Na hiljade ožalošćenih stiglo je 11. jula 2023. godine u Memorijalni centar Srebrenica u Potočarima kako bi obilježili 28. godišnjicu genocida u Srebrenici. Ovo mezarje koje se stalno širi služi kao posljednje počivalište za mnoge od oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su ubijeni u genocidu 1995. godine. I uprkos tome što su prošle skoro tri decenije, ove godine je ukopano 30 ljudi, od kojih je najmlađi 15-godišnji dječak. Obavljena je i 71 reasocijacija, odnosno pripajanje posmrtnih ostataka ranije pronađenih i identificiranih žrtava.
Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) omogućava ove ukope pronalaskom i identificiranjem posmrtnih ostataka žrtava. Organizacija je nastala nakon rata kako bi pomogla porodicama da otkriju sudbine svojih voljenih. Nadalje, mirovni sporazum ne usađuje samo društvenu koheziju jer je potpisan pa je ICMP morao zadobiti povjerenje bivših zaraćenih strana, a da ga se ne prikazuje kao simpatizera jedne nacionalnosti.
Krvavi međunarodni sukob u BiH uglavnom se vodio između tri velike etničke grupe, u kojem je na kraju ubijeno 100.000 ljudi. Genocid koji su ovjekovječile snage bosanskih Srba nad bošnjačkim civilima u i oko Srebrenice pridonio je najvećem masakru u Evropi od holokausta. Ovo područje je prvobitno proglašeno “sigurnom zonom” pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UN-a). Međunarodna zajednica nije uspjela odgovoriti na prodor snaga bosanskih Srba, a nakon što je ova vojska objavila svoje planove da zauzme grad, holandske mirovne snage prepustile su razoružano i ranjivo stanovništvo tim protivničkim snagama. Žene i djevojčice su odvajane od muškaraca i dječaka, a potonji su sistematski ubijani.
ICMP pomaže bosanskohercegovačkim vlastima da lociraju masovne grobnice i druge skrivene tajne lokacije gdje se nalaze posmrtni ostaci, a zatim provode ekshumacije, identificiraju posmrtne ostatke kako bi u konačnici mogli bili pokopani. Na neki način su nepristrasni faktor u vladavini zakona.
Kao što se može zamisliti, ICMP se suočio s brojnim i užasnim izazovima u ispunjavanju svoje misije. Tokom kasnih 90-ih i ranih 2000-ih, političke izazove samo je pogoršala ograničavajuća tehnologija tog vremena. Prve žrtve su identificirane klasičnom metodom identifikacije, a što je uključivalo i identifikaciju preko ličnih stvari koje su bile uz posmrtne ostatke osoba. To je bilo jako traumatično za porodice, a i mogućnost pogrešne identifikacije je bila dosta velika.
Uzimajući u obzir težinu ovih izazova, ICMP je neumorno radio na uvođenju i implementaciji nove tehnologije identifikacije DNK. Organizacija je prvi put koristila referentne uzorke i počela identificirati nestale osobe s 99,95 posto tačnosti. Stekli su povjerenje ljudi sa svih strana u sukobu i prikupili približno 100.000 referentnih uzoraka iz cijelog zapadnog Balkana.
Ipak, čak i uz ogroman tehnološki napredak u posljednje dvije decenije, ICMP-ev rad u BiH se i dalje nastavlja. Samo za Srebrenicu, u ICMP-u navode da još uvijek tragaju za 700 – 1000 osoba, što znači da će “definitivno biti više masovnih grobnica koje sadrže više od deset osoba…” koje će trebati identificirati. Nadalje, preostalo je još 396 posmrtnih ostataka, koji su naknadno pronađeni, a koji se moraju povezati s onima koji su već identificirani i pokopani u Potočarima. Tome su uvelike pridonijeli zastrašujući pokušaji ratnih zločinaca da prikriju svoje zločine.
Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma postalo je jasno da će vojne vođe biti procesuirane. Naknadni pokušaji da se spriječi provođenje istraga su bili paralelni sa samim zločinima.
Počinioci genocida su poremetili primarna grobna mjesta masovnih pogubljenja, kako bi ih prikrili, širom istočne Bosne. Satelitske slike prikazuju ratne zločince koji koriste građevinsku opremu kako bi iskopali dijelove kostura žrtava i raspršili ih na skrivenija “sekundarna mjesta”. To znači da su kosti žrtava bile raširene širom zemlje.
Prema ICMP-u, „najnovija pronađena grobnica sa srebreničkim žrtvama pronađena je ovdje u Kalinoviku, koji je bliže Sarajevu… što je 100, vjerojatno čak i više od 100 kilometara udaljeno od same Srebrenice“. Ovo raspršivanje osoba je razlog zašto postoji proces reasocijacija. A kada se pronađu novi kosturni elementi prepoznate osobe, porodice će odlučiti da li će ih ponovno pokopati na komemoraciji te godine, tako ih “ponovno povezujući” s njihovim mjestom ukopa. Neke porodice donesu bolnu odluku da sačekaju sa pokopom svojih najmilijih kako bi vidjeli hoće li se pronaći još posmrtnih ostataka. ICMP se zalaže da se identificirani posmrtni ostaci što prije pokopaju.
Drugi razlog zašto se posmrtni ostaci iskopavaju decenijama nakon rata je taj što su grobovi na teško prilaznom ili miniranom terenu i teško ih je pronaći. Ostale osobe su pokapane u neobilježene grobnice na postojećim grobljima, pa su neki postojeći grobovi umrlih prirodnom smrću poremećeni radi pronalaska nestalih u ratu. Da užas bude veći, postoje ostaci žrtava koji nikada neće biti pronađeni jer su spaljeni, sakriveni u tajnim grobnicama ili položeni u ono što je poznato kao najveće groblje u Bosni, rijeka Drina.
Ovi izazovi u procesu identifikacije su objektivno zastrašujući. Nihad Branković, viši savjetnik za odnose sa vladama u ICMP BiH, istaknuo je da preživjeli još uvijek tragaju za članovima svojih porodica i ako im ne pružimo odgovore koje zaslužuju i ne omogućimo pristup pravdi, zapravo ne gradimo čvrste temelje za bilo kakvu budućnost našeg društva u Bosni i Hercegovini i na ovim prostorima.
Uz ovu upornu predanost i uz neviđenu potporu preživjelih, Branković je kazao: „…jednom kad bi [političari] vidjeli članove porodica Bošnjaka, Hrvata, Srbina, kosovskog Albanca zajedno, kako sjede preko puta političara, političari bi tada počeli razmišljati u redu i mi trebamo… učiniti isto“.
Dok je javnost pritiskala političare, ICMP se uspio etablirati kao učinkovit i nepristran akter međunarodne zajednice i kasnije je prešao na integraciju svojih forenzičkih procesa s državnom vladom.
ICMP je također proširio svoju ulogu ne samo podržavajući porodice žrtava putem identifikacije, već i osnažujući ih u procesu sudske odgovornosti. Pa se tako grobnice tretiraju kao mjesta zločina, a sa dokazima se postupa na način da budu vjerodostojan dokaz na sudovima.
To je posebno aktualno jer se i danas vode suđenja za ratne zločine iz regije. Specijalna vijeća za Kosovo u Haagu trenutno sude bivšem kosovskom čelniku Hashimu Thaçiju uz još trojicu optuženih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Povremeno se pojavljuju tvrdnje da je pronalazak nestalih osoba prioritet prošlosti. Ipak, proces održava potporu i odozdo prema gore putem potpore preživjelima. U nedavnim razgovorima o putevima ka ulasku BiH u Evropsku uniju, pitanja naslijeđa poput pronalaska nestalih osoba ostaju jednako važna kao i rasprave o infrastrukturi i ulaganjima. „Ne možete zapravo ignorirati teške narative koji se s vremena na vrijeme pojave i onda se govori samo o autocestama…“ dodao je Branković.
U istom smislu kao što su pitanja naslijeđa isprepletena s budućom izgradnjom mira, glavna direktorica ICMP-a Kathryne Bomberger posjetila je Srebrenicu ovog jula.
Bomberger je izjavila da se ICMP „solidariše s porodicama onih koji su nestali u sukobu i da će nastaviti postojano provoditi svoj mandat kako bi im pomogao osigurati istinu, pravdu i reparacije.“
Razumijevanje procesa rada ICMP-a i izazova s kojima se suočavaju na zapadnom Balkanu osvjetljava užase počinjenih zločina, ali također naglašava važnost okončanja decenijske mučne neizvjesnosti za preživjele. I koliko god bilo neugodno, vjerodostojnost i prihvaćanje ovih mračnih istina može se boriti protiv historijskog revizionizma, približavajući BiH održivom i pozitivnom miru.
