Heroji među nama

Foto: Paul Lowe

Heroji su svuda oko nas, često nezapaženi, neprepoznati i nepriznati. U vremenu kada su internet portali, novinski stupci i društvene mreže prepravljeni dnevnopolitičkim haosom, oni malim, ali snažnim koracima, mijenjaju surovu zbilju.

Aktivisti, mirovnjaci, učenici, taksisti, poljoprivrednici svojim primjerom pokazuju da budućnost, uz malo truda, može biti svjetlija, a da je suočavanje s prošlošću moralna obaveza svakog od nas.

Heroji među nama ruše etičke i nacionalne barijere, bore se za obrazovanje bez segregacije, biju bitke s nacionalizmom i šovinizmom, sanjaju državu bez govora mržnje jednako dobru za sve.

Među njima je i Ajna Jusić, predsjednica Udruženja ,,Zaboravljena djeca rata“, koja za sebe kaže da je žena, kćerka, prijateljica, aktivistkinja, feministkinja, borkinja, optimista. Ona, ali i svi oko nje znaju koliko jako srce i dušu čovjek treba imati da se odupre mržnji prema onima koji su mu učinili nepravdu. 

Ajna Jusić, predsjednica Udruženja ,,Zaboravljena djeca rata“ (Foto: privatna arhiva)

Ajna je rođena 1993. godine kao prva beba u udruženju ,,Medica“ Zenica. Njeno mjesto rođenja određeno je sudbinom njene majke koja je preživjela silovanje tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH). Istinu o svom rođenju je saznala slučajno, kao srednjoškolka. Traumu koju je izazvalo to saznanje pobijedila je nesebična ljubav majke i očuha s kojima je rasla. Sve to oblikovalo je u hrabru osobu koja je spremna javno da govori o najosjetljivijim temama, a borbu za svoja i prava djece rođene „zbog rata“ nastavila je kroz udruženje. Njena misija je da sistem konačno prepozna i prizna „djecu rođenu zbog rata“.

,,Sama činjenica da sam rođena kao posljedica najgoreg zločina – silovanja – učinila je da budem prilično ovisna o zaštiti porodice cijelog života. Majka i očuh su svaki atom snage davali samo da bi me zaštitili od društva koje još uvijek nije svjesno kako i na koji način vrši diskriminaciju i ometa normalan tok života“, kaže Ajna.

Procjenjuje se da je tokom rata u BiH silovano između 20 i 50 hiljada žena i djevojčica. Nakon više od 20 godina, niko ne postavlja pitanje šta je s djecom rođenom nakon tih zločina ili djecom rođenom iz veza lokalnih žena sa stranim službenicima koji su se nakon rata vratili u svoje zemlje, a da nisu priznali ovu djecu. Ajna i prijatelji okupljeni u Udruženju ,,Zaboravljena djeca rata“ traže odgovore upravo na ova pitanja.

Ajna Jusić je pokazatelj hrabrosti i otpora sistemu koji do danas ne prepoznaje djecu rata kao posebnu kategoriju u bosanskohercegovačkom društvu, a koji su do sada doživjeli sve povrede prava djeteta. Ona vjeruje da mladi ljudi trebaju da shvate koliko je bitno da se ljudske različitosti, počevši od religije, kulture i historije ne trebaju percipirati kao razlog koji razdvaja, nego bogatstvo iz kojeg se može učiti o zajedništvu.

„Za mene je najveći uspjeh činjenica da je društvo počelo da se upoznaje s ovom tematikom. Da jednostavno, kad kažemo ‘djeca rođena zbog rata’ znaju o čemu pričamo i da na neki način ljudi ponude podršku – to je najvažnije. Idemo malim koracima ali, vjerujem, do velikih uspjeha“, zaključuje Ajna.

Krik protiv segregacije

A veliki uspjeh napravila je grupa tinejdžera u Jajcu, kada se usprotivila odluci koju je u julu 2016. godine donijela Skupština Srednjobosanskog kantona, a prema kojoj bi u tom gradu bila osnovana još jedna škola na principu „dvije škole pod jednim krovom“. 

Ovi mladi ljudi shvatili su da je riječ o segregaciji i počeli proteste protiv ove odluke. Vlast ih nije ozbiljno shvatila, no njihova upornost i hrabrost, skupa sa pritiskom javnosti, rezultirali su ukidanjem te odluke. 

Ovi mladi ljudi još jednom su pokazali na nefunkcionalnost obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini, koji je direktan odraz poslijeratne podjele u zemlji. Škole u Republici Srpskoj pretežno su monoetničke, dok je u Federaciji Bosne i Hercegovine u čak 56 škola prisutan fenomen „dvije škole pod jednim krovom“. One su stvorene kao privremeno rješenje za podsticanje povratka raseljenih građana u svoje domove i kao sistemska zaštita njihovih prava na kulturnom i jezičkom nivou. No, škole po tom sistemu rade širom Federacije i danas.

Umjesto odvajanja škola na dva monoetnička nastavna plana i programa, učenici iz Jajca tražili su da i dalje imaju mogućnost pohađanja svih predmeta zajedno sa izuzetkom takozvanih nacionalnih predmeta kao što su jezik, religija, geografija i historija. I uspjeli su u tome.

Zaključili su da kompromis da se prihvate neki odvojeni nastavni programi nije idealno rješenje, ali je bolje od potpune segregacije. Ignorisani od političara i lokalne zajednice, mladi aktivisti iz Jajca preuzeli su stvari u svoje ruke, progovorili i napravili razliku. Sada, svjesni svoje snage i snage svoga glasa, služe kao podsjetnik na moć mlade generacije da utiče na Bosnu i Hercegovinu prema putu pomirenja.

Humanost do posljednjeg daha

Mlade heroje iz Jajca kao i brojne druge istinski je podržavao mirovnjak i humanista Goran Bubalo. On je na pomirenju nesebično radio do posljednjeg daha. Goran Bubalo, direktor udruženja „Mreža za izgradnju mira“, je nakon kratke i teške bolesti preminuo 9. juna 2020. godine u 49. godini života u Sarajevu. Svoj mirovni put nikada nije ograničio nacionalnim granicama. Naprotiv, kao kozmopolita, bio je protiv svake vrste diskriminacije među ljudima.

Goran Bubalo, direktor Mreže za izgradnju mira (preminuo 2020). (Foto: Mreža Mira)

,,Nažalost političari su ti koji najviše potiču razlike kroz opetovano korištenje govora mržnje kojim nas razdvajaju, ukazuju na najčešće izmišljene razlike usmjerene na ‘druge’ vjerske grupe i nacije, migrante i izbjeglice, tvrdnje o nadmoći naše nacije nad njihovom, sijući otrov protiv svih koje smatraju drugačijim“, kazao je u jednom intervjuu za Al Jazeeru.

Bubalo je na sve ljude gledao kao na jednake, u potpunosti i u svemu. Tako im je i pristupao. U svom radu, djelu, ali i privatnom životu nikoga nije posmatrao kroz prizmu pripadnosti. Sve ono što je radio bilo je usmjereno prema ljudima svih vjera i nacija, rasa i generacija.

Na naciju, vjeru ili generaciju nikada nije gledala Štefica Galić, urednica portala Tacno.net, novinarka, aktivistica, ali prije svega borkinja za ljudska prava porijeklom iz Ljubuškog. Ona je tokom rata u Bosni i Hercegovini, zajedno sa svojim mužem Neđom spašavala bošnjačke civile od hrvatske vojske krivotvoreći njihove dokumente da ih ne bi odveli u logor Heliodrom, Dretelj ili Gabelu. 

Dvadeset godina kasnije, bavi se temama kao što su sloboda govora i prepoznavanje govora mržnje, a njen aktivistički angažman, koji je počeo u vrijeme rata, je često dočekivan na nož. Skoro svakodnevno se suočava s brojnim prijetnjama, bilo zbog aktivizma, bilo zbog uređivačke politike. 

„Izgubila sam sve materijalno, morala sam napustiti grad u kojem sam živjela. Prijatelji, pa i dio familije me se odrekao. Za njih sam bila i ostala izdajica ‘svog naroda’, komunistička kurva… Za druge sam opet heroina, hrabra žena, itd. Ja sam normalna osoba koja radi ono što smatra normalnom ljudskom vrijednošću“, kaže Štefica, koja se iz Ljubuškog morala preseliti u Mostar. 

Godine 2018. dobila je nagradu Johann Philipp Palm za slobodu govora, što potvrđuje njen dugogodišnji aktivistički angažman. U društvu punom stereotipa teško je boriti se protiv laži, korupcije i otuđenja, ali Galić nastavlja borbu za pravedno društvo. 

Štefica Galić, urednica i novinarka portala Tačno.net (Foto: Aleksandra Zaytseva)

„Vjerujem u ovo što radim, vjerujem da možemo bolje jer nismo onakvi kakve nas žele predstaviti svijetu i sebi. Ne želim vjerovati u ovo što nam nameću najgori među nama, vjerujem svojim očima i svome prosuđivanju, u dobro kao takvo, u dobre ljude i dobru energiju“, zaključuje. 

Drugačiji ratni heroji

Dobrih ljudi bilo je uvijek, pa i u najtežim ratnim vremenima. Sarajevski taksista Hasan Jusović, s pravom nosi nadimak Duša. Na samom početku rata spasio je vojnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) Acu Nenadića.

Trećeg maja 1992. godine, u tadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, pripadnici Teritorijalne odbrane presreli su kolonu JNA, koja je na osnovu sporazuma o povlačenju izlazila iz Sarajeva. Kolona je krenula iz kasarne na Bistriku, a plan je bio da vojnici JNA odu u Lukavicu, danas Istočno Sarajevo. Kolona s vozilima i vojnicima JNA je presječena i zaustavljena. Zarobljeno je 215 vojnika. Među njima i devetnaestogodišnji vojnik Aco Nenadić.

Dok je ležao na asfaltu, glavom okrenutom prema dole, neko ga je udario nogom. Aco se okrenuo i ugledao poznato lice. Bio je to Hasan Jusović. Kada je Hasan ugledao Acu zarobljenog s ostalim vojnicima u koloni, shvatio je da mora da ga spasi. 

„Pomislio sam kako da preživi, rat je, u državi, u Sarajevu već počeo, ginu ljudi, samo sam pomislio kako da ga spasim, da dođe živ svojim roditeljima“, priča Hasan.

Dok su zarobljenike vodili prema sarajevskom FIS-u, Hasan je bio u blizini. 

„Kad su ih tamo smjestili, pitao sam komandanta da pusti Acu sa mnom. Komandant je onda pitao Acu hoće li da ostane ili ide sa mnom, a on je odlučio da ode sa mnom“, govori Hasan, koji je Acu odveo do svoje kuće u naselju Sedrenik.

Mjesec dana Aco je živio u toj kući, nakon čega su Hasan i jedan od komšija uspjeli da ga dovedu do Špicaste stijene, mjesta poznatog kao jedno od najopasnijih snajperskih uporišta tokom trogodišnje opsade Sarajeva. Aco je uspio da pređe na stranu koju je kontrolisala Vojska bosanskih Srba.

Hasan, zvani Duša i Aco su se sreli ponovo 2008. godine. I danas su u kontaktu.

U kontaktu su i Daut Tihić, bivši vojnik Armije Republike Bosne i Hercegovine i Dane Vasić, bivši vojnik Vojske Republike Srpske. Njih dvojica sreli su se na ratnoj liniji u Skelanima kraj Srebrenice u jesen 1992. godine. Daut je pucao u Daneta i 14 godina je vjerovao da ga je ubio dok ga nije sreo u sasvim drugačijim okolnostima.

Prvi put nakon ratnog susreta, njih dvojica su se srela u kafani. Daut je odmah prepoznao čovjeka kojeg je, kako je mislio, ubio. Od ratnih neprijatelja, susret u kafani, napravio je najbolje prijatelje.

Daut je 1994. godine otišao da živi u Švedsku, odakle se vratio nakon nekoliko godina, najprije u Brezu kraj Sarajeva, a zatim u rodne Skelane na Drini. Otvorio je farmu krava, prodaje mlijeko i bavi se poljoprivredom. 

Od susreta u kafani počeli su češće da se viđaju, razmjenjuju ratna sjećanja, ali i današnja iskustva jedan sa poljoprivredom, drugi sa ljekobiljem, pa se lako došlo i do ideje o saradnji. Dane živi na drugoj obali Drine u Bajinoj Bašti u Srbiji. Bavi se otkupom ljekobilja, šumskog voća i plodova, ima vlastitu hladnjaču i lanac trgovina suvenirima. Politika ih je spriječila u namjeri da otvore zajedničku farmu, no njih dvojica ne odustaju. Dane kaže da su on i Daut riješeni da sarađuju i siguran je da će u tome i uspjeti. 

Rat nisu željeli. Kao ni brojni drugi obični heroji koji se bore za saradnju, suživot, toleranciju i bolji život za sve.

Ovaj članak je ranije objavljen u prvom izdanju MIR Magazina. MIR Magazin je godišnja publikacija i platforma za mlade inovativne ljude koju su razvili Centar za postkonfliktna istraživanja i Balkan Diskurs. Posvećen je pojedincima i organizacijama koje su nam ostavile u naslijeđe čvrste temelje za nastavak naše borbe za mir i pravdu.

Velma Šarić je glavni urednik Balkan Diskursa. Nakon pohađanja BBC-jeve škole izvještavanja i niza drugih treninga za novinare, Velma je 14-godišnju karijeru posvetila istraživačkom novinarstvu na Zapadnom Balkanu. Radila je kao sudski izvještač za Institut za izvještavanje o ratu i miru (IWPR) i Balkansku istraživačku mrežu (BIRN). Honorarno je radila i za niz drugih medija među kojima su: Al Jazeera, BBC, PBS, National Geographic, Süddeutsche Zeitung, The New York Times, La Republica, Le monde, The Guardian, The Observer, Neue Zurcher Zeitung, TV Espana, Danish TV2 i Deutsche Welle. Član je Asocijacije sudskih izvještača u BiH.

Vezani članci

Kanton Sarajevo: Rodno zasnovano nasilje i dalje pod velikom stigmom
Nasilje u porodici i nasilje nad ženama predstavlja globalni problem kao i kršenje osnovnih ljudskih prava.
Žensko poduzetništvo: korak ka rodnoj jednakosti
Njih tri pokazuju snagu želje i sjajnu poslovnu inicijativu. Erna Šošević, osnivačica i izvršna direktorica tvrtke Bizbook.ba, Samra Bešlija-Ašćerić, doktorica dentalne medicine, te Ajla Aljić, osnivačica brenda DoolZee, vlasnice su uspješnih biznisa koji su primjer stabilnog ženskog poduzetništva u Bosni i Hercegovini.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu