Neke lične priče neće ugledati svjetlo dana jer mnoge žrtve ipak ostanu samo brojka u statistikama o rodno zasnovanom nasilju ili su samo ime i prezime na smrtovnicama.
Neke lične priče neće ugledati svjetlo dana jer mnoge žrtve ipak ostanu samo brojka u statistikama o rodno zasnovanom nasilju ili su samo ime i prezime na smrtovnicama.
Najveći paradoks je zapravo u odgoju, odakle i počinje kompletna priča o nasilju, stereotipima i predrasudama koji vode do rodno zasnovanog nasilja. Dječaci su jedino dječaci ako su nasilni, krvoločni i ako se igraju s puškama i pištoljima. Jedino su valorizirani ako se bave određenim sportom, u suprotnom su obične curice, dok djevojčice, moraju biti nježne, krhke kuharice i čistačice. Ono što se od djevojčica u bh. društvu očekuje jesu uloge majke i supruge jer su to jedini adekvatni konformistički identiteti za osobu ženskog spola.
„Ko se tuče taj se voli“, deviza je koju slijede dječaci, jer su djevojčice odgajane da šute i trpe, čak i kada ih je netko vukao za kosu ili udario po stražnjici u osnovnoj školi. Upravo, ova infantilna i nebulozna floskula je samo fragment svih oni krivih vrijednosti prema kojima smo odgajani. Ovo je fraza koju smo svi slušali kao djeca, ali je upravo početni okidač za opravdanje svakog narednog nasilja koju doživi svaka žena u svojoj kasnijoj dobi.
Svako iduće nasilje postaje podloga da se očituje i okrivljavanje žrtve, što je naročito češće kod žena, nego kod muškaraca. Kada govorimo o rodno zasnovanom nasilju postoje dvije krajnosti.
S jedne strane imamo muškarce koji imaju strah prijaviti rodno zasnovano nasilje, jer se boje osuda od okoline, jer tobože – muškarci su. Tretirani kao jači spol, obično se suočavaju sa sramom i poniženjem ispred prijatelja, rodbine, djece, jer i mi kao društvo ovakvu pojavu na kraju slušamo s podsmijehom, što je potpuno krivi postupak, ponovno. Većinom muškarci koji prijave rodno zasnovano nasilje dobivaju titule kao što su mlakonja, papučar, peder, i ostali pežorativni nazivi koji prkose tradiciji i normi.
S druge strane pak, žene su u većoj mjeri stigmatizirane kao žrtve jer se uvijek smatra da je ona sama zbog toga kriva što se uzima zdravo za gotovo. Kao logičan uzročno-posljedičan slijed, naprosto. Svaka žena, kao žrtva rodno zasnovanog nasilja, naziva se ludačom, kujom, neobrazovanom ili glupom, i promiskuitetnom a takav narativ služi samo za smirivanje muških nagona i da je mužev želudac uvijek pun. Komentari na žene žrtve su mnogo više ogavni i šovinistički i teško se mogu parafrazirati.
Agencija za ravnopravnost spolova BiH, prema istraživanju iz 2013. godine utvrdila je, da je više od polovine žena koje su bile uključene u istraživanje iskusilo neki oblik nasilja nakon 15. godine života. No, kako to izgleda u praksi, to jest kakva su iskustva ljudi koji imaju direktan doticaj i koji pružaju terapeutske usluge žrtvama rodno zasnovanog nasilja, objasnili su Esmin Brodlija, psiholog i geštalt psihoterapeut, te Lejla Heremić, socijalna pedagoginja/ porodična savjetnica iz stručnog tima „Zenica“.
Na pitanje tko su češće žrtve rodno zasnovanog nasilja, muškarci ili žene, odgovor je sasvim bio jednoglasan, a to su – žene. „Ono čega trebamo biti svjesni je to da su u našem društvu žene najčešće žrtve rodno zasnovanog nasilja, te da muškarci, ali i druge žene, još uvijek zloupotrebljavaju poziciju moći i koriste je s ciljem nasilja nad ženama tj. drugim ženama koje percipiraju kao slabije“, odgovorio je Brodlija.
Heremić je potvrdila da ne postoji isključivo samo jedan oblik nasilja, te da je on kombinovan i uključuje fizičko, psihičko, seksualno, te ekonomsko nasilje kroz duži vremenski period. Brodlija, pak smatra da je psihičko nasilje najprisutnije, ali i kao seksualno, malo prijavljivano. „Fizičko nasilje je najvidljivije i zasigurno najlakše dokazivo, te tako i najčešće prijavljivano. Ipak, gotovo svako fizičko nasilje uključuje i psihološko, dok psihološko ne mora biti praćeno fizičkim nasiljem“, dodaje Brodlija.
Pored ovih navedenih stavki tu je i proganjanje, seksualno uznemiravanje i sve prisutnije, cyber nasilje.
Poražavajuća činjenica iz navedenog istraživanja govori da čak 58.4% žena koje su bile izložene fizičkom nasilju smatra da nisu žrtve fizičkog nasilja.
Sve statistike pokazuju da su žene češće žrtve nasilja nego muškarci, te je izvještavanje o ženama žrtvama nasilja prisutnije u sredstvima javnog informisanja. Kako govori Heremić, o nasilju nad muškarcima treba izvještavati i govoriti, kao i o njegovim pojavnim oblicima i posljedicama. „U psihološko savjetovalište „Medice“ Zenica su se obraćali i muškarci žrtve nasilja, najčešće zbog psihološkog nasilja“, kaže Heremić.
Razlog zbog kojeg se žrtve ne odluče za traženje pomoći, kako smatra Heremić, je upravo zbog počinitelja nasilja i posljedica koje žrtve nasilja percipiraju da će nastati kao rezultat traženja zaštite za sebe. ,,Važno je imati na umu da dinamika nasilnih odnosa uključuje različite oblike manipulacije od strane počinitelja prema žrtvi nasilja, poput izazivanja straha, ucjene, prijetnje, uslovljavanja oduzimanja djece, prijetnje smrću ili povrede časti i ugleda. Pored toga, dugotrajna izloženost nasilju kod žrtve ostavlja posljedice na planu vlastitog samopoimanja, samopoštovanja, samopouzdanja i preispitivanja vlastitih postupaka“, naglašava Heremić.
Brodlija govori kako prvi korak za žrtve nasilje treba biti priznavanje problema pri suočavanju s nasilnim iskustvom i traženje adekvatne pomoći jer nasilje predstavlja jedno traumatsko iskustvo, te kao takvo ostavlja negativne posljedice po cjelokupno zdravlje, a naročito po mentalno zdravlje žrtve. Bitno je ustrajati i izaći iz tih toksičnih odnosa te se posvetiti ličnom rastu i razvoju kroz rad sa psihologom, psihoterapeutom ili drugim stručnjakom.
„Naše zagarantovano pravo je pravo na život, i to ne smije niko da nam ugrožava. Vjerujem da bi to trebao biti dovoljno dobar argument s kojim ćemo odgovoriti na bilo kakvo osuđivanje i stigmatizaciju“, ističe Brodlija.
,,Medica“ Zenica radi na oporavku i psihološkom osnaživanju žena žrtava nasilja kako bi se usvojeni neadekvatni stavovi o nasilju promijenili, kako bi žene uvidjele da nema opravdanja za nasilje, da to što su ga doživjele ne čini ih manje vrijednim, te da postoji izlaz iz takvog okruženja. ,,Pored toga, „Medica“ Zenica dugo godina radi i na destigmatizaciji ove problematike u zajednici. Nastojimo podići svijest o prisutnosti nasilja, oblicima zaštite, te raznim predrasudama koje se povezuju s nasiljem u porodici i zajednici“, objašnjava Heremić.
Iako postoji određeni senziblitet u društvu o temi roda i spola, još uvijek nismo na zavidnom nivou u tretiranju muškaraca i žena kao osoba. Još uvijek postoji taj patrijarhalni odnos u BiH čiji će okovi i dalje sprezati svaku ženu i svakog muškarca ako samo naprave pogrešan korak ili kretnju koji su van norme.
O potpunom istrebljenju ovoga društvenog problema ovise pravni i proceduralni propisi i postupci. Naravno, zaštitne mjere nisu efikasne ako se ne implementiraju i dosljedno ne prate. Tu također manjka reakcija nadležnih institucija prilikom kršenja istih od strane počinitelja.
Sve do onog trenutka kada i dječaci budu smjeli zaplakati i ne budu pogrešno shvaćeni jer ih zanima moda, dizajn ili drugo kreativno stvaralaštvo; kada muškarci ne budu prozivani kao pederi jer žele kohabitaciju s djevojkom i jedino žele uspjeh u karijeri; kad im glavna svrha ne bude samo produžetak obiteljskog stabla; kada i djevojke budu mogle kupiti nogometnu loptu ili dres nekog tima bez osuda; kada žene budu mogle biti udovice, samohrane majke, razvedene majke, žene sa 10 kućnih ljubimaca, vojna lica, vozačice autobusa i taksija, a da ih se ne nazove čudakinjom – tek onda se možemo nadati da će se smanjiti rodno zasnovano nasilje.
