Goli otok najčešće se spominje kao politički logor za muške zatvorenike, dok se o povijesti otoka kao ženskog logora malo zna.
Goli otok najčešće se spominje kao politički logor za muške zatvorenike, dok se o povijesti otoka kao ženskog logora malo zna. Kako bi istražile ustrojstvo ženskog logora i transgeneracijski prijenos traume, umjetnica Andreja Kulunčić je zajedno sa antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić pokrenula projekt “Vi ste partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“, nazvan po riječima s kojima je Marija Zelić, prva upraviteljica ženskog logora, dočekivala zarobljenice.
,,Višegodišnja suradnja s umjetnicom Andrejom Kulunčić i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić naučila me da se uz pomoć alata suvremene umjetnosti može senzibilizirati društvo za razumijevanje povijesnih problema u suvremenom kontekstu te osvijestiti da smo stalno na rubu ponavljanja nasilne povijesti“, kazala je Jambrešić Kirin.
Kako je pojasnila, projekt tematizira problem državnog nasilja kao bitnog faktora (dis)kontinuiteta ženske povijesti shvaćene kao povijest stalnog započinjanja i osujećivanja borbe za ženska prava.
Analizirajući usmena i pisana svjedočenja bivših političkih zatvorenica, Jambrešić Kirin je utvrdila da Udbini arhivi daju nepotpunu sliku razdoblja u kojem su ideološka kontrola i nadzor građana bili sveprisutni.
,,Osobni dosjei u Udbinom fondu – rasuti između središnjih i republičkih ustanova – su pročišćavani, otuđivani i uništavani. Upravo zbog prirode djelovanja tajnih službi, ucjenjivanja i manipuliranja ljudima, ali i birokratskih manjkavosti, službeni podatci nisu u potpunosti točni, pouzdani ni sveobuhvatni“, kazala je Jambrešić Kirin.
Poimeničnim prebrojavanjem ženskih imena u postojećim zbirnim popisima zatvorenika Golog otoka i Svetog Grgura, kao i “vađenjem” imena iz postojeće memoarske literature, Jambrešić Kirin je došla do zaključka da je broj uhićenih žena bio veći od 862.
Kaznionica za žene – kulturni preodgoj
Goli otok funkcionirao je kao specifičan sustav kažnjeničke samouprave gdje su zatvorenice istraživale, uhodile, cinkarile, kažnjavale i posebnim “ceremonijama” degradacije ponižavale jedna drugu. Istraživanje je pokazalo i da su među kažnjenicama dominirale partizanke, predratne komunistkinje i Židovke koje su preživjele nacističke logore.
,,S jedne strane, riječ je o boljševičkom mentalitetu koji sumnja u “moralnu korupciju” svih onih koji su preživjeli nacističke logore, a s druge, riječ je o strahu od moćnih žena, intelektualki i političkih konkurentica“, ističe Jambrešić Kirin.
Zatvorenice na Golom otoku bile su izložene različitim tipovima torture, od kojih niz oblika kasnije nalazimo u kineskoj kulturnoj revoluciji ili u latinoameričkim zatvorima protiv komunista.
,,Uz prekrajanje životopisa, svakodnevno ispiranje mozga i prisilno sastavljanje zapisnika o vlastitoj krivnji, tu su i oblici “kulturnog preodgoja” (gledanje filmova, slušanje radija, pjevanje, skandiranje, gluma i ples) uz pomoć kojih komunistički režim nastoji oblikovati i unificirati unutarnji život, uvjerenja i osjećaje svojih građana. Tjelesni integritet i reproduktivna sposobnost zatvorenica uništavana je besmislenim i teškim fizičkim radom, kao i kod muškaraca“, navodi Jambrešić Kirin.
Povratnice u novo društvo, kako je pojasnila, teže su od muškaraca podnosile posljedice nametnute izolacije, uništenih karijera i ponižavajućih poslova. Žene u većini slučajeva nisu uspjele nastaviti svoj intelektualni i kulturni rad, često su nakon povratka u društvo radile jednostavniji posao od prijašnjeg te se povukle u tišinu i posvetile obitelji.
Proučavajući pisana svjedočenja Golootočanki, kao i kroz intervjue s njima i njihovim nasljednicama, vidno je da je fokus represivnog sustava bio na obrazovanim, ambicioznim i talentiranim ženama koje su nakon 1945. godine bile konkurentice u obnašanju funkcija i raspodjeli moći.
,,Među zatočenicima najbrojniji su bili radnici, službenici i seljaci, dok kod žena, prema službenim statistikama, nalazimo velik broj intelektualki, studentica, novinarki, prevoditeljica s ruskog, ali i službenica sa završenom gimnazijom. Uvjerena sam da to nije slučajno“, kazala je Jambrešić Kirin.
Ona smatra da postoji korelacija između pet do sedam posto kažnjenica na Golom otoku i činjenice da broj žena u tijelima jugoslavenske izvršne vlasti i partijskog rukovodstva nikad nije premašio pet do sedam posto.
Obilježavanje ženskog logora
Kada su započele projekat “Vi ste partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“ 2017. godine postavljene su info table na lokalitetima ženskog političkog logora, koji do tada nisu bili označeni na Golom otoku i Sv. Grguru. Danas ako posjetite otok, možete vidjeti tablu sa sljedećim natpisom:
„U ovoj uvali i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s Informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.“
Nakon postavljanja info table krenule su s punktiranjem memorijalnih točaka na lokalitetima. Kako nam govori umjetnica Kulunčić, u živu stijenu na Golom otoku, s kiparom Silvestrom Ninićem, uklesale su riječi Vere Winter, jedne od zatočenica, koje je za njih ispisala njezina unuka Nina Winter: ,,Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na brdu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora.“
Na Svetom Grguru uklesale su riječi Ženi Lebl, ispisane od strane njezine nećakinje Ane Lebl:
„Na tvojoj grbači sveti Grgure,
počelo je ono klasično pitanje „Biti ili ne biti?”
Ako biješ – bićeš.
Ako ne biješ – bićeš bijen.“
Projekt se nastavio in situ istraživanjima mogućnosti transferiranja golootočkog iskustva kroz medije plesa, zvuka i glasa. Do sada je predstavljen u formatu izložbe u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli 2021. godine, a zatim u Muzeju Moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, početkom 2022. godine.
Prvim predstavljanjem projekta i izložbom u Puli započet je govor o ženskom stradanju u političkom logoru Goli otok i Sv. Grgur upisivanjem teme u dominantni povijesni narativ u koji nikada nije bila uključena. Izložba je obuhvatila trokanalnu audiovizualnu instalaciju sa snimkama izvedbi triju umjetnica – plesačice suvremenog plesa Zinke Užbinec, instrumentalistice Jasne Jovićević te vokalistice Annette Giesriegl na otocima.
Kustoskinja Irena Bekić je kazala da su nastojale da se što bolje razumije svakidašnji život nekadašnjih zatvorenica, a koji se danas više ne može dočarati na ostacima otočkih lokacija, pa se u izvedbama prikazuju uvjeti rada i života kroz pokrete i zvukove tijela kao i prirode.
„Valja se podsjetiti da većina zatočenica, mučenih i izoliranih unutar logora nisu imale snage za fizički rad, a mnoge među njima nikad nisu živjele na takav način koji cijelo njihovo biće mijenja do potpunog iscrpljenja. Uz video instalaciju na izložbi su se nalazile i ploče sa sjećanjima zatvorenica. Cijela je izložba ustvari predstavljala jedno snažno afektivno mjesto“, pojasnila je Bekić.
Druga po redu, izložba u Rijeci, objedinila je sve dotadašnje segmente – intervencije na otocima, materijale nastale u istraživanju i to ponovno ih aktivirajući u postavu, ne samo u smislu galerijske situacije već kao moment aktivacije za posjetitelje.
,,Ljudi su pozvani da preuzmu postere s fotografijama svjedočanstava uklesanih u stijene, da sudjeluju u ispisivanju imena kažnjenica gradeći na taj način jedinstveni spomenik, ili isto tako da sudjeluju u radionici 850 žena za 850 žena“, pojasnila je Bekić koncept i predstavljanje projekta, dodavši da je treći vid prezentacije web stranica koja obuhvaća sve segmente projekta, literaturu, iskaze, izložbe, izvedbe i slično.
Prva izložba imala je namjeru otvoriti javni govor o stradanju bivših logorašica i uvesti ga u povijest, dok je druga željela učvrstiti tu poziciju muzealizacijom teme.
,,Izložba je bila visoko producirana slijedeći najbolje izložbene i muzejske standarde. Takve odluke karakteristični su dio strategije umjetnice Andreje Kulunčić pri čemu svaki korak u realizaciji projekta predstavlja i određeni resurs za njegovo daljnje razvijanje ili konsolidiranje društvene intervencije koju sprovodi. Obje izložbe potaknule su snažan emocionalni odgovor posjetitelja i posjetiteljica na čemu smo vrlo zahvalne“, kazala je Bekić.
Izgradnja antispomenika
Sljedeći korak u projektu bila je izrada skulpturica od gline koje je umjetnica Andreja Kulunčić započela izrađivati na lokalitetu ženskog logor kao sjećanje na nasilje koje je ondje počinjeno, a nastavila na izložbi u Rijeci. Proces izgradnje antispomenika “850 žena za 850 žena” koncipiran je kao niz akcija izrade skulpturica u kojima će tijekom dvije godine i 30-ak radionica, sudjelovati ukupno 850 žena.
Kulunčić je kazala da su specifični i vrlo ograničeni životni uvjeti na otoku modificirali tijela žena, njihovo zdravlje i psihu, dok su one intervenirale u strukturu otoka, oduzimale od njega i mijenjale mu konfiguraciju.
,,Ta moja akcija govori o besmislenosti većine prisilnih radova tijekom zatočeništva, o krhkosti tijela i težini preživljavanja u logoru. S druge strane, čineći da skulpturice izlaze odnosno „rastu“ iz kamena, htjela sam naglasiti činjenicu da je rad s kamenjem oblikovao zatvorenice i ostavio tragove na njihovim tijelima do kraja života. Skulpturice, načinjene od gline na samom lokalitetu, i same se suše, raspadaju i nestaju“, ističe Kulunčić.
Izgradnja skulpturica nastavljena je na radionicama u Karlovcu, Zagrebu, Tenji i Korenici, gdje su žene izrađujući skulpturicu od gline simbolično posvetile po jednu skulpturicu za svaku od kažnjenica logora. Među sudionicama radionica na taj se način gradi novo sjećanje na uznemirujuću epizodu iz povijesti i u isto vrijeme konstruira pokretni spomenik od 850 terakota skulpturica koje će se izlagati kao cjeloviti rad na izložbama koje će uslijediti.
,,Radi se o antispomeniku kao obliku suvremenih memorijalnih praksi nasilnog naslijeđa oko kojega suvremena društva nisu uspostavila konsenzus što dovodi do negiranja povijesti i zapostavljanja žrtvi. Koncept antispomenika aktivno uključuje publiku u proces prenošenja memorije pri čemu svatko ponaosob, ovisno o vlastitom interesu traži informacije i odgovore te gradeći vlastito sjećanje postaje prenositelj/ica memorije, na neki način i sam/a postaje spomenik“, pojašnjava Kulunčić.
Vraćanje dostojanstva svim žrtvama
Projekt “Vi ste partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“ važan je jer govori o iskustvu povijesti političkog nasilja iz ženske i manjinske perspektive, ističe Jambrešić Kirin i dodaje da borba protiv nevidljivosti žena u povijesti i društvu uključuje i borbu protiv njihovog jednostranog etiketiranja kao žrtava nasilja ili simbola nacije te zahtijeva udruženi civilni, humanistički i umjetnički napor zamišljanja bolje budućnosti.
,,Jedan od zadataka demokratske kultura sjećanja jest vraćanje osobnosti, dostojanstva i glasa svim žrtvama, u ime njegovanja empatije i civilne odgovornosti, a ne krivnje i srama koji su zauvijek obilježili živote bivših političkih zatvorenica s Golog otoka i Svetog Grgura“, poručuje Jambrešić Kirin.
