Emir Hodžić je 23. maja 2012. godine postao poznat po stajanju na glavnom trgu Prijedora, noseći bijelu traku na lijevoj ruci. Bijela traka, sada korištena kao simbol sjećanja, obilježavala je dekret koji su izdali srpski nacionalistički vlastodršci u Prijedoru (Krizni štab Srpske opštine Prijedor) 31. maja 1992. godine, kojim se naređivalo nesrpskom stanovništvu Prijedora da istaknu bijele plahte ispred svojih kuća i da nose bijelu traku.
Ovaj dekret bio je preteča kampanje “etničkog čišćenja” i masovnih zločina protiv nesrpskih civila opštine Prijedor tokom rata u Bosni i Hercegovini. Danas se Prijedor nalazi u Republici Srpskoj (RS), entitetu većinski naseljenom Srbima u Bosni i Hercegovini. Između 1992. i 1995. godine, u Prijedoru je ubijeno 3.176 civila, uključujući 102 djece.
Hodžić je na trgu stajao na dvadesetu godišnjicu (23. maja 2012.) početka napada na nesrpske civile u Prijedoru. Ispred sebe je postavio bijelu tkaninu, napravljenu da izgleda kao vreća za tijelo. Lokalna udruženja povratnika, preživjeli iz logora i porodice nestalih su na početku osnovali komemorativni odbor i organizirali komemorativni program pod nazivom Genocid u Prijedoru – 20 godina. Planirano je bilo da tokom komemoracije učesnici postave 266 vreća za tijela i ruže na glavnom trgu Prijedora, simbolizirajući 266 ubijenih žena i djevojaka Prijedora – mnoge od kojih su bile mučene i silovane u logorima prije svoje smrti – kako bi se skrenula pažnja na seksualno nasilje tokom rata.
Ovo bi bila prva komemoracija nesrpskih žrtava u Prijedoru. Međutim, javne sigurnosne vlasti su je zabranile, tvrdeći da bi mogla ,,potaknuti nasilje i uznemiravati javni red“. Tadašnji gradonačelnik Prijedora, Marko Pavić, je rekao da bi bilo koje obilježavanje dvadesete godišnjice genocida u Prijedoru ,,nanijelo štetu reputaciji grada“.
Ipak, Hodžić je stajao na trgu. To je bilo prvi put da je bio u Prijedoru – svom rodnom gradu – od protjerivanja. U intervjuu za New Yorker, opisao je kako je ponovno doživio isti osjećaj “dehumanizacije” i isključivanja koji je osjetio 1992. godine. Prije svoje akcije mirnog otpora, kreirao je Facebook stranicu pod nazivom Stop Genocide Denial s nekoliko prijatelja. Nakon toga, Hodžić je objavio fotografiju koju je netko napravio dok je stajao sam na trgu s bijelom trakom, kako bi povećao svijest o situaciji. Brzo je fotografija postala viralna.
Sljedeće godine, 31. maja 2013. godine, korisnici društvenih medija iz cijelog svijeta objavljivali su fotografije noseći bijele trake i pisali poruke podrške borbi nesrpskih žrtava protiv nepravde. Tako je rođena globalna društvena kampanja pod nazivom Dan Bijelih Traka. Inicijativa Jer me se tiče, vođena mladima, koja ,,zagovara uspostavu potpunog i ne-selektivnog poštovanja ljudskih prava i sloboda svih građana“, također je organizirala prvi godišnji protestni marš u Prijedoru, gdje lokalne vlasti otežavaju postizanje napretka u ostvarivanju cilja roditelja pri podizanju spomenika ubijenoj djeci. Aktivisti iz lokalnih asocijacija i drugih dijelova zemlje okupili su se prvi put kako bi marširali za svoje pravo da se sjećaju.
Prema Joanni Paul, istraživačici u sociologiji transnacionalizacije, migracija i razvoja na Univerzitetu u Bielefeldu, Dan Bijelih Traka je ,,jedna od najuspješnijih inicijativa civilnog društva u suočavanju s prošlošću u regiji“. To je dovelo do široke prepoznatljivosti i podrške kako u regiji, tako i širom svijeta u virtualnim prostorima. Da bismo razumjeli naslijeđe pokreta, moramo istražiti simboliku pokreta, kako se sjećanje na Dan Bijelih Traka moralo premjestiti u prostoru i vremenu da bi se održalo, te učinkovitost ovih metoda u osiguravanju da mladi u Bosni i Hercegovini pamte zločine koji su se dogodili u ratu.
Simbolizam protiv revizionizma
Dan Bijelih Traka okuplja ljude iza snažnog simbolizma, demonstrirajući otpor sjećanja protiv revizionizma. Zaista, Dan Bijelih Traka predstavlja snažan obrat stigme, pretvarajući simbol diskriminacije u simbol sjećanja i otpornosti. Prisiljavanje nesrpskog stanovništva da nosi bijelu traku imalo je za cilj da im oduzme ljudskost, svede ih na označene objekte i time ih učini metama “etničkog čišćenja”. Ova prisilna simbolizacija etničke grupe, koja predstavlja drugu fazu genocida prema klasifikaciji Gregoryja Stantona, podsjeća na obavezu Židova da nose bijelu traku s plavom Davidovom zvijezdom pod nacističkom vlašću, ili obavezno nošenje plavog šala za ljude iz Istočne zone u Kmerskom režimu Kambodže. Danas je simbol bijele trake ponovno preuzet od preživjelih i aktivista u Prijedoru kao sredstvo za povratak njihove ljudskosti i dostojanstva.
Ovaj proces obrtanja stigme služi za podvrgavanje prvobitnog značenja bijele trake. Zaista, bijela traka je evoluirala od znaka dehumanizacije i isključenosti do simbola koji vraća ljudskost preživjelima i osnažuje ih. Nošenjem bijele trake 31. maja, ljudi ne samo da komemorišu žrtve u Prijedoru, već i demonstriraju svoje trajno prisustvo, prkoseći ljudima koji su pokušali da ih izbrišu tokom kampanje “etničkog čišćenja” i koji danas nastoje sakriti svaki trag zločina.
Spomenik kao upozorenje i garancija
Od 2014. godine, roditelji 102 ubijene djece Prijedora zahtijevaju izgradnju trajnog, fizičkog spomenika u centru grada Prijedora kako bi se njihova djeca komemorirala, što su lokalne vlasti RS-a odbile. Ovaj zahtjev također je bio jedan od glavnih fokusa aktivističke grupe “Jer me se tiče”. Fikret Bačić, roditelj dvanaestogodišnjeg sina i šestogodišnje kćerke koji su ubijeni 1992. godine, govorio je u centru Prijedora 31. maja 2024. godine u ime Inicijative roditelja ubijene djece. Rekao je: ,,spomenik koji želimo podići našoj djeci ubijenoj 1992. i 1993. godine trebao bi biti upozorenje i garancija da se nikada više neće ubiti nijedno dijete u našem gradu.“
Ipak, lokalne vlasti RS-a i dalje ignorišu ove zahtjeve. Bačić nam je rekao da su tokom njihove desetogodišnje borbe prošla četiri gradonačelnika i četiri predsjednika Skupštine grada, ,,i nijedan od njih nije imao dovoljno ljudskosti da napravi historijski korak naprijed i odobri izgradnju prvog spomenika civilnim žrtvama rata u Prijedoru.“
Nedavno je Slobodan Javor izabran za gradonačelnika Prijedora, ali od tada je proces “potpuno blokiran”. Njegovo odbijanje da se sastane s aktivističkim grupama ili da pregovara o spomeniku predstavlja kontinuirano negiranje Prijedora – i Republike Srpske – da su se zločin protiv čovječnosti i drugi ratni zločini ikada dogodili u regiji. Aktivistica Melani Isović, koja je govorila na trgu 31. maja 2024. godine u ime Jer me se tiče, nazvala je žrtve u Prijedoru ,,nevidljivima“. Rekla je: ,,To je suština Dana Bijelih Traka, da se sjećamo žrtava koje vlasti u toj lokalnoj zajednici ne žele da se sjećaju.“
Umjesto trajnog, fizičkog spomenika, Dan Bijelih Traka i godišnji marš 31. maja služe kao privremeni podsjetnik na ono što se dogodilo u Prijedoru. Nadalje, postojale su serije privremenih umjetničkih instalacija koje komemoriraju ubijenu djecu. Facebook stranica Stop Genocide Denial, koju je prvobitno pokrenuo Emir Hodžić, dokumentirala je različite umjetničke instalacije iz 2014., 2015. i 2016. godine. Povodom Međunarodnog dana nestalih, na trgu su postavili crvene otiske stopala 26. augusta 2014., a četiri dana kasnije bijele obrise tijela. Godinu kasnije, 31. Maja, umjetnička instalacija je bila u obliku hrpe kocki s imenima 102 ubijene djece na svakoj od njih. 31. maja 2016. godine, bila je hrpa dječijih cipela, predstavljajući 102 djece Prijedora koja su ubijena. Od tada, svake godine, roditelji ubijene djece stavljaju simboličnu bijelu ružu – s imenom svog djeteta na papiru – u krug u centru grada. Ove privremene umjetničke instalacije služe kao alternativni oblik komemoracije umjesto trajnog, fizičkog spomenika za koji roditelji Prijedora i aktivističke grupe još uvijek uzalud zagovaraju.
Virtualna kampanja
Dan Bijelih Traka također je morao promijeniti svoj prostor kako bi opstao, uprkos protivljenju vlasti RS-a. Brzo je pronašao svoj novi dom na internetu. Zaista, Dan Bijelih Traka je stekao značajnu vidljivost putem kampanje koja se razvila na društvenim medijima od 2013. godine. Kampanja je dobila međunarodnu pažnju na društvenim medijima zbog mobilizacije dijaspore i objavljivanja postova na engleskom jeziku, pored postova na lokalnim jezicima. Takav dvojezični pristup olakšao je širi angažman i podizanje svijesti međunarodne zajednice. Na primjer, na Instagramu je gotovo trećina postova s hashtagom povezanim s Danom Bijelih Traka bila na engleskom jeziku (581 post za #whitearmbandday u poređenju sa 1.210 postova sa hashtagom #danbijelihtraka).
Ovaj prelazak komemoracije u virtualni prostor bio je nužan zbog politički nepovoljnog okruženja koje se protivilo priznavanju počinjenih zločina u Prijedoru. Odbijanje lokalnih vlasti u Prijedoru da uvedu spomenike i odobre komemoracije stvorilo je potrebu za alternativnim, kontra-hegemonijskim diskurzivnim prostorom za žrtve i aktiviste. Međutim, neki ljudi, poput mladog fotografa Nidala Šaljića, žale što je ova aktivnost na društvenim medijima jednokratna pojava, sa postovima koji se šalju samo 31. maja.
Na isti način, fizičke komemoracije također su premještene i duplirane na različitim fizičkim lokacijama. Dan Bijelih Traka se obilježava i izvan BiH kako bi se izbjegao srpski otpor u regiji Prijedora. To je omogućeno zahvaljujući dijaspori koja organizuje svoje okupljanja 31. maja, noseći bijele trake u gradovima poput Stokholma, Roterdama, Chicaga, Zagreba ili Saarbrückena. Ovo je pomoglo da se širom svijeta podigne svijest o kampanji “etničkog čišćenja” koje se odvijalo u opštini Prijedor.
Komisija Bijelih Traka, osnovana prije tri godine u Švicarskoj, dijeli isti cilj. Prema Ajla Kuduzović, predsjednici Komisije Bijelih Traka u Švicarskoj, otpor s kojim su se suočavali na terenu u BiH dolazio je ne samo od vlasti već i od lokalnog srpskog stanovništva, što im je olakšalo rad iz Švicarske.
Mladi i borba protiv revizionizma u Prijedoru
Mladi ljudi su ključni za održavanje sjećanja na zločine počinjene u Prijedoru. Stoga je pitanje njihovog uključivanja u inicijativu Dan Bijelih Traka ključno. Ipak, bh mladež, prema Nidalu Šaljiću, čini se da je daleko udaljena od takvih inicijativa sjećanja. ,,Danas, mnogo mladih ljudi nije zainteresovano [za učenje o] ratu“, rekao je Šaljić. ,,Oni misle, To se desilo prije 30 godina, mi imamo Odbranu Sarajeva, i to je to.“ Ovaj stav može se objasniti nedostatkom obrazovnih kurikuluma o ratu i događajima koji su se odigrali u Prijedoru, što često ostavlja roditelje kao glavni izvor informacija za novu generaciju.
Ovaj nedostatak svijesti čini se da je prisutan i na međunarodnom nivou. Iako je društvena medijska kampanja dosegnula međunarodnu publiku, Kuduzović je izjavila: ,,Ne mislim da postoji svijest u tom smislu“.
Organizacije koje promovišu Dan Bijelih Traka, poput Jer me se tiče i Komisije Bijelih Traka, važan su dio otpora protiv mržnje i negiranja koje i dalje dolazi iz političkog establišmenta RS-a. Dan prije Dan Bijelih Traka ove godine – 30. maja – organiziran je defile istom ulicom povodom tzv. Dana odbrane grada ili Dana odbrane protiv Muslimana i Hrvata. Tokom defilea spomenute su srpske žrtve, položeni su cvjetovi, a neki Srbi su pomenuti, ali nije bilo spominjanja nesrpskih civila ubijenih u Prijedoru 30. maja 1992. godine.
Razvijanje trajne kulture mira
Različite inicijative su nastale kako bi obilježile i priznale zločine počinjene u i oko Prijedora tokom rata. Ove godine održana je prva Međunarodna škola za mlade Centra za postkonfliktna istraživanja od 29. do 31. maja, koja je uključivala panel preživjelih koji su govorili o svojim iskustvima u logorima i poslije rata.
Uprkos političkom kontekstu koji je neprijateljski nastrojen prema priznavanju i komemoraciji patnje nesrpskog stanovništva, organizatori Dana Bijelih Traka ističu njen značaj u prevazilaženju podjela između različitih interpretacija historije. ,,Današnji političari, državni i vjerski lideri, jednako su posvećeni razdvajanju ljudi kao i oni koji su to činili tokom rata“, rekla je Isović. ,,Obilježavanjem Dana Bijelih Traka želimo pokazati da je moguće drugačije. Da zajedno možemo da se sjećamo svih nevinih žrtava i prihvatimo da su sve žrtve rata naše zajedničke žrtve, bez obzira na njihovu identitet“.
Danas vidimo da se sjećanje na zločine počinjene u Prijedoru održava putem Dana Bijelih Traka, kako u opštini tako i u inostranstvu, što znači da sjećanje na žrtve i dalje živi. U budućnosti će memorijalizacija kampanje “etničkog čišćenja” u Prijedoru morati da se proširi izvan etničkih barijera, kako bi se razvila trajna kultura mira.
