Centar za postkonfliktna istraživanja i Memorijalni centar Sarajevo organizirali su krajem maja 2024. godine prvu Međunarodnu školu za mlade u Prijedoru. Škola je uključivala posjetu masovnoj grobnici Tomašica, međunarodnu konferenciju o korištenju zatočeničkih logora i učešće u memorijalnoj šetnji povodom Dana Bijelih traka.
U maju ove godine obilježena je 32. godišnjica od kada su snage bosanskih Srba nametnule proglas o bijelim trakama ne-srpskom stanovništvu grada Prijedora, koji se nalazi na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH). Ovaj događaj kulminirao je ubistvom 3.173 osobe, uključujući 102 djece, kao i zatočeništvo u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje (Anti-Dayton Group: 2015). Memorijalni centar Sarajevo i Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC) organizirali su prvu Međunarodnu školu za mlade u hotelu Prijedor od 29. do 31. maja 2024. godine. Događaj je uključivao posjete mjestima koja su svjedočila strahotama 1990-ih, poput masovne grobnice Tomašica i logora Trnopolje, gdje je bila izložena foto-izložba bh. umjetnika Nidala Šaljića. Također su održani paneli u kojima se raspravljalo o korištenju logora kao sistematičnog mehanizma za kršenje ljudskih prava, zaključujući sa maršem solidarnosti kako bi se obilježio Dan bijelih traka.
Ograničena sjećanja
Deytonskim mirovnim sporazumom, Bosna i Hercegovina ima dva entiteta (Federaciju Bosne i Hercegovine (FBiH) i Republiku Srpsku (RS)), u kojima ne postoji jasan regulatorni okvir u vezi s memorijalizacijom. U RS je prisutan i nedostatak priznavanja bivših stratišta zločina. Mjere komemoracije preuzimaju lokalne organizacije poput Kvarta i Jer me se tiče. Lokalne inicijative koje rade na ovim pitanjima, uključujući organizacije preživjelih, omogućavaju uključivanje svjedočanstava preživjelih u diskusije.
Velma Šarić, osnivačica i direktorica Centra za postkonfliktna istraživanja, naglasila je da zbog nedostatka regulacija u vezi s memorijalizacijom u BiH postoji velika varijabilnost pristupa, što dovodi do podjela među organizacijama: ,,Imate udruženja preživjelih s različitim stavovima o tome što treba učiniti.“ Šarić stoga poziva na uspostavu državnog zakona koji bi regulirao memorijalizaciju istaknuvši da bi ,,donošenje takvog zakona donijelo mnogo veću sinergiju“ i također bi osiguralo da se spomenici stvaraju na temelju historijskih činjenica utvrđenih od strane Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju.
Memorijalizacija i nedostatak iste bili su centralna i često ponavljana tema tokom prijedorske Škole. Škola je omogućila preživjelima da podijele svoja iskustva i prenesu svoje priče kao oblik žive memorijalizacije. Ahmed Kulanić, direktorom Memorijalnog centra Sarajevo, naglasio je da ,,priznavanje iskustava žrtava i preživjelih čuva njihovu uspomenu i doprinosi procesima iscjeljenja unutar zajednica pogođenih sukobom.“ U tom smislu, Međunarodna škola za mlade Prijedor ima za cilj stvaranje prostora za integraciju kako bi izgradila kulturu sjećanja u regionu koristeći umjetnost, obrazovanje, svjedočanstva preživjelih i memorijalizaciju stratišta zločina, objasnio je.
Kulanić je objasnio da je osnivanje Škole za mlade motivirano željom za promicanjem obrazovanja i međukulturnog razumijevanja među mladima u postkonfliktnom regionu, ali i pružanjem prilike međunarodnim studentima da saznaju više o Prijedoru, koji se često izostavlja prilikom učenja o ratu u BiH. Nadalje je istaknuo da škola nastoji pružiti ohrabrujuće okruženje gdje mladi mogu razviti novu perspektivu i postati aktivni, odgovorni građani. Smatra da je ključno da mladi uče o historiji logora u BiH, objašnjavajući da razumijevanje te historije pomaže u sprječavanju ponovnog događanja takvih strahota poticanjem empatije, tolerancije i predanosti ljudskim pravima. ,,Pružajući mladima priliku da uče o historiji Prijedora i BiH u cjelini, ova škola postaje temelj za razvoj mira unutar lokalnih zajednica“, kazao je Kulanić.
Posjeta Tomašici
Nakon otvaranja Međunarodne škole za mlade u Prijedoru, Jusuf Arifagić, predsjednik Udruženja logoraša Kozarac, vodio je prisutne do masovne grobnice Tomašica, koja je otkrivena 2013. godine. U roku od 79 dana, ekshumirani su ostaci 435 osoba, većinom Bošnjaka ubijenih između 1992. i 1995. godine u logorima Prijedora. Dok nas je vodio gotovo nepristupačnom stazom do masovne grobnice, Arifagić je opisao svoje iskustvo u logoru Keraterm. Napomenuo je da, uprkos sistematskom nasilju koje su on i njegovi drugovi pretrpjeli za vrijeme zatočeništva, ne osjeća negativne emocije prema počiniteljima.
Međunarodna konferencija o koncentracionim logorima u BiH u Prijedoru
Veći dio Međunarodne škole za mlade fokusirao se na Međunarodnu konferenciju o koncetracionim logorima u Bosni i Hercegovini. Preživjeli iz ovih logora, novinari, istraživači, političari i mladi ljudi okupili su se u Prijedoru 30. maja kako bi raspravljali o različitim aspektima memorijalizacije logora. Panelisti su naglasili važnost promicanja dijaloga između akademske zajednice, preživjelih, novinara i mladih ljudi širom svijeta kako bi se potaknulo pomirenje. Među govornicima su bili visoko profilirane osobe poput sutkinje Graciela Gatti Santane, predsjednice Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (MRMKS), te ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Elmedina Konakovića. Oboje su istaknuli važnost događaja kao alata za sprečavanje širenja historijskog revizionizma promoviranog od strane entiteta Republike Srpske u vezi s ratnim zločinima počinjenim u Prijedoru.
U svojim uvodnim napomenama, Ahmed Kulanić, Seid Omerović (Predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini) i Jusuf Arifagić (predsjednik Udruženja logoraša Kozarac) istaknuli su da je konferencija značajan doprinos borbi za mir u Bosni i Hercegovini. Konferencija je predstavljala važan korak u podršci preživjelima logora omogućujući im prostor da podijele svoje priče s publikom u kojoj su bili donositelji političkih odluka, mladi ljudi i predstavnici nevladinih organizacija.
Medijsko izvještavanje i kolektivno pamćenje
U prvom panelu, panelisti su podijelili svoje perspektive o ulozi medijskog izvještavanja u dokumentiranju zločina počinjenih u koncentracionim logorima Prijedora. Erna Mačkić, novinarka i savjetnica u Centru za postkonfliktna istraživanja, te Peter Maass, američki novinar koji je izvještavao o ratu u BiH (1992-1993), istaknuli su ključnu ulogu dokaza koje su novinari prikupili u omogućavanju gonjenja počinitelja ratnih zločina. ,,Novinari su odigrali važnu ulogu u uhićenju Milana Lukića. To je bilo moguće samo zbog svjedočenja tih novinara“, primijetila je Mačkić. Dalje je istaknula da novinarsko izvještavanje i dalje ostaje bitno u samim suđenjima.
Dok je Mačkić pohvalila rad međunarodnih novinara na suđenjima Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), primijetila je razočaravajuće malen broj bh. novinara prisutnih na suđenjima. Dalje je kritizirala novinare u BiH, Hrvatskoj i Srbiji zbog poticanja propagande tokom rata umjesto pridržavanja novinarskih standarda pri izvještavanju o ratnim zločinima. ,,Danas mediji izvještavaju samo o godišnjicama u vezi s zločinima počinjenim tokom rata“, kazao je Haris Rovčanin, novinar Balkanske istraživačke mreže u BiH (BIRN). Rovčanin i Mačkić zagovaraju da se nastavi izvještavati o aktuelnim pitanjima u vezi s ratnim zločinima počinjenim 90-ih godina.
Dr. Eli Tauber, direktor arhiva Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, govorio je o fazama genocida koje prethode masovnim ubojstvima. Naglasio je da su Židovi isključivani iz raznih sfera života što je prethodilo njihovim masovnim pogubljenjima u Holokaustu, rekavši: ,,Holokaust nije bio samo o uništavačkim logorima.“ Tauber je dodao da koncentracioni logori izgrađeni na Zapadnom Balkanu tokom Holokausta također nedostaju u memorijalizaciji.
Mačkić, iako pesimistična glede reformi školskih programa zbog različitih političkih agendi u BiH, preporučila je korištenje činjenica utvrđenih tokom suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u obrazovnim radionicama za mlade, kao što su radionice Centra za postkonfliktna istraživanja.
Kako se sjećati ratnih zločina?
Predstavnici akademske zajednice podijelili su svoje perspektive i istraživačke nalaze o sukobu i uspostavi memorijalnih mjesta. Objasnivši ideološke temelje koji su se koristili za degradaciju i marginalizaciju Bošnjaka, Sead Selimović, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, zaključio je da je dehumanizacija Bošnjaka bila ključni dio legitimizacije narativa iza perpetracije povreda ljudskih prava Srpske Demokratske Stranke.
Senadin Lavić, profesor na Fakultetu političkih nauka (Univerzitet u Sarajevu), dao je pregled masovnih grobnica i logora. Istaknuo je da ,,treba postojati memorijalni centri na svakom mjestu gdje su se odvijali projekti istrebljenja i uništenja.“ Službena memorijalna mjesta u BiH ne samo da nedostaju, već ih često prisvajaju revizionisti, opisao je Hariz Halilović, profesor na The Royal Melbourne Institute of Technology (RMIT) univerzitetu u Melbourneu. On je istaknuo primjer spomenika posvećenih ,,borcima koji su dali živote za uspostavu Republike Srpske“ u Trnopolju, gdje su stotine Bošnjaka i bosanskih Hrvata ubijeni. Dok službena memorijalna mjesta nedostaju, Halilović je identificirao alternativne načine važnih memorijalnih centara, poput knjiga objavljenih od strane preživjelih iz logora, utjelovljenih sjećanja u tetovažama i komemoracija širom dijaspore. Ipak, dr. Ahmed Kulanić primijetio je da su službene institucije memorijalizacije poput arhiva i muzeja i dalje jako bitne. Predstavio je planove za izgradnju muzeja usmjerenog na logore i istaknuo ključnu ulogu nevladinih organizacija u očuvanju činjenica utvrđenih tokom suđenja pred MKSJ-em.
Glasovi preživjelih
U trećem panelu, preživjeli iz logora Rezak Hukanović, Sabiha Turkanović, Muhidin Šarić, Emir Hajdarević, Midheta Kaloper, Sakib Ahmetović i Almin Dželilović podijelili su svoja iskustva u kontinuiranoj borbi za pravdu, kao i svoje misli o komemoraciji logora. Postojao je konsenzus među njima: komemoracija u Bosni i Hercegovini je nedovoljna, ali ne zbog nedostatka preživjelih koji dijele svoje priče, već zbog nespremnosti društva da ih sasluša što sprečava postizanje pravde. Raspravljalo se i o pitanjima nestalih osoba i procesuiranju ratnih zločina. Posebno su preživjeli objasnili da često ljudi u lokalnim zajednicama znaju ko je počinio zločine, ali vlasti ne djeluju na te informacije.
Sakib Ahmetović je opisao slučaj paljevine koja se dogodila u njegovom rodnom gradu Bratuncu tokom rata. Rekao je na konferenciji da je svako u gradu znao ko je išao redom i palio, ali vlasti nisu istražile slučaj. Dodatno, Almin Đelilović je objasnio da nestali ,,nisu nestali; znamo gdje su odvedeni.“ Ahmetović je dodao: ,,Znam ko je odveo moju sestru, znam gdje su je odveli.“
Više preživjelih izrazilo je razočaranje političkim akterima koji su ometali stvaranje memorijala i povećanje pristupa lokacijama logora i masovnim grobnicama. Midheta Kaloper, zagovornica za preživjele žrtve silovanja i sama preživjela, kritikovala je nedostatak memorijala posebno za one koji su silovani. Ipak, vjeruje da će biti pravde ,,ako ljudi obave svoj posao.“ Nedavno usvojena UN rezolucija o genocidu u Srebrenici, rekla je, daje joj je nadu za budućnost.
Nisu svi bili tako optimistični. Razmatrajući dosadašnji tretman preživjelih, Almin Dželilović je kazao: ,,Ne vjerujem da će biti pravde.“ Ipak, panelisti su se složili da će nastaviti svoju borbu. Rezak Hukanović je istakao da je objavljeno više od 20 knjiga o logorima i izrazio je želju da se u Prijedoru uspostavi biblioteka u kojoj bi ove knjige mogle biti lako dostupne. S obzirom na nevoljkost vlasti Republike Srpske da podrže memorijalizaciju logora, bilo bi vrlo teško, ako ne i nemoguće, stvoriti takvu biblioteku u trenutnoj političkoj klimi Prijedora. Muhidin Šarić je napisao knjigu Keraterm o svom boravku u tom logoru. Rezak Hukanović je opisao svoje vrijeme u koncentracionom logoru Omarska u knjizi Deseti krug pakla.
Dan bijelih traka
Građanska inicijativa Jer me se tiče organizovala je 31. maja ovogodišnji marš povodom obilježavanja Dana bijelih traka. Na ovaj dan se prisjećamo života izgubljenih u regiji Prijedor od 1992. do 1995. godine. Tokom rata u BiH, nesrpski civili su bili prisiljeni istaknuti bijelu zastavu ispred svojih domova i nositi bijelu traku na javnim mjestima kao oblik identifikacije koji je olakšavao hapšenje i ubistvo mnogih od ovih civila.
Emir Hodžić je 2012. godine stao na gradskom trgu noseći bijelu traku kako bi promovirao diskusiju i komemoraciju, i od tada je započelo obilježavanje godišnjeg dana sjećanja. (Panić i Muslimović: 2019). Ove godine, učesnici su bili lokalni stanovnici Prijedora, vladini zvaničnici, novinari, studenti i aktivisti iz cijelog svijeta, uključujući i učesnike Međunarodne škole za mlade Prijedor. Učesnici su nosili bijelu traku i marširali do centra grada, gdje su pročitana imena i uzrasti 102 djeteta koji su ubijeni. Memorijalni marš je predstavljao uticaj koji organizovana memorijalizacija može imati na lokalnu zajednicu.
Spoznati historiju Prijedora
Međunarodna škola za mlade Prijedor je bila značajna prilika da novinari, akademici i preživjeli podijele svoje priče i perspektive o počinjenim zločinima u regiji Prijedora. Svi članovi zajednice moraju stvoriti prostor za svjedočenja kako bi se omogućio početak lokalnog i šireg procesa memorijalizacije u Bosni i Hercegovini. ,,Država mora stvoriti pravni okvir za ovaj proces kako bi olakšala saradnju između organizacija i spriječila prisvajanje memorijala“, kako je istakla Šarić. Iako je borba protiv nedostatka memorijalizacije dugotrajan proces koji ne završava sa ovom školom, preživjeli, akademici i novinari su kroz svoje panel diskusije napravili korak ka pronalaženju zajedničkog jezika u praksama memorijalizacije.
Ahmed Kulanić je odlučan da u narednim godinama proširi uticaj Međunarodne škole: ,,Željeli bismo vidjeti više studenata i privući dodatne profesore i stručnjake. Škola planira uključiti više posjeta historijskim lokacijama i praktičnih obrazovnih iskustava kako bi produbila razumijevanje historije Prijedora.“
—————-
Tekst je kreiran uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške. Sadržaj je isključiva odgovornost Centra za postkonfliktna istraživanja i ne odražava nužno stavove Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške, ni SMART Balkan konzorcijuma.
