje i mir među građanima Zapadnog Balkana.

Pomoć pri realizaciji ovog projekta ljubazno je osigurao fond National Endowment for Democracy (NED).

Natasa Kondic

Nataša Kondić je obučena dopisnica Balkan Diskursa iz Banjaluke. Nataša je studentica četvrte godine novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka. Pored istraživačkog novinarstva i kreativnog pisanja, u slobodno vrijeme se bavi fotografijom.

Vezani članci

Ribar koji je umalo upecao Nobelovu nagradu
Arapsko proljeće u Siriji imalo je za rezultat preko 5 miliona izbjeglica u Evropi i desetine hiljada istih čije kosti je progutao Mediteran. Dok je Sirija gorila, a izbjeglice bježale u potrazi za sigurnim životom, ruku spasa im je pružao Kostas Pinteris sa ostrva Lezbos.
Titov bunker – treći najskuplji projekt bivše Jugoslavije
Titov bunker – jedna od najvećih i najbolje čuvanih državnih tajni bivše Jugoslavije nalazi se u Konjicu. Izgradnja bunkera počela je u martu 1953. godine po Titovoj naredbi i u potpunoj tajnosti. Čak ni ljudi iz obližnjih naselja nisu to znali. Grupe radnika su redovno mjenjane tako da niko ne bi znao previše o bunkeru, …

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu