Uloga lokalnih medija za svaku zajednicu je od izuzetnog značaja. Oni bi morali biti spona između lokalne zajednice i javnosti i djelovati kao sredstvo komunikacije između opština ili kantona i građana.
Pored ovoga, mediji bi trebali biti i svojevrstan forum na kojem građani mogu izraziti svoja gledišta i stavove o nekim za njih važnim pitanjima. No, da li je to tako u Bosni i Hercegovini, i da li je tako nešto moguće u situaciji u kojoj su ovi mediji izloženi stalnim političko-finansijskim pritiscima?
Finansijska zavisnost od lokalnih vlasti i lokalnih političkih finansijskih centara moći predstavljaju glavne prepreke sa kojima se suočavaju lokalni mediji. Sve to, naravno, ima direktan uticaj na njihovu finansijsku održivost.
Svaki kanton i svaka opština imaju lokalnu radio ili TV stanicu, koje su dijelom finansirane iz lokalnih budžeta. Pored javnih, u BIH djeluje na stotine privatnih radio i TV stanica na lokalnom nivou. Većina njih je politički i finansijski ovisna ili od vlasti ili od vlasnika velikih kompanija koje ih finansiraju. Pored toga lokalni mediji, prije svega oni javni, često se veoma malo bave lokalnim temama od interesa za zajednicu u kojoj djeluju.
“U sarajevskoj regiji (Sarajevo i Istočno Sarajevo) postoje četiri TV stanice koje bi se mogle smatrati lokalnim (TV Vogošća, TVSA, OSM TV i TV Alfa) i pet radio stanica (Radio Vogošća, radio Istočno Sarajevo, Radio ASK, Radio Avaz i Radio BA). Po dvije TV i radio stanice spadaju u javne (TV Vogošća, TVSA, Radio Vogošća, Radio Istočno Sarajevo), dok su ostale stanice u privatnom vlasništvu”, kaže izvršni direktor platforme analiziraj.ba Amer Džihana.
On smatra da u današnjim uslovima skoro da i ne postoje lokalni mediji jer se putem kablovskih i internetskih platformi doseg „lokalnih“ medija proširio na područje cijele BiH. “Ipak, unatoč ovoj promjeni, lokalni mediji svojim djelovanjem ipak adresiraju publiku određenog lokalnog područja jer nemaju produkcijskih kapaciteta za pokrivanje većeg područja”, dodaje Džihana.
A kako to praktično izgleda, na primjer u Kantonu Sarajevo, možda najbolje govore brojne rasprave kantonalnih skupštinskih zastupnika kako Televizija Sarajevo ne izvještava kako bi trebalo to da radi, tačnije kako bi oni to željeli. Takvi javni istupi lokalnih političara predstavljaju direktno kršenje slobode medija.
“Ono što zabrinjava kad je riječ o uticaju na lokalne medije od strane vlasti jeste općenito stav javnih vlasti da uslijed činjenice da izdvajaju određena finansijska sredstva – budžetska, za medije, imaju pravo uticaja na agendu, sadržaj i pristup u izvještavanju tih medija. Drugim riječima očekuju da se izvještava o temama koje oni smatraju važnim i na način uklapanja činjenica u kreiranje njihovog dobrog imidža”, objašnjava profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo.
Ona dodaje da imenovanja na rukovodeće funkcije u tim medijima, a koja ovise o bliskosti sa političkim partijama koje su u vlasti ne doprinose kvalitetu lokalnih medija i njihovog izvještavanja.
Jedan od slikovitih primjera pod kakvim su političkim uticajem lokalni mediji je i onaj iz predizborne kampanje za lokalne izbore 2008. godine, kada je slučajno ili ne na Televiziji Vogošća objavljeno niz obećanja kandidata za načelnika te opštine, a koji su se ticali organizacije i ulaganja u tu televiziju. Ove podatke kao dio predizbornih obećanja objavio je Istinomjer.
I Amer Džihana kaže da nema sumnje u to da postoji snažan utjecaj lokalnih vlasti na medije u lokalnim sredinama koji se finansiraju iz budžeta.
“Za razliku od javnih RTV servisa na nacionalnom nivou, kod kojih postoji zakonski okvir koji garantira uredničku nezavisnost te uspostavlja niz mehanizama koji bi ovo načelo trebali osigurati u praksi, kod javnih RTV stanica na lokalnom nivou takvi zaštitni mehanizmi ne postoje. Imenovanje vodećih ljudi lokalnih medija, kao i određivanje budžetskih sredstava, u rukama je lokalnih vlasti, koje onda koriste ove mehanizme da osiguraju poslušnost lokalnih medija”, objašnjava on.
Pored očiglednog uplitanja politike u rad i uređivačku politiku lokalnih medija, javni lokalni mediji nisu proaktivni u objavljivanju dokumenata o svom poslovanju, iako im to nalažu entitetski zakoni o javnim preduzećima. Pokazalo je to i jedno od istraživanja koje je objavio Mediacentar Sarajevo.
U ovom istraživanju navodi se da entitetski zakoni o javnim preduzećima nalažu da su javna preduzeća – time i javni mediji – dužni informacije o svojoj organizacijskoj strukturi i finansijskom poslovanju učiniti dostupnim javnosti preko web stranice ili na neki drugi način. Od dvadeset javnih medija kojima je Media centar poslao upitnik, na svojim web stranicama njih 19 nemaju objavljene informacije o svom finansijskom poslovanju, a samo jedan ima objavljene informacije o organizacijskoj strukturi.
Ovo istraživanje pokazalo je također, da javni lokalni mediji izvještaje o poslovanju na razmatranje šalju samo svojim osnivačima, kantonalnim i lokalnim skupština, i to po obrascima koje bi trebalo da dostavljaju općinske i kantonalne službe.
Postoji i druga strana medalje, kaže profesorica Turčilo, budući da lokalni mediji pored finansiranja iz budžeta i komercijalnog oglašavanja sklapaju i posebne ugovore o medijskom praćenju na primjer određenih općina, što podrazumijeva izvještavanje o aktivnostima općinskih vlasti.
“Tako se komercijalno promoviranje određenih općinskih organa građanima predstavlja kao “čista” informacija, a one općine koje recimo ne sklope takve ugovore sa lokalnim medijima bivaju izostavljene iz medijskog pokrivanja, što je svakako suprotno interesu građana i pravu građana da dobiju informacije o lokalnim zajednicama”, navodi Turčilo.
Poseban problem predstavlja i činjenica da se lokalni mediji često bave temama koje nisu lokalne. Analizom sadržaja televizija koje bi se, u svom informativnom programu, trebale baviti prije svega lokalnim temama, poput Televizije Sarajevo ili Televizije Istočno Sarajevo, vidljivo je da u informativnom programu preovladavaju teme koje prevazilaze lokalno.
“Izvještavaju o temama od izmjena Ustava do globalnih pitanja (vanjske politike), dok puno manje ispunjavaju svoje društvene funkcije, poput kreiranja dokumentarnog, obrazovnog, dječijeg programa. Neke od TV stanica imaju takve programe, ali o kvalitetu sadržaja bi se moglo diskutovati. No, kad je o informativnom programu riječ selektivnost u pristupu koja često nije zasnovana na javnom interesu je doista veliki problem”, dodaje profesorica Lejla Turčilo.
S druge strane Amer Džihana smatra da lokalni radijski servisi koji su u javnom vlasništvu imaju programe relevantne za lokalno stanovništvo, što često nije slučaj nije slučaj sa privatnim lokalnim radijskim stanicama koje uglavnom emitiraju muzičke i reklamne sadržaje.
“Na primjer, centralna informativna emisija TVSA u 18.30h okrenuta je prvenstveno lokalnim sadržajima i donosi informacije koje se ne mogu naći u medijima koji su okrenuti ka nacionalnoj populaciji. Pored informativnih programa, ovi mediji donose i druge, relevantne lokalne sadržaje (sport, kultura, privreda itd). No, sasvim sigurno da se lokalni mediji ne bave baš svim pitanjima koji su relevantni za lokalno stanovništvo”, dodaje on.
Prema njegovom mišljenju i kada se obrađuju određene teme ne postoji pristup istraživačkog novinarstva, što je djelimično uzrokovano nedostatkom kapaciteta ovih medija, a većim dijelom nastojanjima uredništva ovih medija da se ne zamjeraju previše lokalnim vlastima.
Finansijska ovisnost jedan je od uzroka uredničke ovisnosti javnih medija. Istraživanje Mediacentra Sarajevo navodi da je urednička neovisnost u nezavidnom položaju u medijima koji se direktno finansiraju iz budžeta opštinskih i kantonalnih vlasti.
Odluke o izboru i smjenama direktora i urednika u javnim lokalnim i kantonalnim medijima su pod direktnim uticajem lokalnih i kantonalnih vlasti, te su nerijetko instrumentalizovane u skladu sa političkim interesima.
“Politički pritisci ogledaju se kroz imenovanja na uredničke pozicije i menadžment funkcije, kao i u spremnosti ili nespremnosti lokalnih vlasti da sarađuju sa lokalnim medijima ako oni ne izvještavaju pozitivno o njima. Ekonomski pritisci za lokalne medije isti su kao i za druge medije, a uglavnom se manifestuju kroz povlačenje reklamnih sadržaja u slučaju izvješavanja koje nije u interesu oglašavača, što uzrokuje cenzuru i autocenzuru”, kaže profesorica Turčilo.
Teška ekonomska situacija u zemlji, objašnjava Amer Džihana, a pogotovo u medijskom sektoru koji je usitnjen i općenito raspolaže sa skromnim finansijskim sredstvima, dovodi gotovo sve medije u tešku ekonomsku poziciju.
“Takav je slučaj i s lokalnim medijima. Mediji općenito nisu u poziciji da kritički izvještavaju o svojim oglašivačima, pa ni o onim područjima u kojima njihovi glavni oglašivači imaju interese”, dodaje on.
Na sličan način, kako objašnjava, osiguranje medijske poslušnosti postalo je nešto čemu općenito teže bh. političari, pa se koriste svi raspoloživi mehanizmi da se to i osigura.
“Imenovanje odgovarajućih ljudi i osiguranje finansijskih sredstava za rad javnih medija, predstavljaju osnovne poluge kako se ti ciljevi ostvaruju. Ukratko, nemamo razloga vjerovati da lokalni javni mediji djeluju nezavisno sve dok se ne osigura njihova institucionalna nezavisnost i transparentno finansiranje”, zaključuje Džihana.
Ovaj članak je objavljen u sklopu projekta ‘’Stvarni glas novinarstva’’. Ovaj projekat finansira Evropska unija kroz program malih grantova “Zaštita slobode medija i slobode izražavanja na zapadnom Balkanu” koji implementira Hrvatsko novinarsko društvo kao dio regionalnog projekta Regionalna platforma Zapadnog Balkana za zagovaranje medijskih sloboda i novinarske sigurnosti, koji se sprovodi kroz partnerstvo šest regionalnih novinarskih udruženja – Nezavisno udruženje novinara Srbije, Udruženje ‘’BH novinari’’, Hrvatsko novinarsko društvo, Udruženje novinara Kosova, Udruženje novinara Makedonije i Sindikat medija Crne Gore.
