Spomenička kultura sjećanja u Sarajevu

Spomenici zbog svog jakog simboličkog značenja daju jasne poruke čega se, koga se i kojih promoviranih vrijednosti treba sjećati.

Kultura sjećanja kao veza društva sa prošlošću je bitan dio svakog društva, i ako pogledamo historiju, ne postoji društvo koje može da ignoriše njeno postojanje. Jedan od načina sjećanja je izgradnja spomenika i memorijalnih centara. Oni predstavljaju fizičke simbole, čija je svrha ne samo da pomognu pri procesu pomirenja u postkonfliktnom društvu, već i da stoje kao opomena i podsjetnik na prošla stradanja kako se ona ne bi ponovila.

O kulturi sjećanja u Bosni i Hercegovini (BiH) i važnosti izgradnje spomenika, razgovarali smo sa historičarkom Amrom Čusto.

Po njenim riječima: „Spomenici predstavljaju indikatore vrijednosti na kojima društvo želi da počiva. Važnost spomenika leži u tome što se uz njih formiraju mjesta sjećanja, organiziraju komemoracije i druge ceremonije sjećanja sa posebnim programima koje imaju uticaj na formiranje kolektivnog ideniteta i službenog odnosa prema historiji.“

Spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva otvoren je 9. maja 2009. godine, na Međunarodni dan pobjede nad fašizmom. (kulturasjecanja.org)

Međutim, spomenici u BiH i dalje predstavljaju kontroverznu temu, naročito oni napravljeni nakon posljednjeg rata (1992 – 1995. godine). Jedan od razloga za to je savremena politika našeg društva, koja prema Amrinom mišljenju ima veliki uticaj na kreiranje slike o prošlosti.

„Izgradnja spomenika u svakom društvu je dio politika sjećanja, koje su se, kada govorimo o BiH, mijenjale nakon traumatičnih ratnih događaja, teškog ratnog naslijeđa, sa svakom društveno-političkom promjenom, nestajanjem jednog i stvaranjem drugog režima. Samim tim, u diskursu u kojem se razvijaju različite, suprotstvaljene politike sjećanja u BiH primjetan je proces konstantnog oblikovanja, adaptiranja memorije i uspostave novog odnosa ne samo prema nedavnoj prošlosti, nego i prošlosti Drugog svjetskog rata, a sve iz perspektive savremenog političkog trenutka.“

Drugi razlog je činjenica da svaki spomenik sa sobom nosi jednu specifičnu priču koja većinom svjedoči samo o jednom događaju, i uvijek postoji mogućnost da će druga strana to vidjeti na potpuno drugačiji način.

„U današnjim izgrađenim spomenicima ogleda se sva podjeljenost bh. društva, pri čemu često izgrađeni spomenici ili oni koji se namjeravaju podići kao sjećanje na teške događaje iz prošlosti izazivaju žustre reakcije i polemike u javnosti. Brojni su primjeri koji nam govore da na sceni imamo ratove sjećanja koji se vode putem spomenika. Najčešće se grade spomenici “svojim žrtvama” čime se iskazuje nedostatak priznavanja patnje onima “sa druge strane”. Empatija se iskazuje, “drži” i razvija u okviru samo svoje nacionalne grupe, što za posljedicu ima i da se pitanje sjećanja na ratni period iz 90ih godina dodatno usložnjava, i razlogom je stalnih podjeljenih i sukobljenih narativa“, objašnjava Amra.

25 godina od kraja rata, memorijalizacija u Bosni i Hercegovini je podijeljena, iako je gradnja spomenika jedan od bitnih koraka ka pomirenju društva, jer podstiče dijalog, ali i promoviše empatiju i saosjećanje za nedužno ubijene.

Amra Čusto: Spomenici daju jasne poruke čega se, koga se i kojih promoviranih vrijednosti treba sjećati.

Na području Bosne i Hercegovine postoji 2.143 spomenika koji su posvećeni stradanju ljudi tokom posljednjeg rata. Pored ovih spomenika, a prema popisu Centralne evidencije spomenika (CES), u Kantonu Sarajevo izgrađeno je 270 spomenika posvećenih istom periodu. Većina njih je podignuta šehidima i poginulim borcima, sa njihovim imenima ugraviranim na pločicama, a ostali spomenici su podignuti nevino ubijenim žrtvama, te nestalim tokom opsade.

Spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva otvoren je 9. maja 2009. godine, što je ujedno i dan koji se širom Evrope obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom. Godinu dana nakon njegovog otvorenja, postavljen je postamenat koji sadrži imena 521 djeteta, od ukupno njih 1.621 koji su stradali u ovom periodu. Spomenik je postavljen u sklopu Velikog Parka u općini Centar i njegov autor je Mensud Kečo.

Pored ovog spomenika, Mensud Kečo je autor i spomenika Rame iz Srebrenice, koji se također nalazi u Velikom Parku. Spomenik se simbolično zove ,,Nermine, dođi!ˮ i urađen je po jednom od potresnih video snimaka snimljenih nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine na kojem bespomoćni otac Ramo na nagovor srpske vojske doziva svog sina Nermina da se preda.

Nermine dođi…!

Ni Ramo ni Nermin nisu preživjeli, a njihove kosti su pronađene 2008. godine u jednoj od masovnih grobnica u okolini Srebrenice.

Tu su i „sarajevske ruže“ koje predstavljaju spomen poginulim od granata koje su padale na grad tokom opsade. Ruže su napravljene popunjavanjem rupa nastalih od granate crvenom bojom, te su naziv dobile upravo po izgledu koji podsjeća na ružu. Iako je većina ovih ruža uklonjena tokom godina nakon obnavljanja pločnika i ulica, neke su ipak preživjele ili su obnavljane tokom godina.

Na pitanje šta za nju lično predstavljaju spomenici koji su izgrađeni u sjećanje poginulim žrtvama rata 1992-1995., Amra odgovara da „ubijeni civili, najmlađe žrtve opsade Sarajeva spadaju u najbolnija, najemotivnija pitanja iz naše traumatične prošlosti. Sjećanje na njih, kao i spomenici njima trebali bi nam više poslužiti u “višesmjernom” i slojevitom sagledavanju teških ratnih iskustava, otvaranju dijaloga, a kako bismo bolje razumijeli prošlost.ˮ

Medina je obučena dopisnica Balkan Diskursa iz Sarajeva, magistrirala je na Filozofskom fakultetu, odsjek za anglistiku, prevodilački smijer. Krajem januara 2021. godine počela je da radi.

Vezani članci

Preživljavanje grada pod opsadom
Ranih 90-ih, niko nije vjerovao da će rat pogoditi Sarajevo, niti da će Jugoslovenska narodna armija postati neprijatelj stanovnika ovoga grada. Sarajevo je stoljećima bio multikulturalni grad, sa svojim džamijama, sinagogama, katoličkim i pravoslavnim crkvama. Stoga niko nije mogao zamisliti da bi neko imao moć da pretvori Sarajlije koji su živjeli u miru rame uz rame u neprijatelje.
Vaš put kući: BiH kroz oči mladih za Subjektivni atlas
Nekima karte služe kao jednostavni medijum kako bi stigli od tačke A do tačke B, ali za tim projekta Subjektivni atlas, sam čin kartografije predstavlja složeno putovanje potaknuto politikom, historijom i ličnim odnosima prema prostoru.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu