Tema memorijalizacije rata u Bosni i Hercegovini (BiH) je i dalje sporna. U svjetlu nepostojanja državnih zakona i propisa o spomen obilježjima, a kamoli nacionalne komemorativne strategije, memorijalni krajolik u zemlji zasićen je nizom napora za memorijalizaciju koji proizlaze iz svih razina bosanskohercegovačkog društva.
Uz državne vlasti, mnoštvo nedržavnih aktera značajno je oblikovalo obilježavanje sjećanja u BiH i nastavlja to činiti na različite načine, koristeći više kreativne i umjetničke pristupe obilježavanju ratne historije u BiH. Dok ovo daje prilike različitim glasovima da artikuliraju svoja iskustva, to isto tako stvara dvosmislenost u pogledu samog mandata i sadržaja komemoracije.
Odgovornosti i nejasnoće
Osobito s obzirom na nepostojanje jedinstvenih državnih nastojanja u obilježavanju sjećanja, postavljaju se pitanja o tome ko bira što će se obilježavati – i na koji način. U takvom kontekstu, nedržavno obilježavanje sjećanja može biti odlična prilika za marginalizirane glasove i pristup odozdo prema gore da iznesu svoju istinu, posebno one čije priče ne slijede uredno prevladavajuće narative temeljene na etničkoj pripadnosti. U tom smislu, rad na sjećanju aktera civilnog društva nudi platformu za komemoraciju onih koje državni narativi zanemaruju, često uprkos popularnim zahtjevima za službenim obilježavanjem sjećanja. U isto vrijeme se, međutim, može smatrati da nedržavna memorijalizacija pruža neposredan prostor koji omogućuje neregulisane, potencijalno štetne ili razdorne ideje o tome koga i čega treba pamtiti.
Odgovor na to kako nedržavne, umjetničke i inicijative obilježavanja sjećanja odozdo prema gore oblikuju pejzaž kolektivnog sjećanja u BiH, naravno, nije tako jednostavan i leži usred zamršenih pitanja.
„Neko je 30 godina dopuštao da postoje tri različite historije (…) unutar Bosne“, kaže Ahmed Kulanić, direktor Fonda memorijala Kantona Sarajevo (KS), ističući da su te tri različite historije dovele do više podjela, više segregacije i nesuočavanja s činjenicama.
Fond, osnovan Odlukom Kantona Sarajevo 1997. godine, zadužen je za izgradnju i održavanje spomen obilježja žrtvama rata, genocida i borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine. To prvenstveno čini u vidu mezarja i spomen ploča širom Kantona Sarajevo i cijele BiH. Predstavlja državnu instituciju koja slijedi pažljivo strukturiran narativ utemeljen na činjenicama u svojim nastojanjima obilježavanja sjećanja.
No, ističe Kulanić, Fond nije sam u uspostavljanju spomen obilježja i na taj način oblikuje javno sjećanje na rat. Ne postoji središnji registar koji nadzire spomen obilježja u BiH, niti postoji zakon koji propisuje što i kome će biti obilježeno. U poslijeratnom kontekstu koji nije proizveo jasne „pobjednike ili gubitnike“, ovaj nedostatak propisa i zakona doveo je do šarenila spomenika i komemorativnih mjesta širom Bosne i Hercegovine. Iako mnogi od njih na taj način osiguravaju sjećanje na inače zaboravljene priče, one su istodobno visoko ispolitizirane i mogu biti podložne polarizaciji historijskog narativa. Kulanić stoga upozorava na historijski revizionizam koji bi mogao pratiti neregulirane narative sjećanja.
U isto vrijeme, međutim, institucionalne vlasti, posebno na entitetskom nivou, također su služile više razdornim nego pomirbenim programima u svojim programima obilježavanja sjećanja. Kulanić je jedan od mnogih koji kritiziraju veličanje osuđenih ratnih zločinaca kroz njihovu komemoraciju na javnim mjestima širom zemlje.
Suprotno tome, neregulirane inicijative za pamćenje odozdo prema gore od strane nedržavnih aktera imaju potencijal konstruktivno oblikovati kolektivno pamćenje isticanjem glasova koji su inače marginalizirani, kao i olakšavanjem dijaloga i interakcije na lokalnom nivou.
Lociranje marginaliziranih glasova
„Od početaka akcije Dana bijelih traka, preživjeli i lokalni aktivisti bore se za spomenik svoj ubijenoj prijedorskoj djeci“, navodi umjetnik Emir Hodžić, jedan od aktivista inicijatora Dana bijelih traka u znak sjećanja na kampanje etničkog čišćenja koje su se dogodile u Prijedoru i okolici. 2012. godine organizovao je javnu intervenciju na glavnom prijedorskom trgu kako bi skrenuo pozornost na priču koja je namjerno izostavljena u službenim gradskim programima obilježavanja.
Istraživač Zoran Vučkovac dokumentirao je kako je članicama lokalnog udruženja žena Izvor zabranjen pristup glavnom prijedorskom trgu na komemorativnom skupu. Hodžić je ondje ostao sam, s bijelom trakom omotanom oko ruke koja je upućivala na bijelu traku koju je lokalno nesrpsko stanovništvo nosilo nakon srpskog preuzimanja grada od maja 1992. nadalje. U tom razdoblju u Prijedoru i okolici ubijeno je 3.176 osoba, među kojima 102 djece.
Hodžićev performativni čin ubrzo su podržale i druge aktivističke grupe u nastojanju da lokalnu javnu sferu vrate u svoje ruke. Ono što se danas službeno obilježava kao Dan bijelih traka u nekoliko bh. gradova proizašlo je iz lokalne inicijative koja se nastojala oduprijeti ekskluzivističkim i jednostranim državnim narativima.
Slično Kulaniću i Hodžiću, Džana Brkanić, zamjenica urednika u bh. ogranku Balkanske istraživačke mreže (BIRN), također naglašava podijeljenu i neregulisanu prirodu bosanskohercegovačkog pejzaža sjećanja. Navodi da ne postoji „sistematsko planiranje spomenika“ te da je memorijalizacija na mnogo načina pretvorena u „privatni problem žrtava i njihovih porodica“. Potonji su, smatra Brkanić, često instrumentalizirani za predizborne kampanje, ali se njihovi zahtjevi i potrebe rijetko realiziraju nakon što izblijedi politički momentum.
Brkanić time naglašava značaj nedržavnih aktera poput udruženja žrtava kao pokretača pravednog, odgovornog i osjetljivog krajolika komemoracije. Za budućnost, ona poziva vlasti na federalnom, entitetskom i općinskom nivou da „pitaju žrtve što žele“, naglašavajući zajedničku prirodu njihove tuge i „potrebu da se uzmu u obzir osjećaji žrtava“. Brkanić također podiže ključnu tačku emocionalnosti i pripovijedanja u svakom nastojanju obilježavanja sjećanja – važnost sjećanja u samom središtu umjetničkih komemorativnih projekata koje zagovaraju organizacije civilnog društva kao što je KUMA International.
Sjećanje kroz umjetnost
Inherentno umjetnička dimenzija komemoracije igra ključnu ulogu u komemorativnom radu Kuma International. Za svoje umjetničke programe i inicijative, Claudia Zini, osnivačica i direktorica Kuma-e, radi sa i uz „umjetnike koji u svom radu biraju priče o posljedicama rata, genocida, ili bilo što što im se dogodilo u posljednjih 30 godina u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini ili drugdje. „Takvi narativi“, nastavlja, „otkrivaju kako umjetnici, u vrijeme krize, mogu odgovoriti i razmišljati.“ Umjetnost stoga funkcioniše kao akt individualne obrade onoliko koliko prenosi osjećaje kolektiva sa sličnim iskustvima. U tom smislu, Zini naglašava svoje jedinstvene sposobnosti povezivanja ljudi, dok istodobno predstavlja pokušaj očuvanja i osmišljavanja zajedničke traumatične prošlosti.
Kao nedržavni akter koji pridonosi posredovanju bh kolektivnog pamćenja, Kuma nastoji služiti dvostrukoj ulozi: podržati lokalne umjetnike i osigurati platformu za njihova svjedočanstva, istovremeno ispunjavajući vanjsku funkciju angažiranja lokalne publike i edukacije međunarodne. Velik dio toga čini se uz pomoć edukacijskih aktivnosti, kao što je Međunarodna ljetna škola Kuma koja je počela sa radom od 2018. godine. Kuma također podržava umjetničke instalacije, poput “Naša porodična bašta” (2021.) Smirne Kulenović, za koju je 100 žena zasadilo neven u napuštenim ratnim rovovima na prvoj liniji odbrane Sarajeva.
„Ako mene pitate, vjerovatno najvrjedniji alat koji imamo je ta performativnost umjetnosti“, Zini, školovana historičarka umjetnosti i kustos, objašnjava da traženje zajednice da se uključi i pridonese umjetničkom projektu na interaktivan način takve umjetničke projekte čini pristupačnijim i pretvara pasivne „potrošače“ u aktivne aktere.
Možda najpoznatiji, nomadski participativni spomenik genocidu u Srebrenici Aide Šehović, “Što te nema,” pozivao je prolaznike da napune šoljice svježe skuhanom bosanskom kafom u znak sjećanja na 8.372 osobe ubijene u genocidu 1995. godine – osobe koje sada i zauvijek neće biti za stolom da popiju kafu. Njen rad ne samo da prkosi tradicionalnim, trajnim i statičnim koncepcijama memorijala, već također angažira promatrače kao „čuvare kolektivnog sjećanja“.
Komemoracija kroz umjetnost stoga može poslužiti kao alternativni, zanimljiv i ponekad pristupačniji način obrade sjećanja vezanih za rat na individualnom i kolektivnom nivou. Kao „univerzalni jezik, (…) umjetnost vam daje slobodu razumijevanja prema vlastitom porijeklu“, potvrđuje Zini. Govori o mnoštvu nedržavnih aktera memorijalizacije i postavlja pitanja o tome ko ima ovlasti (i monopol) nad javnom memorijalizacijom – a time i nad fizičkim manifestacijama kolektivnog sjećanja u svakodnevnom životu i krajoliku.
Zini, međutim, također prepoznaje ograničenja Kuma-inog umjetničkog projekta, kao i vlastitu poziciju i privilegije kao “autsajdera” u bosanskohercegovačkom društvu. Ipak, kako je naglasio Kulanić, obilježavanje sjećanja jest i ostaje „projekat čitavog društva“: zajedničko nastojanje koje treba kontinuirano provoditi „kroz nevladine organizacije, javne institucije, obrazovne ustanove [i] medije“ kako bi se potaknuo kolektivno i zajedničko sjećanje na odgovornost i osjetljivost.
