Biti žena u muškim cipelama nikada nije bilo lahklo, naročito ako su to one vojne cipele.
Svetlana Janković je žena koja je u svom životu imala samo tri ljubavi, a to su: novinarstvo, sport i uniforma. Kao studentkinja Fakulteta političkih nauka nije bila sigurna koju će uniformu nositi u svom životu, ali je u martu ‘83.godine shvatila. Iskoristivši prvu mogućnost za regrutaciju žena, otišla je na služenje vojnog roka u Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji (JNA). Nakon završetka vojnog roka postala je potporučnica u rezervi.
Kada je rekla kako je iz svih bitki izašla kao pobjednica sa najvećim ratnim ordenom, svojim sinom, shvatila sam da je Svetlana Janković, iznad svega žena borkinja, koja nikada ne odustaje, ma koliko izazovi bili veliki. Potporučnica, samohrana majka, aktivistkinja, ona koja glasno govori i kada je ogromna buka.
O ravnopravnosti sa muškim kolegama prilikom regrutacije u JNA nije razmišljala na način na koji bi danas. Tada je razmišljala jedino o tome kako je izazov biti u muškom poslu, ali i učiniti nešto sa svojim životom. Glavni motiv joj je bio da bude što bolja, a to je i uspjela, završivši kao najbolji pitomac prve klase oficira saobraćajne službe u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ). Sve do danas u toj službi na poziciji oficira nije bilo žena osim nje.
Vojnu karijeru počela je kraj Zadra gdje je tri mjeseca stažirala sa muškom vojskom. U prvim mjesecima ‘84. godine tu su se nalazile i prve 4 žene koje su bile piloti u JNA.
Priča kako je u svom radu oduvijek bila tolerantna i posvećena, spremna na potpunu predanost i rizik. Tako se zadesila u situaciji da bira vojnika vozača za komandanta. Uprkos protivljenjima i predrasudama drugih što je za vozača predložila osobu iz Albanije, odgovorno je stajala iza svog izbora, vjerujući da nije važno ko si, nego kako radiš svoj posao. Ispostavilo se da je bila u pravu i da je komandant uradio pravu stvar slušajući njene savjete.
„Možda najveći izazov je kad više i ne pokušavaš da se predstaviš kao žensko. Jednostavno želiš da budeš kao drugar s njima. Moje muške kolege nisu tako razmišljale. Za mene je uvijek na prvom mestu bio posao, profesionalnost”, priča Svetlana.
Novi izazov pred nju je postavilo majčinstvo. A onda je počeo rat. Imala je dileme, da li napustiti jedinicu ili ostati. Uz sve to osjećala je ogromnu majčinsku odgovornost. Svetlana je također nestrpljivo htjela objaviti tu vijest svojoj majci. „Ja sam i dalje bio samo dijete kada sam odlučila da odem na posao udaljen 600 kilometara. Također nemam ni oca ni braće i sestara. ”
,,Moraš da budeš karakteran čovek. Ne možeš jedno da pričaš, a drugo da radiš. To je isto kao da vatrogasac priča da gasi požar, a onda kad požar izbije da on pobegne. To je meni bila ta situacija”, kaže ona.
Uprkos spremnosti da sve napusti, ostala je iz odgovornosti prema ljudima sa kojima je radila, ali i prema sebi i svom djetetu. Sasvim novi izazov uslijedio je kada se vratila u rodni Čačak, jer su ljudi tamo živjeli normalno i nisu to sve doživljavali. Tek tada je vidjela kakva je percepcija bila u Srbiji, a kakva u Hrvatskoj gdje je bila na zadatku.
“Kada sam se vratila u svoj rodni grad, mnoge dužnosti koje sam obavljala kao oficir za vrijeme rata više nisu bile potrebne u vrijeme mira”, kaže Svetlana. “Ipak, život u konačnici donosi vaše odluke za vas, ali to se često ispostavlja kao najbolje. Možete se vratiti i preispitati svaku odluku, ali ako razmislite gdje ste bili u svom životu u tom trenutku, vaše odluke su vjerovatno bile najbolje moguće odluke u to vrijeme.
Tokom svih godina provedenih u vojci, promijenila ih je nekoliko uslijed promjene imena. Bila je u JNA, potom u Jugoslovenskoj Armiji, vojsci Savezne Republike Jugoslavije, a kasnije u vojsci Srbije i Crne Gore. Na kraju u vojsci Srbije.
Magistrirala je 2001. godine, kada je i napravila izložbu svojih fotografija u Čačku, a nakon toga u Podgorici i na Tari. Iz vojne služne je prešla u Institut za strategijska istraživanja 2008. godine, odakle je i otišla u penziju. Na pitanje postoji li nešto za čime žali u proteklom periodu, odgovorila je iskreno: „Žao mi je što imam samo jednog sina, što nemam još dece. Eto to mi je prosto žao.”
Sve tri svoje ljubavi odživjela je svaku na svoj način. Srećna je, jer je do kraja dala sebe za sve ono što je voljela. A za takve poduhvate čovjeku je potrebno mnogo hrabrosti i spremnosti na žrtvu. Svetlani toga nikada nije nedostajalo.
Ova publikacija odabrana je kao dio omladinskog takmičenja Srđan Aleksić. U pitanju je regionalno takmičenje koje animira mlade da se aktivno angažuju u svojim lokalnim zajednicama i pronađu, dokumentuju i podijele priče o moralnoj hrabrosti, međuetničkoj suradnji i pozitivnoj društvenoj promjeni. Ovo takmičenje dio je nagrađivanog programa „Obični Heroji“ Centra za postkonfliktna istraživanja čiji je primarni cilj korištenje međunarodnih priča o spasiocima i moralnoj hrabrosti da promoviše međuetničko razumijevanje i mir među građanima Zapadnog Balkana.
Realizacija programa za omladinske dopisnike Balkan Diskursa je omogućena kroz sredstva fondacije Robert Bosch i Nacionalnog fonda za demokratiju.
