Teško je razumjeti ubistvo djeteta. Namjerno i nemilosrdno ciljanje djece tokom opsade Sarajeva tragično ilustrira kontrast između dječje nevinosti i brutalnosti rata. Da bi se obilježio početak okupacije Sarajeva, dokumentarni film “Djeca Sarajeva” premijerno je prikazan 4. aprila u Gradskoj vijećnici Sarajevo.
Film je rezultat saradnje između Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI) i Memorijalnog centra Sarajevo, zajedno sa britanskom producentskom kućom, Pinch Media. U svom govoru, osnivačica i predsjednica CPI-a, Velma Šarić, naglasila je važnost stvaranja filmova poput ovog, koji prikupljaju i čuvaju narative žrtava i njihovih porodica.
U kontekstu Dana sjećanja, 5.maja, posvećenog ubijenoj djeci tokom opsade Sarajeva, dokumentarni film “Djeca Sarajeva” prikazuje četiri priče o djeci žrtava i njihovim porodicama. Njihovi pogledi oblikovani ličnim vezama sa žrtava nude posebnu perspektivu kroz koju se tragedija percipira.
„Jedno od desetoro djece je ubijeno snajperom [tokom opsade]“, izjavio je Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995, dodavši da su „najčešće ubijani u trenucima druženja, igre i opuštanja, i nakon dugih perioda skrivanja u skloništima i podrumima, djeca bi konačno izašla van da se igraju i nesvjesno postajali mete ubica koji su ih čekali. Znamo da onaj ko ubija snajperom tačno zna na koga ispaljuje smrtonosni hitac“. Druženje i igra su ključni elementi razvoja djece, a ipak, djeca Sarajeva su gubila živote tražeći ih.
Miroslavova priča: Iznenadno, zauvijek, Zbogom
Markova pogibija, kako je ispričao njegov brat, Miroslav Lukić, zasnovana je na sjećanjima njihove majke. Prije nego je granata pala i ubila Marka 26. jula 1995. godine, sa porodicom je trebao krenuti u Hrvatsku, a zatim dalje za Italiju. Iz perspektive djeteta, život koji su izgradili u svom rodnom mjestu je sve što znaju, i rastanak od voljenih je ključni trenutak.
Marko je otišao da se oprosti od svojih prijatelja i bake. Ispaljena je granata. Pogodila ga je. „Umro je u naručju svojih prijatelja s kojima se oprostio samo nekoliko minuta prije,“ primijetio je Miroslav.
Kad su bili na korak do bolje budućnosti u novom sigurnom utočištu, tragedija je rezultirala time da njegova porodica nikada nije otišla u Italiju. „To je nešto na što sam zapravo ponosan“, kaže Miroslav. Dok se prisjeća ove bolne uspomene, Miroslavove oči ukazuju na tugu, prenoseći neku dubinsku napetost i unutarnju borbu koja prijeti da ga preplavi u bilo kojem trenutku. Gledalac se uranja u njegovu ranjivost, dok svjedočimo emocionalnom teretu koji je opsada Sarajeva imala na djecu poput Miroslava.
Kemalova priča: Najmlađi svjedok horora
Kemal Karić bio je beba kada je počela opsada Sarajeva. Dok se njegova majka kretala prema skloništu, granata je pala iza nje. Ubila ju je, dok je beba Kemal, kojeg je čvrsto držala u naručju, preživio. Kemal je izgubio nogu, čime je postao najmlađa civilna osoba koja je ranjena tokom opsade.
Kemal se teško sjeća 13 operacija koje je morao podnijeti zbog povreda koje je pretrpio tog dana kada je njegova majka ubijena. Ono što pamti su nesigurnosti koje je doživljavao zbog svog fizičkog izgleda dok je odrastao. Kao i svako dijete, Kemal je želio pripadati. „Nisam htio nikome reći da nemam nogu. Želio sam biti kao druga djeca“, rekao je Kemal. Sada, kad je stariji, kaže da je prevazišao taj strah i više nije nesiguran i sramotan da podijeli svoju priču s bilo kim. Sada vidi gubitak svoje noge i svoje majke kao dio sebe. „Nije mi problem prići djevojci, reći joj da sam Kemal, da sam izgubio nogu, da nemam majku zbog rata.“
Dok gleda film, gledalac ne može a da ne osjeti sažaljenje prema Kemalu dok priča o svojim djetinjim nesigurnostima i želji da pripada. Njegovo putovanje prema prihvatanju sebe i prevazilaženju tih nesigurnosti svjedočanstvo je njegove snage i hrabrosti. Upečatljivo je kako je prihvatio svoje fizičke razlike i pretvorio ih u izvor snage umjesto stida.
Većina nas živo pamti naše rane interakcije s roditeljima. Za Kemala, one nedostaju. „Ne sjećam se zagrljaja, ne sjećam se ničega. Nemam apsolutno ništa od nje…“, kaže Kemal, dok odmiče pogled od kamere. Iako je fizički odsutna, osjeća majčinu prisutnost i roditeljske savjete u svakodnevnom životu: „Kada mi je najteže, kao da me gura naprijed […] Siguran sam da gleda odozgo.“ Odsustvo majčine fizičke prisutnosti opipljivo je u Kemalovoj priči, ali duboki uticaj koji je imala na njegov život je neosporan. Njegov cilj je da počasti uspomenu na majku postajući čovjekom na kojeg bi bila ponosna, iako nikada nije imao priliku da je upozna. Kemalova želja da učini svoju porodicu ponosnom odjekivat će kod mnogih mladih koji se snalaze u samostalnosti. Bez obzira na ovu sličnost, Kemalovo putovanje oblikovano je traumom rata, koji mu je oduzeo majku, razlikujući ga od puteva njegovih vršnjaka. Njegovo nepokolebljivo vjerovanje u njezino duhovno vođstvo i njegova odlučnost da je učini ponosnom odražavaju trajnu vezu između majke i djeteta, koja nadmašuje i smrt. Dok će ožiljci njegovog djetinjstva ostati s njim, gledalac je pogođen Kemalovim pozitivnim pogledom na život. „Mislim da je sretna zbog onoga što sam postigao“, zaključuje.
Muhamedova priča: Ostaci uništenog djetinjstva
“Djeca Sarajeva” jasno pokazuje da je bilo mnogo djece u Sarajevu koje su imale izuzetno direktno i nasilno iskustvo smrti. Kao Miroslav i Kemal, i Muhamed Kapetanović to je doživio na vlastitoj koži. Ispričao je kako je sunčan dan prolazne radosti brzo postao noćna mora. „Na dan kada sam ranjen, 22. januara 1994, bilo je snijega, ali bio je sunčan dan, pa smo izašli napolje. […] U jednom trenutku granata je pala iza naših leđa.“
Dok je Muhamed bio jedna od direktnih žrtava bombardovanja, njegovi roditelji imaju vlastite bolne uspomene na taj dan. Hamed, njegov otac, vraćao se s posla i zvao je sina da dođe u kuću na doručak, a on je odgovorio „sad ću“. Počele su padati granate. Jedan čovjek mu je ponudio svoj automobil da preveze ranjene i Hamed je ušao s njim. Tog dana je poginulo šestoro djece, uključujući dvije sestre, kojima je Hamed pokušao pomoći. „Što mi se urezalo u sjećanje je da je vozač rekao da ne uzimamo djecu koja su masakrirana i umiru, već da uzimamo one koji imaju šansu za spas,“ kazao je Hamed, dok rekreira scenu svojim rukama i potreseno klima glavom. Hamedova poruka jasno dolazi do gledaoca. U ratu nema vremena, energije, ni resursa da se brine za svakoga, nema mjesta za pravo tugovanje.
Hamed i njegov sin Muhamed, ne samo riječima već i svojim govorom tijela, pokazuju nam koliko su patili tokom dana opsade. „Na početku rata nismo razumjeli što su granate, što su opasnosti,“ kazao je Muhamed. To je kontrast između dječje nevinosti i brutalnosti rata, koji dokumentarni film “Djeca Sarajeva” prikazuje. Djeca koja su vjerovala u mogućnost mirnog dana da izađu i igraju se, umjesto toga su našla smrt i tugu. Dio te tuge pretvorio se u potragu za pravdom. Za Muhameda, to znači pravdu za sebe i za svoje prijatelje koji nisu preživjeli. Zato je Muhamed prihvatio poziv Haškog tribunala da svjedoči u slučajevima protiv Stanislava Galića i Ratka Mladića. „Veoma sam ponosan što je bio dovoljno hrabar da ode u Hag i dokumentuje što mu se dogodilo. Ne samo njemu već i njegovim prijateljima, komšijama,“ izjavio je Hamed.
“Djeca Sarajeva” nije samo priča o prošlosti, već živa historija onoga što život danas znači za sve te žrtve. Muhamed, sada 39-godišnjak, i dalje se pita šta može natjerati osobu da organizuje napad na civile. „Uvijek se pitate […] Kako to možeš učiniti, a da te savjest ne izjeda živog?“ Muhamed se pita, dok pokušava pročistiti grlo, nakašljavajući se i prisjećajući se suđenja u Haagu.
S posebnom tugom prisjeća se svog prijatelja Danijela. „Kada god vidim njegovu majku, uvijek se sjetim Danijela. Uvijek razmišljam o tome što bi postao u životu. Jednostavno ne možete preći preko činjenice da ga je netko uzeo, ubio.“
Barbarina priča: Vječna praznina
„Pokušajte objasniti djetetu da ne smije izlaziti napolje“, navela je Barbara Jurenić, majka Danijela Jurenića. Tokom opsade, Barbara se brinula za sigurnost svoje djece: „Cijelo vrijeme me je nešto upozoravalo – ako je metak ispaljen, to je znak da ne puštam djecu vani.“ Ali Barbara se sjeća 22. januara kao posebno mirnog dana, naglašavajući odsustvo upozoravajućih znakova. Tog skromnog dana 1994. godine, njen 11-godišnji sin Danijel, zajedno sa još petoro djece, poginuo je od granatiranja dok su se sankali blizu svojih domova.
Kada su se čule granate, Barbara je potrčala napolje usred napada kako bi pronašla svog sina. Među dimom i zvucima dječjeg plača, pronašla je Danijela kako leži licem prema dolje, mrtav u snijegu. Do dana današnjeg, Danijelova uspomena živi kroz Barbaru, koja kaže da nema dana da ne misli na njega i na strahote koje su se dogodile tog januarskog dana.
Majčinska ljubav ne poznaje granice. Barbarina hrabrost je svjedočanstvo tome. Ono što utiče na gledaoca je kako je ona stavila po strani svoju sigurnost u nastojanju da spasi njega. Njen izuzetan prikaz hrabrosti je nešto što nijedan roditelj nikada ne bi trebao dokazivati. Priče poput one o Danijelu i drugoj ubijenoj djeci u dokumentarnom filmu “Djeca Sarajeva” ilustriraju bezobzirnu brutalnost rata. Gledaoci ostaju s osjećajem da ubistva utiču na obične građane slične nama, poput Barbare, Muhameda, Hameda i Mule Kapetanović, Miroslava i Marka Lukića, Kemala i Adele Karić, i bezbroj drugih.
Čak i usred sukoba, djeca su i dalje djeca – nijedno dijete nigdje ne bi trebalo da nosi teret rata. Ni roditelji ne bi trebali brinuti o tome da li će njihovo dijete izgubiti život dok se njihovo dijete jednostavno ponaša kao dijete. “Djeca Sarajeva” je dokumentarac koji ističe kontrast između djetinjstva i rata.
