‘Dva domaćinstva, oba slična u dostojanstvu, u lijepom Sarajevu, gdje postavljamo svoju scenu…’
On je bio petnaestogodišnji Srbin, ona šesnaestogodišnja muslimanka. Boško Brkić i Admira Ismić su se upoznali na novogodišnjoj zabavi u Sarajevu. Imali su 25 godina. Zajedno su bili devet godina. U neuspjelom pokušaju bjega iz grada i države u kojoj je ‘civilna krv činila civilne ruke nečistima’, 18. maja 1993., ovaj par je prešao Vrbanja most, zloglasnu tačku na nišanu snajpera. To područje se smatralo ‘ničijom zemljom’. Most je već bio mjesto pogiblje dvije studentice, Suade Dilberović i Olge Sučić, koje je snajper usmrtio 1992. godine.[1] Godinu kasnije, jedan pacifista je ubijen dok je ostavljao cvijeće na mjestu njihovog stradanja. U danima nakon smrti Boška i Admire, dok je ovaj par još uvijek ležao na mostu u svom posljednjem zagrljaju, srpski pobunjenici i muslimanska vlast, prepirala se ko će ‘preuzeti’ njihova tijela.
Priča Sarajevskog ‘Romea i Julie’ predstavlja svjedočanstvo izdržljivosti, ljubav među ruševinama, emocionalni štit koji su nosili sa sobom kroz ‘kišu metaka i granata’[2] tokom osam kilometara dugog puta između njihovih porodičnih kuća. Ova priča se također može smatrati primjerom dvoje mladih ljudi koji su zauzeli nevjerovatno hrabar stav protiv nasilja. U izvještaju o njihovoj smrti stoji, “u državi ludoj za ratom, Boško i Admira su bili ludi jedno za drugim’.[3] Čak ni na kraju nije ih obuzela mržnja koja se kovitlala oko njih. Bilo kakvo romanticizirano uzdizanje ove priče se možda čini neukusno s obzirom na tragičnu i preuranjenu sudbinu ovoga para, ali donekle ih možemo staviti na postolje zbog njihove moralne hrabrosti. Kada je Boškova mama Rada jednom pitala Admiru, ‘Može li te ovaj rat razdvojiti od Boška?’, Admira je pobunjenički, ali proročito odgovorila, ‘Draga Rado, samo metci to mogu’.[4] Ali, šta se tačno može prenijeti na buduće generacije? To, da su bar ostali iskreni svojim osjećajima jedno prema drugome, čak i kada su izgledi bili protiv njih? Možda, ali koliko god su sreće donijeli jedno drugome u životu, teško je ne žaliti za još većom srećom koja im je uskraćena. Osjećamo taj kontrast koji nas vuče malo na jednu stranu, pa malo na drugu. U jednoj priči ljepota i tragedija neugodno stoje rame uz rame. Admirin otac Zijo ima vrlo drugačiji pogled od onih koji izjavljuju snagu ljubavi.
‘Njihova smrt je tako teška za povjerovati, tako mladi ljudi da nestanu u nagloj i nasilnoj smrti. Sve želje, svi planovi potopljeni su sa jednim metkom. To je dokaz da ljubav ne pobjeđuje sve, ljubav ne može osvojiti ljude koji u nju ne vjeruju.’[5]
Dok razmatramo šta će biti dugotrajno nasljedstvo Admire i Boška, uticaj njihove priče je do danas humanizirao sukob koji se smatrao nerazrješivim. Učinio je horor neprestalne snajperske paljbe emocionalno dodirljivim. PBS dokumentarac iz 1994. godine, pod nazivom ‘Romeo i Julija u Sarajevu’, je predstavio svijetu priču iz roditeljske perspektive, bolno dovodeći sukob u fokus. Nakon mnogih izvještaja o masovnim silovanjima i ubistvima, gledatelji su bili i preneraženi i desenzitizirani.[6] ‘Romeo i Julija’ nas vraćaju na tako jednostavnu priču, zadrhtimo od šoka zbog nečega poznatog. Ovi ljudski detalji ostavljaju snažan utisak na nas, pogotovo kada saznamo koliko su blizu bjega bili. Uspjeli su preći dvije trećine mosta kada je paljba počela.[7] Boško i Admira su mogli biti par bilo gdje u svijetu. Od Queens-a, preko Tokija, do Barcelone. Moramo samo promijeniti vrijeme i mjesto i svjetska važnost postane jasna. Lekcije koje se trebaju naučiti nisu isključivo za mlade ili za Balkan. Jedan primjer internacionalnog efekta je korištenje scenarija dokumentarca u Škotskoj kao primjer za učenje djece o posljedicama etničke mržnje.[8]
Osim korištenja ove priče za obrazovne svrhe, ona ima očite posljedice na ovu problematičnu regiju. Činjenica da su mnogi današnji stanovnici Sarajeva rođeni nakon rata,[9] pruža razlog, i za, i protiv prepričavanja historije mržnje. S jedne strane postoji potreba za tim kako bi se mladi približili historijskim događajima, dok s druge strane, lijepo je vidjeti mlade kao novi početak, kao ljude koji mogu biti uspješni bez nazadnih sidara historije koja ih koče. Također treba uzeti u obzir da zbog prirode dugotrajne opsade grada, mladi se u Sarajevu susreću sa naslijeđem sukoba svaki dan na uličnim ćoškovima, ispred omiljenih barova i kafića, kao i dok čekaju bus. Ali, Rada je znala da je za nju povratak u Sarajevo nemoguć. ‘Nikad ne bih mogla hodati ulicama kojima su oni nekada hodali.’[10]
Ono što bi mladi možda trebali da izvuku iz toga je reakcija roditelja na različite ‘pozadine’ ovoga para. Rada je odgajala Boška i njegovog brata bez ikakvog strogog osjećaja religije ili nacionalnosti. Admirini roditelji su bili jednako gostoprimivi prema Bošku. Iako je njena nana sumnjala da takva ‘mješana’ veza može opstati, opća reakcija prihvatanja od strane obje porodice obuhvata širu i historijsku viziju Bosne i Hercegovine. Veliki dio svoje historije ona je bila raskršće nacija, a Sarajevo je služilo kao kozmopolitansko okupljalište gdje su jevreji, muslimani, katolici i pravoslavci živjeli zajedno 500 godina[11]. Čak i tokom opsade grada, vjenčanja ‘mješanih’ brakova u Vijećnici su postali međunarodni medijski događaji, prilika da bosanska vlada pokaže da je stari način življenja i dalje moguć.
To je, u biti, razlog zašto je priča o Bošku i Admiri toliko bitna. Dvije porodice sa ožiljcima od rata spaja sjećanje na par koji se odvažio voljeti preko etničkih podjela[12]. To je poruka nade, koja bi mogla stati u kraj samoj ideji da neko može voljeti ‘pogrešnu’ osobu. A danas? Ovaj par i dalje leži zajedno na sarajevskom groblju “Lav”, nastavljajući služiti kao
‘Mir mračan jutro donosi nam ovo
Sunce od tuge ne pomalja glave
Hajdmo da čujem šta još ima novo
I kaznim krive, a oprostim prave
Bolnije priče usud ne isplete
No kob Admire i njenog Boška’
—
[1] Andrea Gagliarducci, ‘Romeo and Juliet of Sarajevo’ highlight pain of loss in Bosnian War’ (5/6/15) <http://Bosko.catholicnewsagency.com/news/romeo-and-juliet-of-sarajevo-highlight-pain-of-loss-in-bosnian-war-84494/> [accessed 24/5/17]
[2] John Zaritsky, ‘Romeo and Juliet in Sarajevo’ PBS documentary (1994) <https://Bosko.youtube.com/watch?v=jnQ1lTAVjhw> [accessed 23/5/17]
[3] Peter Murtagh, ‘Grim tale of slain Romeo and Juliet’ The Irish Times (25/7/08) <http://Bosko.irishtimes.com/opinion/grim-tale-of-slain-romeo-and-juliet-1.946689> [accessed 23/5/17]
[4] Zaritsky…
[5] Ibid
[6] Bob Herbert, ‘In America; Romeo & Juliet In Bosnia’ (8/5/94) <http://Bosko.nytimes.com/1994/05/08/opinion/in-america-romeo-and-juliet-in-bosnia.html> [accessed 24/5/17]
[7] Herbert…
[8] Murtagh…
[9] Nic Robertson, ‘Tragic ‘Romeo and Juliet’ offers Bosnia hope’ CNN (5/4/12) <http://edition.cnn.com/2012/04/05/world/europe/bosnia-romeo-juliet/> [accessed 22/5/17]
[10] Zaritsky…
[11] Ibid
[12] Robertson…
[13] Ibid
