Dušica Lukrecija Štilić (49) i Samir Štilić (50) iz Tuzle u braku su pet godina, ali njihovo poznanstvo seže još od srednje škole kada su se viđali na izlascima. Nakon škole život ih je odveo u suprotnim smjerovima, ali bilo je suđeno da se opet sretnu kao odrasli, zreli ljudi. Tada su oboje već ranije bili razvedeni, imali brakove iza sebe, ali to ih nije spriječilo da zajedno započnu jedno novo poglavlje u svom životu.
Kroz smijeh Samir tvrdi kako je Dušica bila zaljubljena u njega u srednjoj školi od kada seže njihovo poznanstvo, na što ona odgovara: ,,Da, baš! Ja sam ga znala, čak sam se u nekom momentu raspitivala za njega, pitala sam nekoga ‘ko je onaj žuti?’, ali kako je Samir tada bio veoma ‘živahan’, rekli su mi da ga ne gledam i ja više nisam.”
Ljubav preko internet žice
Ipak, bilo im je suđeno da se opet sretnu i ponovo upoznaju. Prvi ponovni kontakt uspostavili su online.
,,Nama su se putevi ponovo ukrstili preko zajedničkih prijatelja na Facebooku. Samir je tada radio u inostranstvu pa smo se sreli prilikom njegovog dolaska u Tuzlu i nekako, tako je počelo. Prvi put kad smo izašli, mi, u stvari, nismo izašli, nego je on došao kod mene da sklopi neki IKEA namještaj kupljen par dana ranije. Čim je sklopio namještaj bez gledanja u uputstvo, znala sam da je to čovjek za mene”, kroz smijeh prepričava Dušica.
Samir na to dodaje kako je Dušicu nemoguće opisati u nekoliko rečenica i da je ona ustvari njegov Tito.
Iako oni sebe ne vide kao manjinu, statistički podaci entitetskih zavoda za statistiku govore da je danas sve manje multietničkih parova u Bosni i Hercegovini. Samir dolazi iz bošnjačke, a Dušica iz srpsko-hrvatske obitelji, no oboje se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci.
,,Mi dolazimo iz Titovog doba, kada su se ljudi dijelili na rokere i folkere i kod nas je to još uvijek tako. Mi ne gledamo na vjeru, etničku pripadnost i takve stvari. Na kraju krajeva, šta je ‘mješoviti’ brak, je li to brak čovjeka i vanzemaljca, ovce, drveta?”, pita se Samir te dodaje da su u Tuzli svi isto odrasli i da u njihovom gradu ljudi poštuju svoje i tuđe.
,,Nemamo mi takav osjećaj drugog i drugačijeg. Nažalost, u našem društvu, u globalu, ne postoji dovoljan broj pozitivnih primjera koji promovišu toleranciju i zajedničke vrijednosti. Pogotovo smo to vidjeli sada, tokom lokalnih izbora gdje ljudi zanemaruju takve teme…”, pojašnjava Dušica.
Obiteljski odnos
Budući da Samir ima dva sina, a Dušica jednu kćer iz prethodnih brakova, njihov svakodnevni život obilježavaju dodatne aktivnosti i medusobna druženja. Osim toga, njihove profesije ostavljaju im malo zajedničkog vremena, što ih motivira da ga kvalitetno iskorištavaju. Dušica je trenutno voditeljica regionalnih operaciju u BIRN-u, dok je Samir vlasnik jednog građevinskog obrta.
U različitostima svojih karaktera pronašli su savršen balans za svakodnevni život.
,,Samir je jedno veliko dijete i ne shvaća život ozbiljno, za razliku od mene koja mora imati sve isplanirano”, kaže Dušica.
,,On se ujutro prvi budi, pravi sebi kafu i ide na posao. Za njim ja, imam svoje obaveze i posao. Nađemo se tek uveče, oko 17 ili 18 sati, kad završimo s poslom, jedemo, gledamo televiziju, družimo se i tako. Ja nisam neka kuharica, ali zato Samir fenomenalno kuha. Ja samo kolače dobro pravim”, opisuje Dušica njihov uobičajen dan.
,,Dušica pravi najbolju baklavu”, s ponosom dodaje Samir.
Čovjek je vrijedniji s više identiteta
Dušica i Samir se ne izjašnjavaju kao vjernici, ali čvrsto vjeruju u to da je čovjek vrijedniji što u sebi sadržava više različitih identiteta, kako ovih što se „nasljeđuju“, tako i onih koji se stječu.
,,Ne smatramo da su religija i etnička pripadnost odrednice ličnosti. Kod nas je etnos pogrešno percipiran, vjera je potpuno izmiješana s nacionalnim bićem. Naša djeca ne gledaju na nacionalnost kao na nešto što im stvara identitet ili bar ja tako mislim. Ja dolazim iz, nazovimo ga, mješovitog braka, moja mama je bila katolkinja, porijeklom iz Dalmacije, a tata pravoslavac, Bosanac. Otac moje kćeri je potomak Jevreja, protestanata i katolika, inače Englez. Koji bi, jedan identitet, nacionalni, ona trebala ili mogla da ima?”, zaključuje Dušica.
Samir smatra da djeca moraju znati i svoje i tuđe jer, kako tvrdi, nema života u jednoumlju. Kaže da to zatupljuje i unazađuje. ,,Moj stariji sin je bio u ozbiljnoj vezi s djevojkom druge etničke pripadnosti, ako već pričamo o takvim pripadnostima. Nama je neprirodno razmišljati o njihovim momcima i djevojkama kao osobama druge etničke pripadnosti, to su djeca, njihovi momci i djevojke i tu se priča završava. Ili su dobra djeca ili nisu za njih, nema dalje”, naglašava Samir.
Slave sve što ih okuplja zajedno
Blaganske praznike svih vjera slave jer, kako oboje ističu “slavi se sve što okuplja, oko čega se sastaje, gdje se ima lijepo pojest, popit i zasladit.”
,,Ja sam ostala najstariji član moje porodice u Tuzli što se tiče katoličke strane, pa se kod mene obilježava katolički Božić, a svakako obilježimo i pravoslavni, ali glavno mjesto nam je kod mog strica. Za Bajrame idemo kod Samirove mame i maćehe”, govori Dušica.
Samir ističe kako je za njih to dio tradicije, a ne vjerski praznik, jer su oboje agnostici. ,,Smatramo da je religija, kao i svaka druga filozofija, stvorena da upravlja ljudima. Važno je biti moralan, dobar, pažljiv, brižan, stamen, a ko se kojem Bogu klanja, to je potpuno nebitno.”
Dušica dodaje kako voli tradiciju i kako je i prije braka sa Samirom obilježavala i muslimanske, kao i kršćanske praznike. ,,Čak je i naša svadba bila satkana od različitih običaja pa se tu našlo pomalo makedonskog, bosanskog, dalmatinskog i internacionalnog.”
Mlade uče da vrednuju svoje a mrze drugačije
Dušica je iznenađena podatkom o trenutno malom postotku mješovitih brakova u Bosni i Hercegovini jer, kako kaže, okruženi su s dosta parova poput njih.
Ipak dodaje da razumije zašto je tako tako.
,,U suštini, lako mi je u to povjerovati, jer imamo često priliku vidjeti da se u različitim dijelovima ne samo BiH, nego i svijetu, djecu uči da vrednuju samo ono što je njihovo i da mrze sve drugo i drugačije. To je žalosno i ako je takva statistika tačna, onda je to poražavajuće za čovječanstvo.”
Ljubav nije paradajz
,,Ljubav nije paradajz”, kaže Samir, na što Dušica kroz smijeh pojašnjava da on aludira na Dinu Merlina i njegov prvi album kada su oboje bili mlađi.
Govoreći o njihovom odnosu Samir još dodaje da kod njih nema tajni, ali ističu da su otvorenost i komunikacija najvažniji u svakom odnosu, ne samo u ljubavnom.
Mladima savjetuju da samo prate svoje srce i ne gledaju na imena i nacionalnu pripadnost. ,,Čak i da pogriješite i da ta ljubav ne bude prava, to će ipak biti vaša greška, radije nego da cijeli život žalite što ste poslušali nekog drugog i niste ni probali”, zaključuje Dušica.
Iako je njihov brak u “ranoj fazi”, Dušica i Samir dokazuju da su vjera u ljubav i upornost glavna odlika i vodilja svakog zdravog odnosa. Zbog toga se trude održati veliku obitelj zajedno i stvarati nove uspomene.
Urednik teksta: tim Balkan Diskursa; fotografija: Mitar Simikić; urednik fotografije: Dr. Paul Lowe.
Ova priča je nastala u okviru projekta ,,Priče o ljubavi” kojeg realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) sa grupom mladih dopisnika Balkan Diskursa. Projekt se realizuje uz finansijsku podršku VII Akademije, BOLD programa Američke Ambasade BiH i razvojnih grantova CPI, sa ciljem dokumentovanja priča o uspješnim romantičnim vezama osoba različite etničke pripadnosti u BiH i razbijanja narativa da su ovakvi odnosi nepostojeći i neodrživi u trenutnom društvenom poretku.
