Inicijativa „Nisam Tražila“ počela je kao reakcija četiri umjetnice – Mateje Mavrak, Asje Krsmanović, Ane Tikvić i Nadine Mičić – na slučajeve silovanja u Srbiji.
Naime, tada je u javnosti bio aktualan slučaj glumice Milene Radulović koja je zajedno s još nekoliko djevojaka prijavila policiji vlasnika beogradske škole glume Miroslava Mike Aleksića zbog silovanja i seksualnog uznemiravanja. Od tada, njihova inicijativa uživa podršku ne samo žena, nego i muškaraca, a sada na njihovoj istoimenoj Facebook stranici objavljuju slučajeve nasilja nad ženama i svakodnevno reagiraju na nepravdu.
,,Bilo je iznenađujuće koliko su svi jako iznenađeni i koliko taj slučaj silovanja glumice posmatraju kao neki izolovani slučaj, ali se te stvari događaju u puno većoj mjeri nego što mi mislimo. Naravno, nasilje je nekako posljednji stepen seksualnog zlostavljanja i najekstremniji, ali tu ima mnogo nivoa seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja koji vode do tog posljednjeg najgnusnijeg čina“, kaže Ana Tikvić, jedna od pokretačica ove inicijative.
Nakon toga su, kako opisuju, počele virtualno razgovarati i odlučile podijeliti između sebe svoja privatna iskustva, gdje su zaključile da svaka od njih ima barem jednu situaciju u kojoj je bila žrtva seksualnog zlostavljanja te su tako odlučile pokrenuti Facebook stranicu „Nisam tražila“ u tri sata ujutro. ,,Facebook stranica „Nisam tražila“ je samo dokaz da žrtve imaju više povjerenja u neku anonimnu Facebook stranicu nego u sistem i organizacije koje su nadležne da se bave tim problemom. Mi smo u prvih nekoliko dana dobivale stotine i stotine poruka. Dakle, žrtve nisu spremne prijaviti seksualno zlostavljanje zato što nemaju povjerenja, zato što se ne osjećaju zaštićeno i zato što ne smatraju da bi se time išta riješilo, da bi počinitelj bio propisno kažnjen, da će one na kraju biti zaštićene i dobiti pravdu i makar malo mira koji apsolutno zaslužuju“, nastavlja Ana.
Ističe da je to bio jako stresan period za njih jer su, kako Ana navodi, ušle u to spontano i nepromišljeno ne razmišljajući što to sve može donijeti i na koliko nivoa može eskalirati pokretanje jedne obične inicijative. ,,Zaista smo u nekom trenutku pomislile „Što je nama ovo trebalo?“ i onda vam se javi osoba koja vam kaže „Ohrabrile ste me, osjećam se bolje, odlučila sam prijaviti svog nasilnika“. Te poruke vam nekako daju snagu da nastavite dalje, moja vodilja je ako smo uspjele pomoći jednoj osobi, jednoj ženi, to je već ogromna stvar i onda sva ta borba apsolutno vrijedi.“
Iz UN Women u Bosni i Hercegovini u okviru kampanje „Nasilje nije privatna stvar“ naglašavaju da je u BiH polovina svih žena i djevojaka starija od 15 godina iskusila ozbiljno nasilje, najčešće u kući, a da je počinitelj gotovo uvijek muškarac. Sve to postaje ozbiljan problem imajući u vidu činjenicu da ne postoji adekvatna psihološka pomoć za žrtve nasilja. ,,Ne postoji nikakav pravno regulirani vid psihološke pomoći koji osoba može dobiti kada prijavi seksualno nasilje. Tu sad postoje mnoge organizacije koje pružaju besplatne pravne i psihološke savjete, ali to opet ništa nije regulisano na razini zakona i države. Na našoj stranici ima oko 40 000 pratitelja, a također imamo zatvorenu grupu na FB-u koja ima oko 13 000 ljudi gdje osobe i dalje pišu svoja iskustva koja su preživjele u okviru seksualnog zlostavljanja. Konačno je stvoren neki prostor, makar i ovaj online, gdje osoba stvarno može doći, napisati svoje iskustvo, naići na osobe koje neće propitivati njihove razloge“, objašnjava ističući da prijavljuju svaki vid diskriminacije na njihovoj stranici.
Osim građana i građanki BiH, inicijativu su podržale i brojne političarke i javne osobe, no, kako kaže, to nije dovoljno za promjenu. ,,Treba se krenuti u konkretno rješavanje problema. Mi smo također napisale jedno otvoreno javno pismo, na federalnom nivou, Federalnom parlamentu, gdje vrlo konkretno tražimo izmjenu Krivičnog zakona i nedavno smo dobili odgovor od njih, od Federalnog ministarstva da se oformila radna skupina koja će raditi na prednacrtu izmjene Krivičnog zakona. Mislim da je trenutno najbitnije da se seksualno zlostavljanje jasno definiše u skladu s Istanbulskom konvencijom i da pređe u Krivični zakon.“
Ipak, za borbu protiv nasilja je prvobitno potrebna prijava samog nasilja koja je uvelike stopirana zbog pritiska okoline, ali i patrijarhalnih normi u bh. društvu. ,,Mi živimo u krajnje patrijarhalnoj sredini gdje je još uvijek riječ muškarca zakon i apsolutna istina i žene se naravno boje osuda okoline, hoće li im neko vjerovati, šta će pričati prva komšinica. Mi i dalje, nažalost, živimo u takvoj okolini gdje to nije muškarčeva sramota, već na kraju opet ženina sramota“, nastavlja Ana.
Ipak, kako kaže, one nemaju dovoljnu moć da ih zaštite jer nisu ni policija, a ni sud. Za to su odgovorni ljudi koji, kako ističe, primaju platu za svoj rad i pokreću rješavanje tog problema, ali i promjenu zakona. ,,U krajnjoj liniji, državne vlasti i institucije su ti koji moraju zaštititi osobe koje im se jave. Dakle, oni imaju dužnost već godinama da to urade, ali nažalost to još nije urađeno. Mi kao inicijativa i organizacija možemo stalno pozivati i zapravo opomenuti da je krajnje vrijeme da se to uradi. Mislim da se i mi moramo ujediniti i da je veoma bitno da ne prestanemo govoriti o tom, da ta tema mora biti u javnom diskursu“, smatra Ana.
No, izražava zadovoljstvo što je njihova inicijativa pokrenula regionalni javni diskurs o seksualnom zlostavljanju. ,,Seksualno zlostavljanje se dešava apsolutno svima, svaki dan, neovisno o stepenu edukacije, neovisno o profesiji, vjeri, naciji i bilo kojim drugim razlozima. Nasilje se događa nama, ne zbog nas, ne zbog toga šta smo obukle ili nismo obukle i mislim da je veoma bitno da ta tema ne padne u zaborav nego da se apsolutno svaki dan govori o tome i poziva i opominje“, zaključuje Ana.
