Okrenula se prema rijeci. Vjetar je raznosio akacije po ledini. Padale su joj u kosu. Ličila je na stablo jabuke iz njegovog dvorišta. | Piše: Enesa Mahmić (Maglaj)
Piše: Enesa Mahmić (Maglaj)
2014.
Prizor je uvijek isti. U dvorištima vonjaju riječne alge i gliste. Muškarci pametuju, a žene zabrinuto lome prste misleći na sav mulj koji ih čeka ako se voda izlije u kuće.
– Svu noć nisam oka sklopila. Da nas dragi Bog sačuva – kukala je krojačica.
– Pusti ti to – promrmlja predsjednik mjesne zajednice – trebalo je ljetos napravit nasip.
Uvijek je imao olovku u džepu košulje. Izgledao je pismen u očima seljana, pa su ga oslovljavali sa “gospodine”. Gledao je u nadolazeću bujicu i stresao se od užasa.
1994.
Ako skoči neće ga ganjati niz rijeku. Uzet će u obzir njegovo pretučeno tijelo, vezane ruke i duboku vodu. Mislit će da se utopio i vjerojatno će biti u pravu. A možda ipak preživi. Osjetio je cijev na prsima i to ga gotovo utješi. Brza smrt je najbolja, bez patnje. Zatim, neko je tražio cigaretu, upaljač. Cijev se povukla. Potrčao je nazad i svom snagom bacio se u ledenu vodu. Šokirala ga je silina pada, kao da se zabio u zid. Zapucali su. Meci su padali blizu njega.
Vrtlozi vode. Nepoznato selo. Žena.
Znala je šta joj je činiti kada je ugledala izmučenog Muškarca na vratima. Lice mu je bilo modro od udaraca. Podlivi, rezovi noža. Dobili su naredbu da svako nepoznato lice prijave u najbliži štab, ali kako da pošalje nekog u smrt?! Neka prijavljuju drugi, ona neće.
– Uđi! – rekla je.
Kuća je bila skromna. Kuhinja, dnevni boravak i malo kupatilo. Uzela je rakiju, čistila mu rane. Bila je neobično mirna kao da je najnormalnija stvar na svijetu dovesti Neprijatelja kući. Nije ga ništa pitala. Čula je šta se dešava u halama tvornice. Ljudi su nestajali preko noći. Cijele porodice.
Tišina se razlila po sobi. Nanosi kiše što tuku u prozorska okna su jedini zvuk.
– Hoću da ti pričam o psima – rekao je.
– Došli smo tu 1984. Otac je dobio posao u Agrokomercu. Djetinjstvo smo proveli pored rijeke. Igrali smo se kauboja i Indijanaca, s praćkama i kopljima koja smo sami pravili. Zrele bobice bazge bile su savršeno oružje. Kad pogodiš metu, ono se raspadne – paf! – ostavljajući fleku na odjeći žrtve koja je podsjećala na krv. Majke su nam donosile vruću pogaču s kajmakom, grabili smo je prljavim rukama. Otac je imao lovačke pse. Bože, kakvi su to bili psi! Dolazili su ljudi iz drugih opština da ih vide. Dvorište puno života. A onda je došlo zlo. Majka je rekla da bježimo. Otac je rekao: – Neću nigdje iz svog! Tražili su zlato, majci su strgali naušnice iz ušiju. Psi su lajali. Strijeljali su pse. Otac je proklinjao. Majka je rekla: – Pusti to, samo da sačuvamo glavu. Otac je rekao: – Ne dam na svoje! Strijeljali su i oca.
Tu mu se glas utanjio. Nije mogao više.
- .. – rekla je – Majka me je učila da se ne plašim života. Bila je jaka, ponekad gruba, siroče, roditelje su joj strijeljali u Jasenovcu. Imala je običaj da kaže: – Historija zla se ponavlja, ali utješno je da sve što ti se dešava sigurno se desilo još nekom. Nisi sam. Nikad nisi sam.
- Uloge su davno podijeljene. Niko nas nije pit'o …– rekao je tiho.
Slušala je njegovo disanje. Taj šum ispuni je gotovo nekim zadovoljstvom. Više od tri godine ulazila je u ovu kuću gdje je dočekivala samo grobna tišina. I kada je napokon legla u krevet i kada ju je san savladao, naglo je probudi jedan pomaman, zao glas:
- Šta se vučeš, majku ti tvoju?!
Provirila je kroz prozor.
Vodili su zarobljenike na strijeljanje.
Brzo navuče paravane.
2014.
Bio je potpuno mokar kad je izbio na Kose. Gledao je staru kuću obraslu korovom. Kuću u kojoj je bilo toliko smijeha i radosti, kavgi i sočnih tračeva – svega ljudskog. Od rata više niko ne živi tu, čak ni ptice što su pravile gnijezda u visokim borovima. Sišao je u selo. Posvuda mulj. Ljudi su uzimali pakete iz kamiona. Sva prigradska područja su poplavljena.
- Stradali su i Oni Dolje. Njima pomoć još nije stigla.
- Radije ću bacit’ u rijeku neg’ Njima – gušili su se u prošlosti.
- Nemoj tako. Svugdje ima ljudi.
Uzeo je paket i pošao Dolje.
Na ulicama leluja gomila: civilna zaštita, volonteri, policajci, radnici u kombinezonima, intelektualci izgubljeni u mislima. Nije pitao za putokaze, slijedio je vlastiti instinkt koji ga je odveo tačno na ono isto mjesto gdje ga je izbacila rijeka 1994. Blaga izmaglica obavila je skromnu kuću. Iz zemlje širio se jak miris truleži.
Vidio je Ženu.
Prošlo je više od dvadeset godina, ali ju je prepoznao. Uvijek bi je prepoznao. U njenom hodu bilo je nekog prkosa koji je plašio mlade, a kod starijih stvarao osjećaj nelagode. Čuo je da živi usamljeničkim životom. Susjedi su je izbjegavali. Nekada je bila jedna od Njih, pripadala tom malom skučenom svijetu, a onda je pogazila pravila. Izdajica. Te stvari se ne zaboravljaju lako. Ipak, nije razočarana. Takvi ljudi nisu joj bili potrebni. Živjeli su u užasnom strahu da bedemi njihovih uvjerenja ne budu srušeni, da ne ostanu potpuno bespomoćni bez ratničke mitomanije koja je pravdala zločin.
Bez riječi je spustio paket pored njenih nogu.
- Momak, pričaj mi o psima – rekla je.
- Nisam nabavio nove. I dan danas žalim za starim. Stvarno ne bi trebalo da ovo kažem, nisam siguran da li ćeš me razumjeti, ali ponekad više tugujem zbog smrti pasa nego zbog smrti ljudi.
Okrenula se prema rijeci. Vjetar je raznosio akacije po ledini. Padale su joj u kosu. Ličila je na stablo jabuke iz njegovog dvorišta.
Ovaj esej je nastao u okviru multimedijalnog takmičenja MIR kojeg realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja. Cilj takmičenja je bio da motiviše mlade da dostave kreativne multimedijalne sadržaje koji se bave temama vezanim za ideje mira, pomirenja i međukulturalnog razumjevanja u regionu Zapadnog Balkana. Mišljenja i stavovi koji su ovdje navedeni pripadaju isključivo autorima i ne odražavaju nužno mišljenja i stavove Centra za postkonfliktna istraživanja.
