Fotografsko putovanje Chrisa Leslieja kao simbol nade i otpora

“Ovo je bio urbicid, Dresden ili Staljingrad s kraja 20. stoljeća. Svatko ko je preživio opsadu ima noćnu moru za podijeliti.” iz Balkanskog putovanja, Chris Leslie

Fotograf i reditelj Chris Leslie, dobitnik nagrade BAFTA Škotska, započinje svoju fotografsku karijeru kao volonter u bivšoj Jugoslaviji 1996. godine, nakon čega nastavlja da radi kao fotograf, reditelj i menadžer komunikacija za međunarodnu nevladinu organizaciju koja dokumentuje priče širom Afrike i istočne Evrope.

Diplomirao je 1996. godine s tezom pod naslovom ,,Snage iza nacionalizma i etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji“. Deset hiljada riječi kojim je pokušao dati nejasan uvid u sukob pokrenule su njegovu opsesiju Balkanom. Kraj ratova poklopio se s njegovom maturom i, bez jasnog puta u karijeri, počeo je istraživati mogućnosti volontiranja u regiji.

Prilikom sastavljanja svoje biografije navodi fotografiju kao svoj interes i vještinu. Do tog trenutka nikada nije posjedovao fotoaparat, niti fotografisao. Nekoliko sedmica kasnije, pozvan je da se pridruži jednoj nevladinoj organizaciji u Pakracu, a njegov zadatak je bio podučavati djecu tehnikama crno-bijele fotografije. Ovo je početak duge veze i putovanja s ljudima u regiji i odigrat će značajnu ulogu za ono što je postalo njegov životni poziv.

Ljuba Gajić – Srpska strana Pakraca, Chris Leslie, Balkansko putovanje

Chrisovo balkansko putovanje

,,Moja ljubav prema fotografiji je započela na Balkanu. To putovanje je odredilo i put moje karijere.  Postoji nešto u samom dokumentovanju uništenog grada koji se sporo ali iznova budi“, započinje Chris svoju priču.

Mnogi fotografi su se proslavili  zahvaljujući slikama razorene Jugoslavije. Mnogi od njih tu su proveli veliki dio rata dokumentujući jedno od najmračnijih razdoblja ljudske historije. Krajem devedesetih međunarodna zajednica je pažnju usmjerila na druge globalne nemire. I dok su se nakon toga novinari, reporteri i fotografi uveliko počeli baviti drugim sukobima da bi zadovoljili svoju dnevnu dozu dramatičnog izvještavanja, Chris nije ni slutio da će jedna laž u njegovoj biografiji promijeniti sve.

,,U Zagreb sam stigao sa veoma malo predznanja o fotografisanju i mračnoj komori, ali naoružan doniranim Canonom – starinskim fotoaparatom od 35 mm – i srpsko-hrvatskim rječnikom. Glavni grad Hrvatske, Zagreb, bio je u punom zamahu: prepuni barovi i restorani, živa muzika i kulturne institucije. Na vidiku nije bilo granatiranih zidova. Otprilike sat vremena vožnje vozom iz Zagreba, iluzija da je sve normalno je nestala. Kuće, krajolici, sve je postajalo strašnije što se voz približavao Pakracu“, objašnjava Chris.

Fotografije koje je Chris uslikao na samom početku usvajanja fotografskih vještina su sirove i nefiltrirane, baš onakve kakav je i sam rat. U njima vidimo posljedice života koji se odvijao uprkos zlu. Ljudi pokušavaju da vode normalan svakodnevni život, ali šteta na njihovim kućama pokazuje vizuelni trag onoga što njihove duše skrivaju. Bogomolje su pretvorene u ruševine. Ulice i domovi prošarani mecima i granatama.

Na pitanje zašto je izabrao da se bavi mirovnom fotografijom, Chris priča da je rat svima zanimljiviji, ali da mir sa sobom nosi nove borbe o kojima se rijetko govori. ,,Kada je rat završio, većina medija je otišla, a ni Bosna ni Hrvatska više nisu bile udarna vijest na naslovnicama, iako je to bilo vrijeme ogromnih promjena. Zaista me je zanimalo kako su ljudi uspjeli rat ostaviti iza sebe i krenuti dalje. To su bile važne priče koje je trebalo podijeliti. Rat je možda završio, ali mnogi ljudi su se našli na nekim novim borbenim linijama.“

Sarajevska djeca iza i ispred foto objektiva

Kraj rata omogućio je da se mirniji život postepeno vraća na ulice Sarajeva. Grad uživa u dugo očekivanom miru. Rat je bio gotov i život se poput stranca vratio u grad, a Sarajlije i ne slute da ih čekaju neke nove bitke.

Oggi Tomić, učesnik programa, 1998., Chris Leslie, Balkansko putovanje

Iako je četiri mjeseca proveo u Pakracu, na Sarajevo Chrisa ništa nije moglo pripremiti. ,,Razoreni grad bio je zastrašujući – naizgled u potpunosti, i nadrealan: bombardirane i uništene zgrade; posvuda krateri granata i udubljenja od eksplozija; bolnice, kancelarije i fabrike u ruševinama“, opisuje Chris u svom eseju Grad u ruševinama/ Sarajevska djeca iza i Ispred foto objektiva. Chris se prisjeća da se 1997. godine vraća u Sarajevo da započne projekat koji će poslužiti kao portal u jedan svijet koji više ne postoji.

,,Sarajevska djeca iza i ispred foto objektiva“ je foto-projekat odrađen u podrumu sarajevskog doma za djecu bez roditelja, Doma Bjelave, i okolnih naselja. Koristeći doniranu opremu i sredstva ljudi iz cijele Škotske, radio je s djecom od 6 do 16 godina podučavajući ih osnovnim fotografskim tehnikama, razvijanju filma i izrađivanju fotografija.

Chris objašnjava kako je bio iznenađen velikim interesom za projekat te su časovi uvijek bili puni djece željne da nauče nešto novo kako bi fotografisali njima draga mjesta. Iako [njegovo] ,,znanje jezika nije bilo dovoljno da ih podučavam tehnikama fotografije“, najvažnija stvar je bila da su časovi jednostavno struktuirani i da su se djeca zabavljala. ,,Namjera je bila pružiti kreativan izlaz za ovu djecu koja su veliki dio života provela pod opsadom“, dodaje.

,,Rat je upravo stao i mislim da im je fotografija dala nešto u periodu kada nisu imali apsolutno ništa – vrijeme, prostor i način na koji posmatraju svoj grad“, objašnjava on.

Iako mnogo anegdota, uspomena i priča o velikim prijateljstvima stane u tri godine tokom kojih je Chirs radio na ovom projektu, ipak jedna priča se posebno ističe. ,,Mnogo je tu uspomena. Možda najživopisnija i najbliža je trenutak  kada je mladi Oggi Tomić ušao u podrum kao moj prvi učenik. Zgrabio je metlu koju sam držao da očistim prostor u mračnoj komori i objasnio mi da je ne koristim kako treba. Zatim mi je rekao da bi mogao dovesti još djece“, prisjeća se on.

Dječiji pogled kroz foto objektiv

Prije više od dvije decenije, Oggi Tomić, Dina Džihanić, Edina Hrnjić, Rina Trifković, Dženita Hodžić, Nusret, Muhamed Bošnjo, Jasmina Sabrihafizović, Amra Džihanić Barac, Senad, Mirnes Gagula, Sabina Demirović, i Armin Demirović su na svojoj koži osjetili najrazorniji sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata. Nekada djeca, a sada odrasli ljudi, predah od onog što je mnogima od njih bilo nepojmljivo su pronašli u Chrisu i fotografiji.

Kao dio cjelokupnog projekta, koji uključuje knjigu Balkansko putovanje, Chris je u Sarajevu 11. novembra otvorio izložbu ,,Dječiji pogled kroz foto objektiv“ posvećenu Edini Hrnjić i drugoj djeci Doma Bjelave. Izložba svjedoči dugoročnim posljedicama koje dječiji domovi i rat imaju na siročad. ,,Drago mi je što će ta djeca, a sada odrasli ljudi, imati priliku vidjeti svoje radove. Drago mi je što će cijelo Sarajevo imati tu priliku. To je važna priča o jednom vremenu u historiji Sarajeva.“

Dženita Katović, 33, Sarajevska djeca ispred i iza fotoobjektiva nekad & sad, Sarajevo 2018, Chris Leslie, Balkansko putovanje

Chris se nada da će i izložba i knjiga Sarajlijama pokazati koliko je ovaj grad poseban i koliko se on promijenio  i obnovio od kraja rata. Put do potpunog oporavka je dug – putovanje nije završeno ali priče ove djece se ne smiju zaboraviti jer njihova priča nije samo njihova. Ona pripada svakom djetetu, i iako se prošlost ne može ispraviti, budućnost je u našim rukama.

——————————

Ovaj članak je ranije objavljen u prvom izdanju MIR Magazina. MIR Magazin je godišnja publikacija i platforma za mlade inovativne ljude koju su razvili Centar za postkonfliktna istraživanja i Balkan Diskurs. Posvećen je pojedincima i organizacijama koje su nam ostavile u naslijeđe čvrste temelje za nastavak naše borbe za mir i pravdu.

Amina je obučena dopisnica Balkan Diskursa iz Sarajeva. Velika strast su joj engleski jezik i mirovni aktivizam. Diplomirala je engleski jezik i književnost, te nedavno magistrirala na odsjeku za Sigurnosne i mirovne studije Univerziteta u Sarajevu.

Vezani članci

Grafiti u ime umjetnosti ili mržnje?
Grafiti predstavljaju jednu vrstu poruke u pisanoj i likovnoj formi, kao reakcija na stanje u društvu. Potiču ljude da razvijaju svoju kreativnost i originalnost stvarajući djela koja malo koga mogu ostaviti ravnodušnim, bez obzira da li su pozitivni ili negativni.
“Bez imena”: Ratni arhiv Enrika Dagnina
Fotografski rad Enrika Dagnina donosi nam priču o konfliktu. Najčešće, ovakve priče su teške za prenijeti, teške za posmatrati, i teške za razumjeti. Intervju sa Dagninom daje nam uvid u njegovu fotoreportersku karijeru i izložbu, ''Bez imena'' (''Untitled'').

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu