Vrijeme čini svoje. A šta ti činiš, čovječe?

Autor teksta sa porodicom u kući u Podlugovima (1994/1995. godina). (fotografija iz porodične arhive)

,,Bila je zima ‘96. mjesec mart – hladno, baš hladno.”

Nije da se sjećam kako je bilo, već govorim kako to moji mama i tata inače prenose. Tada smo živjeli u mjestu pokraj mog rodnog grada Ilijaša. Živjeli smo u Podlugovima – ono mjesto što mu je Čola opjevao željezničku stanicu[1]. Samo, ranijih mjeseci se u tom malom mjestu drastično izmjenila struktura stanovništva. Oni, što su živjeli tu prošle godine, preselili su se u mjesta onih što su živjeli negdje drugo. I obratno. Mi smo, opet, bili oni rijetki nesrećnici, koji su još uvijek čekali kamion da se mogu iseliti.

U tom nestrpljenju da po nas dođe prvi kamion, nismo živjeli u svojoj kući. Živjeli smo na tavanu komšije, za kojeg su već svi znali da se iselio.

,,Živjeli? Pa i nismo baš živjeli. Ti si bio mali, a i sestre ti. Tavan u koji nas je smjestio tatin prijatelj Izet, uvjeravajući nas da smo tu sigurniji, je bio izuzetno mali. Onako taman za preživjeti, ako imaš na umu da smo se brinuli za vašu sigurnost. Izet nam je taj tad valjao baš mnogo!”, sjeća se mama.

Kasnije će se ispostaviti da je tata ostavio kuću na čuvanje tom Izetu, a da je on prodao sve radijatorske cijevi iz kuće i crijep. U svakom slučaju na njega me vuče možda i najranije sjećanje u svom životu. Kad nam je izgladnjelim donio kesu punu svega i u njoj eurokrem. Mama to nikad ne spominje, ali ja kao da se sjećam, i eto pamtim ga kao dragog čovjeka.

Odrastanje u Podlugovima. Na slikama: autor teksta. (fotografije iz porodične arhive)

Na pitanje da li su izlazili iz kuće, kaže da jesu, iako ih je bilo strah.

,,Svi su znali da nismo ništa učinili – mada opet nikad ne znaš ko je koga izgubio i kako gleda na to sve. Sjećam se kad sam jednom izašla u dvorište, vidjela sam staru nenu. Nena je bila obučena u duge, šarene dimije. Onako krupna je bila, kao da se gegala. Dok je hodala niz ulicu prema meni, svako malo je ruke premetala. Držala bi ih na leđima, pa bi onda mahala sa natikačama. Samo njih je imala u ruci”, priča mama.

– Dobar dan!

– Dobar dan neno! Kako si?

– Dobro sam. Hvala na pitanju! Evo tražim kuću gdje da se uselim. Moju sam morala napustiti.

– Moja neno, evo useli se u bilo koju. Sve su ove prazne, odavde do Zenice!

– Eh, moja ti. Neću ja u bilo koju, ja hoću da mi neko ,,halali”.

Sjeća se mama tog razgovora.

Pare za kamion su se nekako našle, a tatin brat je zadužen da ga dovuče i na njega strpa prethodnih 33, odnosno 34 godine mojih roditelja. Toliko su imali kada su se po drugi put selili u zajedničkom životu. Kasnije smo se selili još pet puta.

Tata i striko su tovarili kamion. Po maminoj priči to je išlo užasno sporo. Tata se brani time kako mu je doktor, poslije jednog od bombardovanja rovova rekao da on uopšte ne bi ni smio dizati ništa teže od kašike.

,,Imali smo sreće da smo rovove pokrili pragovima od željezničkih šina. Kod nas, ovdje, je bar toga bilo. Sto puta su nam glavu spasile. Tako smo jednom tokom granatiranja pogođeni tačno u rov. Pravo na pragove. I baš zahvaljujući njima – tim pragovima ostali živi. Samo nas je jako otreslo ispod, od detonacije. Tad mi je doktor rekao da ne smijem podizati ništa teže od kašike.”, sjeća se tata.

U međuvremenu su na (ne)sreću pritekli i vojnici. Kažem (ne)sreću jer to valjda nije bila naša vojska, već vojska ovih što se useljavaju. Pa smo se zbog toga i selili. Uz minimalan razgovor tekao je utovar naših stvari na prikolicu zelenog kamiona ,,tamića”.

– Gdje ću ovo?

– Eto tu lijevo, tu, tu uz ormar.

– Ovdje?

– Aj može i tu, je*aji ga!

Tako se pomalo smanjivao slobodan prostor u prikolici zelenog tamića, a i naša nada da će sve stati. Koji trenutak kasnije:

– Nema. Puna je.

– Jašta. K’o šibica.

– Može li bar još ova tepsija mi stati?

– Daj da probamo.

– Ma ni naopako.

,,Fina. Dobra tepsija. U njoj sam nam često hljeb kuvala i pitu pekla.”, objašnjava mama tepsiju, koja je morala ostati, dok opisuje kako je selidba tekla. Nakon mog pogleda, uzbuđeno i ponosno nastavi: ,,A ja ti uzmem onu tepsiju i „zafrljačim“ preko ograde što sam dalje mogla. Ja šta mi je puta trebala.”

Dok se razgovor odvija za trepezarijskim stolom, mama stavlja tijesto od kiflica u plavu tepsiju, malo zagorjelu na dnu koja, po njenoj priči, jako podsjeća na onu, koju je „zafrljačila“.

– Evo. Slična ovakva je bila.

– Slična?

– Ma nije baš ista. Malo je veća bila.

– Pa mama, nije ti to ništa veće od tepsije koju si „zafrljačila“.

– Ma ništa ti ne znaš.

Ono što stvarno ne znam, jeste da li je nesrećna nena našla ikoga da joj halali kuću. Nisam još uvijek uvijeren da su ti pragovi od željezničkih šina mogli stvarno zaštiti od granate. Ne znam ni koliko će vas osuditi Izeta ili ga razumjeti, kao što to moj tata razumije, jer vjeruje da su svi ljudi dobri duboko unutra. Ono što znam sigurno jeste da mama ima bar deset novih tepsija. Ali svaki put kada se zadesim kod kuće subotom i kada pečemo pitu ili kiflice, mama uvijek priča istu priču, uz uzdahe i sjetu u očima. Nikad tepsiju nije prežalila.

Danas slušam kako nesrećne ljude, migrante koji prolaze kroz Bosnu i Hercegovinu, u bijegu od rata i potrazi za boljim životom zovu migrantskom krizom i opasnošću po društvo. Kada razmišljam o tome, samo zamislim koliko su oni plavih tepsija izgorjelih pri dnu ostavili iza sebe.

Koliko njihovih očeva nisu sačuvali podovi drumskih šina i koliko neprijateljskih vojnika im nije pomoglo u iseljavanju, nego baš obratno. Nismo nikada bili zvijeri do kraja. Ne trebamo to biti ni sada. U našoj zemlji je vrijeme učinilo svoje i nesretnog rata se sad sjećamo kroz priče svojih roditelja. Vrijeme je učinilo svoje. A šta mi činimo?

 

[1] Ilijaš je naselje i opština koja se nalazi u Kantonu Sarajevo, sjeverozapadno od grada Sarajeva. Sastoji se iz nekoliko naseljenih mjesta, uklučujući Podlugove.


Ova publikacija odabrana je kao dio omladinskog takmičenja Srđan Aleksić. U pitanju je regionalno takmičenje koje animira mlade da se aktivno angažuju u svojim lokalnim zajednicama i pronađu, dokumentuju i podijele priče o moralnoj hrabrosti, međuetničkoj suradnji i pozitivnoj društvenoj promjeni. Ovo takmičenje dio je nagrađivanog programa „Obični Heroji“ Centra za postkonfliktna istraživanja čiji je primarni cilj korištenje međunarodnih priča o spasiocima i moralnoj hrabrosti da promoviše međuetničko razumijevanje i mir među građanima Zapadnog Balkana.

Realizacija programa za omladinske dopisnike Balkan Diskursa je omogućena kroz sredstva fondacije Robert Bosch i Nacionalnog fonda za demokratiju.

Slobodan Blagovčanin

Slobodan is a Balkan Diskurs trained correspondent from Bijeljina. He is the project manager of the Youth Resource Center Tuzla and a youth coordinator for the PRONI Center’s CAT (Citizens Against Terrorism) campaign. Slobodan also previously served as a youth worker at the Helsinki Committee for Human Rights Republika Srpska.

Vezani članci

Slatkiši u ratnom periodu
Zvižduci granata i memljiva skloništa tih dana bili su svakodnevnica. Gdje god se okreneš susrećeš se sa strahom u očima, unezvijerenim pogledima ali i voljom za životom, posebno kod onih najmlađih. Djeca k'o djeca, trčkaraju ulicama, između kuća, na poljima tragaju za zapuštenim malinjacima i jagodnjacima. Ponekad i potrče za konvojima, posebno onim na čijim …
Ožiljci tranzicije
Mir, koji su narodi Jugoslavije gradili za vlastito dobro, je uništen i to zato što je stereotipna tvrdnja, da je mržnja među narodima Jugoslavije uvijek postojala, nadjačala naše bratstvo i jedinstvo. Ovu mržnju fabrikovale su velike sile koje su htjele da nauče Slavene kako da budu civilizovani i demokratizovani. Zapadnjačko licemjerje bilo je očigledno. Zašto …

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu