Razumijevanje naslijeđa logora i mjesta zatočenja u BiH

Konferencija o logorima u Bosni i Hercegovini bila je prilika da se detaljnije razgovara o logorima i mjestima zatočenja otvorenim tokom rata u BiH. Konferencija je nastojala olakšati tu diskusiju zasnovanu na sudski utvrđenim činjenicama, kako bi se radilo na izgradnji pomirenja i njegovanju kulture konstruktivnog sjećanja. Panel diskusije uključivale su svjedočanstva logoraša, kao i nalaze stručnjaka i naučnika.

Riječ je o prvoj međunarodnoj konferenciji o logorima u Bosni i Hercegovini koja je ove godine održana u Prijedoru od strane Udruženja logoraša Kozarac i Memorijalnog centra Sarajevo.

Činjenice

Sudija Graciela Gatti Santana, predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, podsjetila je kako su šokantne slike izgladnjelih zatočenika iz Prijedora brzo se širile i dovele do zgražavanja širom svijeta, te su, zajedno sa izvještajima o drugim zločinima, potakle Savjet bezbjednosti Ujedinjenih naroda (UN) da nepunih godinu dana kasnije, u maju 1993., uspostavi Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Srpske snage, kako je utvrdio MKSJ, preuzele su kontrolu nad Prijedorom u aprilu 1992., poslije čega su osobe nesrpske nacionalnosti zatvorili u zatočeničke logore, kako iz grada, tako i okolice, a oni koji nisu bili zatvoreni u logore trpjeli su zlostavljanje, fizičko nasilje ili su ubijani, te se morali da se obilježe bijelim trakama.

„Obiman dokazni materijal izveden pred MKSJ pokazao je da su, u okviru logora u Prijedoru, zatočenici podvrgavani neizrecivim užasima, uključujući premlaćivanje, silovanje, seksualno nasilje, mučenje i pogubljenja, kao i zlostavljanja, ponižavanja i psihološka maltretiranja“, kazala je sudija Santana.

Više od 40 pojedinaca, što predstavlja više od četvrtine svih optuženih pred MKSJ, optuženi su za učešće u zločinima počinjenim u opštini Prijedor, uključujući i one počinjene u zatočeničkim logorima koji su se tamo nalazili.

Sudija Santana je naglasila izvanrednu hrabrost i odlučnost preživjelih iz zatočeničkih logora, svih etniciteta u Bosni i Hercegovini, a koji su svjedočili pred MKSJ. „Njihova spremnost da se suoče sa traumama i ponovo prežive sva bolna iskustva i traže pravdu služi kao spomenik njihovom nesalomljivom duhu i otpornosti na nezamislive teškoće. Ovi hrabri pojedinci su svojim svjedočenjima dali ključne dokaze i osvijetlili istinu i omogućili da se ostvari pravda. Njihov doprinos je neizostavan“, dodala je Santana.

Svjedok MKSJ i bivši logoraš iz Prijedora, Jusuf Arifagić, a koji je ujedno ispred Udruženja logoraša Kozarac zajedno sa Memorijalnim centrom Sarajevo organizator ove konferencije, naglasio je da je konferencija naučnog karaktera i tiče se svih logora na teritoriji Bosne i Hercegovine, bez obzira na to koji su narodi u njima bili zatvarani.

„Bitno je s naučnog aspekta dati odgovor na dešavanja ovdje 1992. godine, jer ta godina je bila prekretnica koja je donijela podjele među narodnima i sve ono zlo koje se desilo ovdje. Mislim da nam je zaista dosta podjela među narodima i da narodi na tlu BiH, posebno ovdje u Prijedoru, trebaju raditi na zajedništvu jer samo zajedništvo može dati odgovor za dobru budućnost budućih generacija“, kazao je Arifagić.

Muzejska postavka o logorima u BiH

Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, istakao je važnost prisjećanja na stradanja na ovim prostorima, te da se faktografijom odupremo onima koji kreiranjem neistina i laži izokreću neke istorijske činjenice.

„Ovakvi skupovi i konferencije ponekad su bolni i tužni, ali zaista su nužni“, kazao je Konaković, naglasivši da kroz dijalog, obrazovanje i istinu doprinosimo izgradnji mira i pomirenja, a da nam je obaveza da radimo na izgradnji društva koje poštuje ljudska prava i dostojanstvo svakog čovjeka.

Vlada Kantona Sarajevo je predana podršci projektima koji doprinose kolektivnom pamćenju i jačanju kohezije, istaknuo je Elvedin Okerić, predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo. Kroz financijsku podršku, infrastrukturne projekte, ali i promociju svijesti o važnosti memorijalizacije, naglasio je da žele osigurati da se sjećanje na prošlost prenosi budućim generacijama. „Neka zaključci ove konferencije budu polazna osnova za budući muzejsku postavku o svim logorima na području Bosne i Hercegovine“, kazao je Okerić.

Ahmed Kulanić, direktor Memorijalnog centra Sarajevo govorio je o važnosti da se čuju glasovi preživjelih logoraša, iznošenju istine na osnovu utvrđenih činjenica kako bi prevladali sve izazove koji su pred nama a koji su bazirani na događajima iz 90-ih godina, ubistvima, zločinima koji su se dešavali a sve s ciljem da gradimo pomirenje i održivi mir.

„Centar radi na uspostavi muzeja logora u Bosni i Hercegovini u Sarajevo, gdje će biti objedinjene sve priče o torturama i zločinima nad logorašima“, kazao je Kulanić.

O pravima bivših logoraša, koji su, prema podacima Saveza logoraša BiH, bili zatočeni u 657 logora i mjesta zatočenja, govorio je Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša BiH. Naglasio je da na području cijele Bosne i Hercegovine ne postoji kvalitetno zakonsko rješenje za više od 95 posto logoraša. Takva pravna rješenja bi podrazumijevala, na primjer, zakon o pravima bivših zatvorenika, osiguravajući njihovo pravo na liječenje, sigurno zaposlenje i druge beneficije.

„Oko 100.000 logoraša na području cijele Bosne i Hercegovine nije zaštićeno nikakvim zakonom. Krajnje je vrijeme za donošenje Zakona o zaštiti žrtava ratne torture, odnosno kako ga nazivaju Zakona o logorašima“, kazao je Omerović.

Haris Rovčanin, novinar i pomoćnik urednika Balkanske istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini, a koja je izradila Bazu o sudski utvrđenim činjenicama o ratu, kazao je da je u presudama konstatovano da je bilo više stotina logora i zatočeničkih mjesta u kojima su držani civili, dodavši da nije riječ o sabirnim centrima iako nerijetko ovakav narativ slušamo.

„Vrlo je zanimljivo da su brojne školske ustanove tokom rata pretvorene u logore, a među njima su Srednjoškolski centar u Foči, gdje su žene bili zatvorene i prolazile razne vrste tortura, silovanja, seksualnog zlostavljanja, Srednjoškolski centar u Rogatici, Tehnička škola u Karakaju, osnovna škola Hasan Kikić u Sanskom Mostu, Petar Kočić u Bosanskoj Krupi ili čak škola Nikola Mačkić u Ključu“, naveo je Rovčanin.

Prema njegovim riječima, presude su konstatovale da su stražari, komandiri straže, šefovi obezbjeđenja, smjena i tako dalje iz logora širom Bosne i Hercegovine bili vojnici ali i policajci i da su jednako učestovali u organizacionoj strukturi.

Prema materijalnim dokazima iz sudnica, Rovčanin je naveo da je kroz logor Trnopolje prošlo 23.000 logoraša. „Većina logora danas je pretvorena u privatne objekte, a brojnim logorašima se ne dozvoljava ni da priđu na godišnjicu zatvaranja ili puštanja prvih zatočenika da dođu do tih mjesta, obilježe, postave cvijeće ili čak šta više da postave spomen ploču“, naglasio je Rovčanin.

Doprinos promjeni međunarodne pravde

O važnost praćenja suđenja pred Tribunalom u Haagu, ali i sudovima u Bosni i Hercegovini, kao i regionu, ali i o ulozi novinara tokom rata govorila je novinarka Erna Mačkić ispred Centra za postkonfliktna istraživanja. Naglasila je da su neki novinari propagandom doprinijeli činjenju zločina, a dok su neki mediji pomogli da svijet sazna za zvjerstva koja su rađena.

„Novinari britanskih medija ITN i Guardian otkrili su 6. augusta 1992. svijetu postojanje logora za nesrpske civile u okolini Prijedora. Zahvaljujući njima šokantne slike zatočenika u samo nekoliko dana su obišle svijet i uzdrmale čovječanstvo“, kazala je Mačkić, dodavši da je u ovom slučaju novinarstvo doprinijelo da zauvijek bude promijenjeno lice međunarodne krivične pravde.

Podsjetila je na riječi novinara Ed Vulliamy iz dokumentarca „Zločini pred Tribunalom: Prijedor“: „Ništa što sam ikad doživio nije me moglo pripremiti na to što smo vidjeli. Neki od zatvorenika mršavi kao kosturi, obrijanih glava. I tada sam pomislio, gdje sam ja ovo? U kojoj sam epohi? Ništa se ne može uporediti sa očima zatvorenika koji hoće nešto da kaže a ne može. Plamte od straha i očaja“.

Osim zločina počinjenih u logorima u Prijedoru, Mačkić je podsjetila i na streljanje Prijedorčana na Korićanskim stijenama, u selu Zecovi i okolnim selima, naglasivši da je ubijeno 3.176 civila. „U Tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine je presuđeno oko 50 osoba za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene u i okolini Prijedora“, kazala je Mačkić, navodeći podatke iz baze koju je uradio Centar za postkonfliktna istraživanja.

Peter Maass, američki novinar i pisac, obratio se učesnicima konferencije putem video poruke, govoreći o nizu priča koje je uradio oko negiranja genocida i zločina u Bosni i Hercegovini, dodavši da to radi i danas i da piše o onome što radi Izrael u Gazi, a referentna tačka mu je ono što je vidio u Bosni i Hercegovini.

„Naš svijet želi zaboraviti, ili mu se govori da zaboravi, ili mu se govori da ono što vjeruje da zna zapravo nije istina. Tako da ćemo uvijek voditi rat u kojem puške još uvijek zveče kao one u Bosni 1995. godine“, kazao je Maas, podsjetivši na rečenicu da se svaki rat vodi dva puta, prvi put na ratištu, drugi put u sjećanju.

Sjećanja, kako je dodao, moraju se uzeti u razmatranje kako bi oni koji nisu vidjeli ono što smo mi vidjeli mogli nastaviti borbu koja će trajati i nakon naših života.

Eli Tauber, direktor arhiva Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, govorio je o odvođenju u logore Jevreja tokom činjenja holokausta iz Sarajeva, ali i cijele Bosne i Hercegovine. Podsjetio je na logor Kruščica kod Viteza, Jasenovac, logore po Republici Hrvatskoj, a zatim i logor u Auschwitz.

„Prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu je živjelo 12.500 Jevreja, a u čitavoj BiH 14.500. Ne računamo kada govorimo o holokaustu, one Jevreje koji su došli kao izbjeglice iz Njemačke, Austrije i bili u stacionarnim centrima u Sarajevu, Čapljini, Brčkom i tako dalje. Stradalo je 8.500 Jevreja iz Sarajeva, te ukupno 10.500 Jevreja u BiH“, kazao je Tauber.

„Deseta vrata pakla“

Poseban panel na konferenciji bio je posvećen preživjelima iz logora Prijedor, Foča, Mostar, Bratunac  i Sarajevo. Govorili su o patnjama koje su preživjeli, ali i o onome s čim se danas susreću a to je što nema zakonskih odredbi kojima bi se priznala njihova prava, te neprocesuiranja počinilaca ratnih zločina, kao i još uvijek traganja za nestalima.

Preživjeli Almin Dželilović je kazao da je imao 21 godinu kada je zatvoren u logor u Hadžićima i „njegov život se srušio“. Iz Hadžića je prebačen u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“, zatim u logor Kula u Lukavici i na kraju u grafičku školu na Ilidži. I danas traga za 51 sugrađaninom koji se vode kao nestali. „Da ova djeca nikada ne dožive ni jednu sekundu onog što smo mi doživjeli 1992. – 1995.“, poželio je Dželilović.

Preživjela Midheta Koloper je kazala da tragaju za 619 nestalih iz Foče, od kojih je 161 žena. „Mi se borimo i borit ćemo“, naglasila je Koloper.

Preživjeli Emir Hajdarović je bio zatvoren u više logora na području Hercegovine. Imao je 20 godina i proveo je 309 dana u logorima. ,,Nakon 30 godina, ni jedna vlast nije obraćala pažnju na logore i logoraše. Nemaju riješen status“, istaknuo je Hajdarović.

Preživjeli Rezah Hukanović kazao je da u Prijedoru nije bilo ratnih dejstava, ali da su ljudi zatvoreni u logore, ubijeno ih je više od 3.000, a među njima su i šestorica sinova i muž majke Have. „Najveća poslijeratna grobnica je Tomašica“, istaknuo je Hukanović, podsjetivši da je napisao i knjigu „Deseta vrata pakla“, pola godine u logorima smrti Omarska i Manjača, a koju porede sa klasikom Zar je to čovjek Prima Levija o životu u koncentracionom logoru.

O logorima na području bosanskog Podrinja u funkciji promjene etničke strukture stanovništva tokom rata 1992.-1995. govorio je profesor Sead Selimović s Filozofskog fakulteta u Tuzli, dok je o logorima i masovnim grobnicama za Bošnjake govorio Senadin Lavić s fakulteta Političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

„Neko je sabrao Bošnjake u logor, mjesto zatočenja. Desetine hiljada su ih pobijeni. Iz logora su završili u masovnim grobnicama. Masovna grobnica je instrument da se dokaže da nikada nisu postojali, da nikada nisu ni bili…“, kazao je Lavić.

Prema njegovim riječima, o onome što se dešavalo danas ključni je nedostatak dubinske refleksije, a da bi zaživjela neophodno je memoriju institucionalizirati. Zbog toga je potrebno, kako je naglasio, otvoriti memorijalne centre u Mostaru, Sarajevu, Travniku, Prijedoru, Doboju, Bihaću i svugdje gdje je ta vrsta istrebljivačkog projekta ostvarila rezultate.

Profesor Hariz Halilović s  Univerziteta u Melburnu govorio je o vraćanju otetih sjećanja na bosanskim mjestima bola, politike memorijalizacije u postgenocidnom društvu. Pojasnio je da pod otetim sjećanjima boli smatra mjesta gdje se ispisuju pogrešna sjećanja. „Treba napomenuti da sam fizički prostor ne treba shvatiti kao nekakav statički ambijent (…) koji je neutralan u samom shvatanju šta se desilo. Dakle, sam fizički prostor postaje dio tog komemorativnog prostora“, dodao je Halilović.

Neophodnost izgradnje memorijalnih centara je ujedno bio i jedan od zaključaka dvodnevne konferencije logori u Bosni i Hercegovini, ali i da istorijska tačnost je temelj za izgradnju povjerenja, bolje budućnosti, zajedničkog života, ali ponajviše za izgradnju pravde i istine.