Cameraperson autorice Kirsten Johnson predstavlja lični osvrt na njena iskustva snimanja dokumentarnih filmova širom svijeta. Film vodi publiku na putovanje kroz osjećanja, dileme, radosti i brige koje prate filmskog stvaraoca od trenutka kada prvi put počne snimati.
Nakon rada u kojem se susrela sa teškim snimanjima na lokacijama kao što su Afganistan, Bosna ili Guantanamo, kao i snimanjima prelijepih i intimnih porodičnih trenutaka, pitao sam se kakve su kritičke misli prolazile kroz Kirstenin um dok je snimala u ovako komplikovanim kontekstima.
Također sam počeo razmišljati o ulozi koju igraju filmski stvaraoci u procesima koji se dešavaju u situacijama društvenog konflikta, o tome kakve se etičke odluke donose tokom snimanja, kao i o načinu na koji se snimatelji povežu sa zajednicama i pojedincima koje snimaju.
Zahvaljujući radu u Centru za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu, imao sam priliku da intervjuišem Kirsten Johnson, kako bih dobio uvid u mnoge od ovih pitanja. Osnivačica i predsjednica PCRC-a Velma Šarić je prethodno radila sa Kirsten na bosanskom dijelu PBS-ove serije dokumentaraca “Žene, Rat i Mir” (Women, War & Peace). Između ostalog, razgovarali smo o tome na koji način se stiče povjerenje pojedinaca i zajednica sa kojima se radi, o ulozi filma kao izvoru izgradnje narativa i sjećanja, kao i o etičkim brigama koje ova vrsta posla donosi.
S obzirom na to da Cameraperson prikazuje načine na koje se povežu snimatelj i osoba ispred kamere, Kirsten je govorila o procesu izgradnje odnosa koji se dešava u ovoj vrsti posla.
“Postoji ideja da je snimanje samo po sebi odnos, bez obzira da li pokušavate stvoriti odnos ili samo potvrditi njegovo postojanje. Od kada je kamera prisutna i scene su snimljene, one odlaze u budućnost na načine koji se ne mogu predvidjeti. Vrlo značajne mogle bi biti osobi iza ili ispred kamere. Može se desiti da snimate dokaze nekog trenutka u historiji ili možda da dajete glas nekome ko nikada nije imao priliku da govori. Nema sumnje da osjećam povezanost u trenutku kada snimam ljude, i smatram da to meni ima vrijednost”, kazala je Kirsten.
Kao istraživač, bio sam zaintrigiran procesom interakcije koji se dešava između različitih kultura, između istraživača i predmeta istraživanja. Ove su interakcije bez sumnje često označene odnosima moći koji utiču i na istraživačke i na filmske projekte. S obzirom na to, moje drugo pitanje se odnosilo na kulturalna pregovaranja koja se dešavaju tokom snimanja.
“Kamere su predmeti moći koji mogu stvoriti nejednakosti jer ih neki ljudi koriste kako bi iskrivili ili pogrešno predstavili neki narativ. Ponekad nas naša vlastita nesvjesna pristranost ili naivnost navede na užasne greške u predstavljanju drugih. To je borba u kojoj se nalazimo i niko od nas ne bi trebao biti toliko arogantan da pomisli da ćemo ikada to uspjeti uraditi kako treba, ali također niko od nas ne bi trebao biti heurističan i umisliti da je toliko bitan”, dodaje ona.
Cameraperson nam pokazuje skupinu raznolikih priča, prikazujući raznovrsne društvene, političke i ekonomske probleme. Kao takav, oslanja se na narative i priče sastavljene iz različitih perspektiva, što može pomoći u tačnom predstavljanju veličine i kompleksnosti društvenih fenomena. Sa ovim na umu, pitao sam Kirsten o njenoj ulozi u procesu stvaranja narativa u konfliktnim zonama.
“Neko me nedavno nazvao radnicom sjećanja, što je prilično fantastično. Ja sebe nazivam filmskim stvaraocem, jer stvaram filmove, ali volim kada me zovu radnicom sjećanja jer sa ovim filmom sigurno radim na predstavljanju jedne vrste sjećanja koje je fragmentirano i nepotpuno. Sva naša sjećanja su takva, nepotpuna i naknadno dorađena. Postoje stvari koje su se stvarno desile i jedna jasnoća oko toga šta su činjenice i šta se desilo je jako bitna. Pogotovo tamo gdje su se dešavali ratovi. Zato ja otkrivam činjenice koje su zaboravljene, zakopane i o kojima se nikad ne priča. Dio onoga što želim prikazati u ovom filmu je to da su priče konstruisane”, kaže Kirsten.
Kirsten dalje objašnjava svoj stav, dotičući se scena koje su snimane u Bosni i Hercegovini.
“Scene iz filma kada se djevojčice igraju stolnog tenisa u objektu u Foči, koji je tokom rata bio centar za silovanje, direktno se suprostavljaju sjećanju. To mjesto su osporavani memorijalni prostori. Ljudi su došli i pokušali postaviti plaketu na tu zgradu, označavajući da su žene tu sistematski bile silovane. Otjerani su iz grada sa plaketom u rukama, nakon čega su se vratili u Sarajevo. Ljudi koji koriste taj objekat ne znaju šta se tu desilo, jer se koristi kao sportski centar. Pokušala sam se dotaknuti toga i dati dokaze o svim različitim stvarima koje radimo sa sjećanjima, kao i o prostorima gdje su se dešavale užasne stvari, a nemaju memorijale i koriste se kao javna mjesta bez ikakve naznake šta se tu događalo. Drugi prostori imaju skupe memorijale izgrađene na njima. Ovo su sve faktori koji pokazuju koliko su osporavani stvarni događaji i koje se sile nalaze iza njih, pojašnjava Kirsten.
Na kraju, jedna od najzanimljivijih tema je bila vezana za metodološke rizike koji se mogu desiti tokom planiranja i stvaranja ove vrste filma, pogotovo kada se oslanja na ljude koji su doživjeli traume, koji su jedna od strana u konfliktu ili koji su zainteresovani za promociju jednog određenog pogleda i narativa vezanog za konflikt. Uzimajući to u obzir pitao sam Kirsten koliko je pažnje posvetila etičkim pitanjima snimanja u konfliktnim zonama.
“Pokušavamo razumjeti vrlo komplikovane situacije i može se desiti da pogrešno shvatimo, pogrešno prezentujemo ili čak nekada budemo zavarani, ali mislim da ako nastavimo da potvrđujemo granice oko filma i odnose između stvari, ponašamo se na etički način. Zanimljivi su mi trenuci kada znaš da se druge stvari dešavaju tokom snimanja, kao npr. kada neko za koga si mislio da ima jednu agendu ustvari ima potpuno drugu agendu i kako se to odigrava tokom snimanja. Trebamo prihvatiti da su ti problemi dio ljudskosti, dio preživljavanja i toga kako trauma utiče na ljude. Kroz to se može naučiti koliko pouzdan može biti narator nekog traumatičnog događaja”, završila je ona.
