Holandski mediji i genocid u Srebrenici: reportaža ili prikrivanje?

Photo/Foto: Velija Hasanbegović

Reportaža holandskih medija o ratu u Bosni djelomično objašnjava zašto su holandski političari i javnost u konfliktu oko uloge koju su imali Dutchbat vojnici tokom rata.

Dok se rasprava o konfliktima na Balkanu nastavlja u zapadnjačkim medijima, holandski novinari vjeruju da javnost nema interesa za tu temu, a čak i holandski političari ostaju indiferentni prema njoj. (J. Wieten, 2002: 31).

Prema riječima Davida S. Rohdea, Američkog autora i istraživačkog novinara, jedan se razlog za taj nedostatak interesa može pripisati činjenici da medijska pokrivenost tokom rata nije odražavala stvarnost na terenu. Holandski novinar Bart Rijs, koji je radio u Bosni i Hercegovini 1992. godine, i od 1994. do 1998. godine, krivi sebe za nedostatak tačnog i raznovrsnog medijskog pokrića. On vjeruje da se previše oslanjao na medijske izvještaje iz drugih gradova i da je bio previše željan da vjeruje vanjskim izvještajima o ulozi holandskog bataljona u Srebrenici. Kako kaže Rijs, brutalni masakr 8,373 bosanskih dječaka i muškaraca od strane Armije Republike Srpske i paravojne grupe Škorpioni u UN-ovom ‘sigurnom području’ Srebrenice je bio iznenađenje novinarima, kao i holandskim političarima i mirovnim snagama.[1]

Naslovi objavljeni u holandskim novinama u periodu od jula 1995. do juna 2015. godine nude zanimljive uvide u to kako su holandski mediji pokrivali pad Srebrenice i uticali na javno mišljenje.

Prije nego što je Srebrenica pala u ruke srpskih snaga u julu 1995. godine, holandski mediji su se fokusirali na blagostanje holandskih plavih šljemova. Umjesto da pokrivaju priče ljudi koji gladuju, koje ubijaju i koji su zlostavljani, mediji su predstavili holandske plave šljemove kao žrtve. Jedan od tih naslova je bio Dutchbat napušta pozicije na jugu Srebrenice (Algemeen Nederlands Persbureau, 11 July 1995). Ovaj članak je opisao vojnike holandskog bataljona Dutchbat kako bježe iz Srebrenice prema Potočarima, zajedno sa hiljadama stanovnika. Još jedan članak, pod naslovom Zračni napadi su bili neuspjeli, stanovnici Srebrenice su nestali, Srbi pucaju na Žepu i Goražde – Dutchbat u bijegu (Eindhovens Dagblad, 12 July 1995), se fokusirao na blagostanje trideset holandskih vojnika koje su zarobili Srbi. Članak Pad Srebrenice bi mogao značiti odlazak plavih šljemova (De Stem, 12 July 1995) je izrazio zabrinutost za reputaciju holandskih plavih šljemova, tvrdeći da bi ostanak u Srebrenici doveo do daljnjeg poniženja. Zajedno, ovi članci opisuju kako su holandski mediji stavili žrtve iz Srebrenice na periferiju dok su reportirali o situaciji na toj lokaciji.

Tek je u septembru 1995. godine, mjesecima nakon genocida, objavljen članak koji se bavio velikim brojem nestalih, pod naslovom: 8,000 muslimana iz Srebrenice još uvijek nisu pronađeni (NRC Handelsblad, 15 September 1995). Ovaj članak je bio skeptičan prema ulozi holandske vlade u padu Srebrenice, opisujući kako su bosanski Srbi odvojili 3,000 dječaka i muškaraca bosanskih Muslimana od njihovih žena, djece, i starijih osoba, pod direktnom supervizijom holandskih plavih šljemova. Tih 3,000 dječaka i muškaraca je bilo pogubljeno, dok je ostalim stanovnicima dopušteno da napuste grad i krenu za Tuzlu.

Srebrenica-Potocari Memorial Center and Cemetery (Photo: Velija Hasanbegović)

U oktobru 1995. godine, General Dutch Press Bureau (ANP) je objavio članak pod naslovom Američki mediji su otkrili ulogu holanđana u Srebrenici (ANP, 8 October 1995). Tu, autor ispituje članke objavljene u New York Times-u i u Boston Globe-u, koji su bili kritični prema ulozi holanđana. U ovom članku, glasnogovornik za holandsko Ministarstvo odbrane tvrdi da holanđani nisu imali opciju da drugačije postupe, ali su obje novinske kuće signalizirale da će to ostati nedovršena tačka rasprave u Holandiji. Holandski novinar spominje dobro poznatu fotografiju generala Ratka Mladića, komandanta jedinica bosanskih Srba koje su izvršile masakr u Srebrenici, na kojoj stoji zajedno sa holandskim potpukovnikom Thomasom Karremansom, zapovjednikom Dutchbat vojnika, ali ne objašnjava kontekst u potpunosti. Ovaj sastanak dvojice vojnih vođa je bio viđen kao ključni trenutak u kojem je Karremans dao Mladiću službeno dopuštenje da zauzme sigurno područje, što je na kraju dovelo do genocida u Srebrenici.

Bitno je spomenuti da su se u istom mjesecu objavljivanja ovih kritičnih članaka u Holandiji pojavili članci sa naslovima kao što je Pronk [bivši ministar za razvoj i saradnju] daje izbjeglicama iz Srebrenice još novca (ANP, 25 October 1995). Nakon otkrića masovnih grobnica u Srebrenici i oko nje, rane 1996. godine, članci koji objašnjavaju kako holandska vlada opet donira novac izbjeglicama iz Srebrenice su činili da izgleda kao da holandska vlada pokušava prikriti ulogu holandskih plavih šljemova i izbjeći bilo kakva izvinjenja.

Do danas, niko ne može biti siguran koliki je bio uticaj holandskog Ministarstva odbrane na medijske reportaže u Srebrenici. Prema riječima Carolien Brugsma, urednice informativnog holandskog programa NOVA od 1992. do 1999. godine, Ministarstvo odbrane je bilo odgovorno za sakrivanje ili “gubljenje” izvještaja. Brugsma vjeruje da vladu nije bilo briga za Open Government Act, koji omogućava javno pravo pristupa informacijama vlade, i da je aktivno radila na tome da spriječi pristup. Novinari Frank Westerman i Bart Rijs se slažu: Ministarstvo odbrane je bilo odlučno da fokus javne rasprave zadrži na Ujedinjenim Narodima, umjesto na holandskoj vladi, kako bi zaštitilo blagostanje i reputaciju Dutchbat vojnika, koji su se već morali nositi sa javnim poniženjem.[2]

Nedavne publikacije su ukazivale na to da su Dutchbat vojnici voljni da pričaju, ali su na kraju odlučili da šute, možda da bi spasili reputaciju svog zapovjednika, potpukovnika Karremansa. Prema riječima Dutchbat veterana Derka Zwaana, blokada informacija i nevoljkost veterana da pričaju o Srebrenici više ne postoje. On je rekao da “Niko nije pričao, u strahu da će samo doliti ulje na vatru. Ali sada kada Karremans neće biti tužen, ljudi počinju govoriti.” Ovo je dovelo do nekoliko članaka u maju i junu 2015. godine, sa naslovima koji su uključivali Ministar zaustavio zračne snage (Tubantie, 30 May 2015) i Moguće je da postoje slike Srebrenice (De Gelderlander, 15 June 2015).

Zbog nametljivog odnosa holandskog Ministarstva odbrane prema medijima u periodu od 1992. do 1995. godine, mediji su težili da se fokusiraju na neuspjehe Ujedinjenih Naroda i holandske vlade, umjesto istraživanja redosljeda ratnih događaja. Nepotpuno izvještavanje je s vremenom imalo za rezultat previđene činjenice. Teško je zaključiti do koje mjere se takvi previdi mogu pripisati novinarima i medijima, s obzirom na to da je njihov zadatak da pružaju tačne informacije bio otežan od strane Ministarstva odbrane, kao i srpskim ograničenjima na broj novinara u državi.

Dvadeseta godišnjica genocida u Srebrenici, 2015. godine, je ponovo dovela do povećane medijske pažnje na ovu temu. U julu 2015. dokumentarac koji otkriva nove činjenice osporavane istorije, uključujući dokumentaciju masovnih grobnica oko Srebrenice u vrijeme masakra, je bio prikazan na holandskoj televiziji. Nadamo se da će nove perspektive i informacije dovesti do istine o tome šta se desilo u Srebrenici i da će pružiti bolji uvid u uloge koje su igrali holanđani i drugi – uloge koje su dovele do ove strašne tragedije.

Daljnje čitanje:

Heuvelman, A., Fennis, B. (2011). Mediapsychologie. Den Haag: Boom Lemma.

Raad voor Media en Ontwikkeling (2003). Over het Krachtveld tussen Burger, Media en Politiek. Den Haag: Sdu Uitgevers.


[1] Rijsdijk, E. (2014). Europe’s worst massacre. The making of Srebrenica into a global area. Skript Historisch Tijdschrift, 24(1), 49-64.

[2] Wieten, J. (2002). Srebrenica: een ‘veilig’ gebied. Deelstudie: Srebrenica en de journalistiek. Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie (NIOD). 

Anna Idzinga

Anna Idzinga je bivša pripravnica Centra za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu. Diplomirala je Kulturnu antropologiju i razvoj sociologije i trenutno završava Master studije iz oblasti Međunarodnog javnog prava na Univerzitetu Amsterdam. Interesuju je ljudska prava i u budućnosti želi nastaviti raditi u organizacijama koje se bave očuvanjem ljudskih prava.

Milou Liebregts je bivša pripravnica Centra za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu. Diplomirala je kulturnu antropologiju i sociologiju održivog razvoja, a trenutno se nalazi na master studijama u oblasti konflikta na Univerzitetu Nijmegen.

Vezani članci

Umijeće mira: Bosna i Hercegovina
“I ranije sam govorio da iako slika nikada ne može da zaustavi metak, slika može da spriječi da metak bude ispaljen.” – William Kelly. Dvadeset godina poslije, BiH i dalje osjeća efekte rata koji je potresao samu dušu zemlje. Mnogo je faktora koji ometaju proces pomirenja u Bosni, ali najčešće se spominju nedostatak pravde u …
Za ozbiljno i slobodno novinarstvo mogu se izboriti samo novinari
U okviru projekta „Stvarni glas novinarstva“ koji finansira Evropska unija kroz program malih grantova „Zaštita slobode medija i slobode izražavanja na zapadnom Balkanu“, Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) iz Sarajeva objavio je „Izvještaj o stanju slobode medija u 17 lokalnih zajednica Bosne i Hercgevine“.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu