Da je rat jedna od najgorih opcija koja može zadesiti neki narod, imali su priliku osjetiti građani i građanke Bosne i Hercegovine (BiH). Narodi s područja BiH nisu mogli izbjeći nemila dešavanja koja su ih zadesila u periodu od 1992. do 1995. godine.
No, takvi događaji nisu ugasili onu najljepšu osobinu u prosvjetarima da u najtežim trenucima budu jedni uz druge i da pored trenutnih nedaća opet misle na bolju budućnost.
Bugojno je jedno od mjesta gdje su takvi lokalni heroji postojali. Oni su, umjesto oružja, držali olovku u rukama. Oni su ,,heroji iz sjene“ jer su u ratnom periodu pokušali da uspostave nastavni proces, ali i da izvedu na pravi put generacije učenika koje je dočekao rat.
Jedan od takvih bugojanskih učitelja je Edin Bevrnja čiji je prvi prosvjetni angažman bio u školskoj 1991/1992. godini u selu Vučipolje. ,,Do početka rata bio sam na drugoj godini, kada me angažuju da u bugojanskom selu Vučipolje završim školsku 1991/92. uslijed nenadanog ostanka škole bez učitelja. Nakon skoro godinu dana bez odvijanja nastave u ratu, u aprilu 1993. godine počinje ponovo nastavni proces koji se održava po tzv. ,,punktovima”, odnosno kućama ili poslovnim prostorima. Takvo stanje je trajalo do 1994. godine kada učenici konačno prelaze u školsku zgradu“, opisuje Edin.
Ističe da je za vrijeme rata bilo jako teško raditi, ali i u isto vrijeme i izazovno jer su svi bili, kako navodi, puni patriotskog naboja i smatrali su to kao jedan dio njihove borbe. Stoga je organizacija nastave bila u potpunosti u rukama učitelja, ali i ljudi iz lokalnih zajednica gdje su se nalazili punktovi. ,,Bili smo tako i domari, brinuli smo se oko grijanja, čistoće, zaključavanja prostorije, stavljali folije na prozore ako su stakla bila razbijena. Sam dolazak i odlazak je bio izuzetno zahtjevan, jer je često prijetila opasnost od granatiranja. Kako je rijetko ko imao automobil i gorivo, uglavnom se išlo pješke ili na biciklu. O školskoj ploči naravno nije bilo govora, jedino što smo ponekad dobijali su određena hrana, brašno, ulje i slično.“
Pored seoske škole u Vučipolju, Edin je radio i u seoskim školama u Odžaku, Humu i Gračanici. Nakon rata završava Pedagošku akademiju u Mostaru (polaže ispite koje nije položio u Banjaluci) i nastavlja s radom u seoskoj školi u Odžaku sve do 1998. godine kada prelazi u Treću osnovnu školu u Bugojnu u kojoj i danas radi. Na pitanje kako se nosio sa strahom za svoj život i život svojih učenika odgovara: ,,Strah je tokom rata bio prisutan na svakom koraku, ali u tim trenucima ga ne osjećaš, svojim radom prkosiš ratnim dešavanjima, daješ svoj doprinos borbi koju vodiš olovkom i riječima.“
Prisjetio se i nekih anegdota iz škole u Odžaku. Kako kaže, u tom periodu se upis prvačića svodio na to da učenik dođe sam u školu i daje podatke o svojem imenu i imenu roditelja. Tako je jedan dječak na pitanje: ,,Kako ti se zove mama?“, priča Edin, odgovorio: ,,Mujinica“ (smijeh). Kaže da danas svakodnevno sretne svoje učenike na ulicama Bugojna i da se prisjete nekih lijepih trenutaka. ,,Uvijek su ti susreti srdačni, s osmijehom, a za one koje je put odnio van Bugojna, kad se sretnemo, bude i zagrljaja.“
Druga Bugojanka koja je svoj život podredila prosvjeti je Dušanka Bujak, penzionisana učiteljica. Dušanka je 1971. godine završila Srednju učiteljsku školu u Sarajevu koja je danas Gimnazija Obala. ,,Nakon 16 godina radeći u Lugu (mjesna zajednica), prešla sam u školu Vojin Paleksić, koja je sada Prva osnovna škola Bugojno gdje sam neprekidno radila 41 godinu i otišla u penziju.“ Prisjeća se da su to bila teška vremena za samo odvijanje nastave i nastavnog procesa te su bili prinuđeni da od ,,notesa” prave dnevnike, jer pravih dnevnika nije bilo.
,,Uvijek sam razmišljala kako će djeca doći kući, mogu ih u zgradi zaštititi, ali kako ih poslati kući da im se ne desi nešto? Samo sam čekala sat dva da stignu do kuće, da ne padne tada granata, to bi mi bilo baš najteže. Za svoj se život nisam bojala, a nisam imala ni zbog čega jer me nikada nitko nije opomenuo za nešto, za jezik kojim govorim, generalno se nisam puno prilagođavala“, navodi Dušanka. Kako kaže, djeca bi u ruksacima pored knjiga nosila po jedno drvo da se mogu ogrijati, a direktor bi im u džepu donosio kredu. Nastava se prekidala na tri, pet, deset dana dok je trajalo granatiranje pa bi se opet nastavila, i uvijek su težili da izvuku godinu da učenici ne bi gubili istu.
,,U ratu sam prekinula radni odnos u momentu kad su u školi formirane dvije škole jer nisam mogla sebi dozvoliti da se opredjeljujem u koju ću školu. Bilo je zamolbi i od jednih i od drugih da pođem raditi kod njih, nisam pristala do momenta poslije sukoba kada je ostala sama Bošnjačka škola“, prepričava naglašavajući da nikada nije imala nikakav problem na osnovu svoje etničke i vjerske pripadnosti.
Kao najteži momenat u svojoj učiteljskoj karijeri izdvaja situaciju kada su 1992. godine dobili naredbu da naprave spisak učenika po nacionalnosti. ,,To me najviše pogodilo. Ja sad da pišem ima toliko Srba, toliko Hrvata, toliko Muslimana. Neko je to tražio iz uprave škole. Tad sam vidjela da se nešto ružno sprema.“ Iz Bugojna za Novi Sad je otišla 1994. godine za svojim roditeljima zbog obustave nastave koja je trajala pet, šest mjeseci radi bombardovanja. Tamo je ostala samo jedan mjesec kada je čula da su njene kolege počele raditi preko Radio amatera i stupila u kontakt s direktorom škole da pita da li može da se vrati na radno mjesto. Vratila se u aprilu 1994. godine i radila sve do septembra 2012. godine.
Danas viđa više njihove roditelje nego same učenike jer su se, kako kaže, ,,izgubili”. ,,Uglavnom se jave kad me sretnu jer sam ih tako uvijek učila i tražila od njih, da se jave kad se sretnemo. Da si čistač, trgovac, ti si za mene moje dijete isto kao i moje dijete. Ima doktor Jusić, nikad nije prošao praznik da mi ga nije čestitao i da nije upitao treba li mi nešto, ima takvih primjera.“
Kao ratnu anegdotu opisuje rođendan dječaka koji je bio Hrvat, a kojeg je čuvala. Budući da je njegova porodica iz Splita, došli su na sahranu rodbini iz Bugojna, no u međuvremenu se zaratilo, a ona ga je ostala čuvati. ,,Skupili smo šećera i brašna i ja sam napravila hurmašice jer mu je rođendan. Svi smo bili u istom stanu jer smo se tako osjećali sigurnije. Stavila sam tepsiju na stol i sjeli smo – kad je zagranatiralo, a on je samo viknuo: ,,Brzo u podrum!“. Sletjeli smo odmah svi, a od stana nije ostalo ništa od razornih gelera granate. Danas je on oženjen i živi u Beču“, opisuje Dušanka kako ih je dječak spasio od ratne tragedije.
,,Nisam se osjećala kao da sam neko drugi. Ja sam čovjek i ništa više“, zaključuje Dušanka koja je imala školski dnevnik, ali ga nije našla. No, ono što ostaje su uspomene, topli pozdravi i školske klupe koje pišu historiju.
