Duhan je u Hercegovini već desetljećima način života nekih obitelji, ali pamte se i vremena kada je slobodna trgovina duhanom bila zabranjena. Oni koji su trgovali duhanom u to vrijeme, sjećaju ga se kao ”doba žutog zlata”.
„Većina je duhan nosila zbog siromaštva. Čak je i moj ćaća nosio za vrijeme prve Jugoslavije (1918-1941). Ja nisam morao nositi, ali kako su svi nosili i ja sam htio“, kaže Ljubo Mihalj Skokić, 78-godišnji duhandžija iz Rakitna, sela u Hercegovini u blizini Posušja.
Duhan se u Rakitnu nije mogao uzgajati zbog nadmorske visine, ali iz svake kuće u ovom naselju nedaleko od Posušja bilo je jedno, dvoje ili troje koji su nosili duhan na prodaju u Bosnu. Najčešće se nosilo dva puta mjesečno, a neki su nosili i 30 puta godišnje, većinom mladići od 14 ili 15 godina. Nosile su ga i žene.
„Bilo nas je po desetak u grupi. Najviše je bilo Mihalja” prisjeća se Ljubo koji je duhan nosio desetak godina.
Nosili su i u Lepenicu, Kreševo, Draževiće, Romaniju. U svakom selu bio je muškarac koji je probao duhan i ako bi on potvrdio kvalitetu, kako kaže Ljubo, prodao bi se kao maslo. Zarada od takvog jednog ruksaka koji je sadržavao 20 do 25 kilograma „žutog zlata“ iznosila je 2.000 do 2.500 KM. Iako bi duhan kupovali, uvijek su imali i više nego dobru zaradu. Oni „jači“, kako kaže Ljubo, nosili su i po 30kg.
“Bili smo mladi, ali nismo se bojali jer smo nosili puške i bombe. Ja sam imao dvije kragujevke tada. Nekad bi se u pet sati ujutro vraćali iz Mostara i hvatali teretnjake na Visokoj Glavici te tražili duhan“, nastavlja Ljubo, koji je duhan nosio desetak godina. „Jednom prilikom došli smo u Jasenik, blizu Ostrošca, gdje nije bilo vage. Odlučili smo duhan stavljati na pušku s pet metaka i kad bi pukla puška, bilo je kilo“, priča Ljubo.
Bilo je i nezgodnih situacija, prisjeća se Ljubo. Dogodilo se to 1954. ili 1955., kada su kupili rani duhan koji se zapalio. Morali su ga oprali. „Sreli smo radnike na Ilidži koji su išli za Nemilu kraj Zenice pa smo i mi krenuli prvi put. Noćili smo kraj potoka. Kazali su nam da im nitko u toj Jugoslaviji nije donio duhan pa im je bilo drago. Tada nam je ruksak bio vlažan i težak, a oni nisu ni žake odbijali. Računali smo da ćemo dobiti 500 dinara, a dobili smo 1.000. Prošli smo tada bolje nego što smo nekad tri puta nosili“, dodaje Ljubo.
I Rakićak Ante Markota, Ljubin prijatelj, prodavao je duhan od 1954. do 1965. godine. Jedino su njih dvojica od te generacije, rođenih 1939., još živi.
„Ostao sam bez oca s pet godina, a s 14 otišao u Bačku na berbu kukuruza i zaradio svoj prvi dinar. Nakon povratka počeo sam nositi duhan. Nisam išao dalje od Fojnice i Visokog. Neki su nosili s ćaćom, bratom, a ja sam uvijek sam pa sam hodao za drugima i slušao ih. Svoj prvi komad zemlje kupio sam 1957. Nikad mi kilo duhana nije propalo, jer sam ga čuvao, a hodao sam nekad i dva kilometra po snijegu, po šest sati“, kaže Ante.
Tek sedmi ili osmi dan stigli bi ponovno kući. Na takvim putovanjima uvijek se znalo gdje su prenoćišta. Pomagali su im svi, Hrvati, Bošnjaci, Srbi. Nacionalnost nije bila važna.
„Uvijek smo morali gledati oko sebe jer nas je milicija mogla uhvatiti. U svakom mjestu imali smo poznanike“, nastavlja Ante.
Bilo je i onih koji su ih prijavljivali policiji. „Imali smo izdajnike i nismo znali tko su oni bili. Došli bi drugi koji bi nas upozorili da se čuvamo milicije tu večer i da ne idemo tim putem. Nikad nismo polazili od kuće, a da nismo znali gdje je milicija. Bilo je to, kao radari danas“, priča Ante.
Njegova žena Dragica, a Ljubina rodica, također je nosila duhan.
„Dva puta sam nosila iz Gruda po 18 kilograma. Bilo je to drugačije doba. Mučilo se i radilo, ali zdravije živjelo. Nismo se nikome zamjerali i sve je bilo dobro“, kaže Dragica.
Duhandžije kažu da je bilo i naporno i opasno, nosilo se i po kiši i po mrazu, ali bili su fizički spremni. Obitelj je kući čekala i trebala novac. Neki su kupovali zemlju, strojeve, životinje, a drugi pak trošili na zabavu. Danas se slažu da je to vrijeme brzo prošlo i da je to bilo doba „žutog zlata“.
Pomoć pri realizaciji ovog projekta ljubazno je osigurao fond National Endowment for Democracy (NED) i Robert Bosch Stiftung.
