Opsada Sarajeva – najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji ratovanja – ostaje zapamćena po svoj svojoj brutalnosti koja je išla protiv života. Ipak, usred teškog razaranja, svakodnevnog granatiranja i bitke za goli opstanak, Sarajlije se nisu predavale a uloga umjetnika se pokazala izuzetno važnom.
Glavni grad Bosne i Hercegovine svjedočio je rođenju kulture otpora koja je dokazala da se duh Sarajeva ubiti ne može.
Zahvaljujući raznim umjetnicima, slike sarajevske golgote obišle su svijet. Pored toga, pomogli su Sarajlijama da ne izgube svojoj duhovni identitet. Otpor nestajanju i opsadi je stvorio kulturu i kreativnost otpora.
,,Umjetnici su nastavili stvarati kako bi održali predratne rutine ali su umjetnost koristili i kao sredstvo suočavanja s ekstremnim psihološkim stresom koji izaziva život pod stalnom minobacačkom i snajperskom vatrom, omogućujući pojedincu da se nosi sa stresovima i traumama opsade“, kazala je Ewa Anna Kumelowski, njemačka historičarka.
Opsada Sarajeva počela je u aprilu 1992. godine i trajala je 1.425 dana. Prema presudama, provedena je kampanja namjernog granatiranja i snajperskog djelovanja s primarnom svrhom širenja terora i teroriziranja građanki i građana Sarajeva, a što je za posljedicu imalo na hiljade ubijenih žena i muškaraca svih starosnih dobi, uključujući djecu, ranjavanje i sakaćenje hiljada ljudi, a za sve Sarajlije duboke i neizlječive traume i duševne ožiljke.
“Branili smo je pjesmom”
Prije opsade, Sarajevo je bilo veoma važan rock centar Jugoslavije zahvaljujući rock bendovima koji su rođeni u ovom glavnom gradu – Bijelo Dugme, Indexi, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Zabranjeno pušenje i mnogi drugi. A raspad Jugoslavije i rat u Bosni i Hercegovini nisu mogli zaustaviti muziku koja je slala čitavom svijetu poruku da Sarajevo i dalje živi kroz grupe poput Sikter, Seven Up, Erogene zone i tako dalje.
„Uprkos ratnom stanju, mnogim Sarajlijama odlazak na koncerte je bio bijeg od teške realnosti. To je bio način da se privremeno zaboravi na strah, bol i neizvjesnost i da se pronađe nada koja nam je svima trebala“, ispričala je Aida Tinjak koja je tokom opsade sa prijateljima bila čest gost na koncertima i predstavama.
Dodaje da se ne može reći da je bavljenje umjetnošću i odlazak na kulturne događaje tokom opsade Sarajeva bilo očekivano ili ne, već je to bila individualna odluka svakog građanina. ,,Za neke ljude, odlazak na koncert ili pozorišnu predstavu bilo je previše opasno ili nepraktično, dok je za druge bilo neophodno za održavanje njihovog mentalnog zdravlja i borbu protiv smrti“, kazala je Tinjak.
Muzika je doista bila sredstvo preživljavanja pod opsadom. Sarajevski gudački kvartet je u te skoro četiri godine održao preko 200 koncerata. Vedran Smailović, ʻSarajevski violončelistʼ, svirao je Albinonijev Adagio u g-molu svako poslijepodne tokom 22 dana povodom smrti 22 ljudi koji su čekali u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina u eksploziji granate u maju 1992. godine.
,,Pjesma je bila lijek. Bili smo djeca koja su pjevala o miru, o ljubavi, domovini. Branili smo je pjesmom“, kazala je Alma Alilović u izjavi za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN BiH). Horu “Palčić”, koji je djelovao tokom rata, se pridružila 1993. godine kao 12-godišnja djevojčica.
Sarajevsko “Biti ili ne biti”
Kako kaže Hana Bajrović Čardaković, autorica knjige i izložbe “Teatar pod opsadom”, osamdesetih godina prošlog stoljeća, otvorena je Akademija scenskih umjetnosti, desio se Novi Val, pojavile su se muzičke grupe i producirane su predstave “Tetovirano pozorište” i “Mjesečeva predstava” koje su ostavile veliki trag na kulturnu scenu tadašnjeg Sarajeva.
„I u svom tom poletu i novoj energiji koju su mladi, ali i oni iskusniji umjetnici donijeli Sarajevu, dogodila se agresija. Sarajevo i njegove umjetnike rat je zatekao nespremne za sve to što je sa sobom donio. I možda baš zbog toga, oni su nastavili da rade i pozorišta su ostala aktivna te sve ratne godine“, objasnila je Bajrović Čardaković.
Skrenuti misli od svakodnevnog ludila i barem na trenutak pobjeći od krvave svakodnevnice, Sarajlije su uspjeli zahvaljujući grupi entuzijazista, Dubravku Bibanoviću, Gradimiru Gojeru, Đorđu Mačkiću i Safetu Plakalu. Uz pomoć glumaca, 17. maja 1992. godine osnovali su Sarajevski ratni teatar (SARTR).
„Često je spominjana priča Safeta Plakala koji je rekao kako je jedna žena, nakon što je odgledala “Sklonište”, prvu sarajevsku ratnu premijeru, u knjigu utisaka napisala ʻHvala vam što ste mi pomogli da ne poludimʼ. I vjerujem da upravo u tome leži najveća vrijednost ratnog pozorišta u Sarajevu“, kazala je Bajrović Čarkadžić.
Već prve godine od osnivanja, SARTR je producirao “Sklonište”, predstavu koja je označavala crnu komediju i koja je na satiričan način pokazala svakodnevni život Sarajlija tokom opsade. U Skloništu, na sceni su zaigrali Senad Bašić, Zoran Bečić, Miodrag Trifunov, Jasna Diklić, Nebojša Veljović, Irena Mulamuhić, Alija Aljović i Nisveta Omerbašić.
„Ne želeći, ni najmanje, u ovakvoj vrsti izlaganja da valoriziram, ili postavljam kriterije, glede kolektivnih i pojedinačnih interesa, ipak prisiljen sam kazati nekolike činjenice: doprinos Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a, Kamernog teatra 55 poglavito, a potom i Narodnog pozorišta Sarajevo, Pozorišta mladih Sarajevo, dali su najkrupniji doprinos u oblasti scenske djelatnosti“, naveo je Gradimir Gojer u knjizi “Opsada i odbrana Sarajeva: 1992-1995”.
U periodu opsade, odigrano je oko 2.000 repriznih izvođenja predstava a producirano je 57 novih predstava, što se, kako kaže Bajrović Čardaković, ne razlikuje puno od broja predstava koje se sada godišnje produciraju u Sarajevu. Narodno pozorište Sarajevo je produciralo 11 dramskih predstava a predstava “Bolero” je u periodu opsade odigrana 16 puta. A osim što je SARTR imao kulturnu ulogu, imao je ulogu i u odbrani Sarajeva.
SARTR je u augustu 1992. godine konstituisan kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom Ratnog Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog značaja za odbranu grada.
,,Teatar u sred rata u sred opkoljenog grada je značio civilizaciju, značio je kosmopolitizam, značio je da su napadnuti ljudi koji su dijelom Evrope i ljudi koja zaostavština je dio evropskog kulturnog nasljeđa. Poruka Sarajlija bila je: bez obzira na sve, ne možete nas ubiti“, istakla je Bajrović Čardaković.
Neraskidive niti umjetnosti
Mirsada Baljić, bosansko-hercegovačka slikarka, ističe da je pored pozorišnih umjetnika i muzičara, u kulturnom otporu Sarajeva veliku ulogu odigrala i Likovna sekcija koju je vodila uz podršku Alme Suljević, Stijepe Gavrića, Ane Kovač, Dževada Hoze, Jasmina Durakovića, Edina Numankadića i drugih, pokrenula projekat kolektivne izložbe likovnih umjetnika koji su u tome trenutku djelovali u Sarajevu.
,,Umjetnost kao opredjeljenje, pomogla nam je da u teškom vremenu prevaziđemo sve nedaće i ostanemo povezani neraskidivim nitima. Danas i poslije toliko godina ponosni smo na naše tadašnje aktivnosti i želimo pokazati da ono što nas čini istim, u našim različitostima, u svom postojanju samo obogaćuje“, kazala je Baljić, koja je tokom opsade bila rukovoditeljica likovnog djela Umjetničke čete, i u teškom periodu dala značajan doprinos u oblasti kulture.
Jedan od najvažnijih projekata je bio “Umjetnici Sarajeva za slobodnu BiH” (1992-1995). Izložba je, nakon Sarajeva 1992., održana u Ljubljani i Mariboru 1994/95, a zatim i u Fojnici 1997. godine.
,,Vrijeme kao kategorija, značila je samo neizvjesnost. Svaki trenutak našeg bitisanja, unutarnji vrisak našeg bića, beznađe, u kom ne znate da l’ ćete biti naredni trenutak živi, stvorilo je oko nas neki nevidljivi oklop energije, snage, istrajnosti, optimizma, nade. Vjerovali smo u bolje sutra. Mnogi trenutci ostali su urezani u sjećanju, bilo je teško“, pojasnila je Baljić.
Istaknula je da je umjetnički doprinos i značaj umjetnika u tom teškom periodu za nas i našu zemlju bio nemjerljiv, jer ,,kroz razna kulturna događanja i sadržaje poslali smo svijetu sliku duhovnog otpora naspram zla. Svojevrsni kulturni dijalog sa svijetom.“
Nakon prvobitnog šoka građani Sarajeva su se adaptirali na nenormalne okolnosti i desila se revolucionarna kulturna transformacija: građani su živjeli svoj otpor. Neko je išao na posao, neko sadio povrće u bašti sakrivajući se od snajpera, neko je svirao klavir, neko pravio filmski festival, neko je igrao u pozorištu a neko pjevao.
,,Na taj su način sarajevski umjetnici u svijet poslali višestruke poruke: intimne, političke, namjerne ili nenamjerne koje su na različite načine predstavljale vlastiti način proživljavanja užasa opsade“, objasnila je Kumelowska, dodavši da je vizualna umjetnička scena u vrijeme opsade također bila izuzetno produktivna usprkos brojnim ograničenjima i opasnostima koje su pred nju postavili agresori, čak je ugostila niz etabliranih međunarodnih umjetnika (kao što su Christian Boltanski ili IRWIN) i održavala, u određenoj mjeri veze s drugim kulturnim centrima bivše Jugoslavije.
Umjetnost je pobijedila smrt i agresorsku politiku ne samo brojkama odigranih premijera i repriza, snimljenih pjesama i naslikanih djela, već izuzetnom kreativnošću koja je zlu suprostavljala umjetnost kao igru života.
,,Umjetnici su djelovali jer im je to bila prirodna reakcija. Glumcu je potreba da igra uvijek prisutna. To je njegovo odgovor na svaku situaciju u uživotu. Da odigra ono što je čuo, vidio, doživio. Da igra kada mu ništa drugo ne preostane. Kulturni otpor je nastao kao rezultat umjetnikove odluke da ostane dosljedan sebi i da stvara život čak i dok ga drugi pokušavaju ubiti“, poručila je Bajrović Čardaković.
