Preko 3.000 Bošnjaka i Hrvata bilo je zatvoreno, mučeno i ubijeno u logoru Omarska u entitetu Republika Srpska od 28. maja do 21. augusta 1992. godine. Uprkos svim zločinima počinjenim u Omarskoj, bivši logor očigledno nema nikakav oblik memorijalizacije što je rezultat trajnog negiranja zločina od strane entiteta Republika Srpska. Ovo je još jedan način traumatiziranja preživjelih i otežava napore ka pomirenju.
,,Sve je dopušteno u ljubavi i ratu, ali prakse poput onih u Omarskoj su najperverznije forme fizičke i psihološke torture – vojno nametnuta prostitucija ljudi, opskrbljena ogromnim arsenalom boli i patnje“, Rezak Hukanović, Deseti krug pakla. (Hukanović, 1996)
U svojoj knjizi “Deseti krug pakla,” Rezak Hukanović razmišlja o vremenu provedenom kao zatvorenik u koncentracionom logoru Omarska, gdje je preko 3.000 Bošnjaka i Hrvata bilo zatočeno, mučeno i ubijeno između 28. maja i 21. augusta 1992. Njegove riječi su jednako relevantne sada kao i 1996. godine. One služe kao podsjetnik izopačenosti u koju ljudski rod može potonuti.
Genocid i ratni zločini se u Bosni i Hercegovini i dalje negiraju. Napori da se institucionaliziraju sjećanja na rat su spora, iako je ova godina donijela novu nadu da bi se to moglo promijeniti.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UN-a) usvojila je 23. maja 2024. Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Ovim je napravljen bitan korak ka sjećanju na genocid, ali i druge zločine koji su počinjeni tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Iako ovo označava napredak ka pomirenju, druga mjesta širom Bosne i Hercegovine gdje su počinjeni masovni zločini nisu dobila isti stepen priznanja. Regija Prijedor bila je mjesto nekoliko logora, ali je od kraja rata trpjela zbog nedostatka priznanja zločina počinjenih protiv nesrpskog stanovništva.
Više od trideset godina kasnije, preživjeli logora Omarska i dalje su uskraćeni za osnovno pravo da obilježe svoje patnje. Odbijanje vlasti entiteta Republike Srpske da dopuste podizanje memorijala u Omarskoj i dalje traumatizira preživjele i porodice žrtava. Ovo također predstavlja prepreku procesu izgradnje mira.
Procesi memorijalizacije koji su implementirani u Srebrenici trebaju se replicirati i u Prijedoru, a posebno u slučaju Omarske. Praksa ograničavanja memorijalizacije je nastavak traumatizacije onih koji su preživjeli logore i zločine koji su počinjeni.
Omarska i moć memorijalizacije
Da bi se razumjela važnost moći memorijalizacije, potrebno je razumjeti osnovu genocidne namjere. Prema dr. Hikmetu Karčiću, genocid je pokušaj razbijanja kolektivnog identiteta – ili “porodice uma” – određene grupe. Kao što Karčić razmišlja u svojoj knjizi “Mučiti, Poniziti, Ubijati”, ,,logori su, na mnogim mjestima širom svijeta, služili kao mjesta terora i mučenja, dizajnirana da stvore duboke, dugotrajne traume koje ne samo da razbijaju pojedinca, već razbijaju i porodicu uma tog pojedinca, njihove veze s drugima, njihovu zajednicu, njihovu kulturu, njihovo sjećanje, njihovu prošlost i budućnost“ (Karčić, 2022). Genocid obuhvata različite radnje s ciljem uništenja, u cijelosti ili djelimično, zajednice. Ova namjera može dovesti do upotrebe različitih sredstava uništenja, od fizičkih do psiholoških (Član 6, Rimski statut).
Iako Omarska nije bila de facto logor smrti, zločini počinjeni tokom nekoliko mjeseci njenog rada označeni su kao neki od najekstremnijih primjera nasilja u ratu u BiH. Iako su drugi koncentracioni logori širom svijeta imali veći broj žrtava, smrt nije konačni korak genocida, već posljednja komponenta uništenja određene grupe. Kao što novinar Peter Maas primjećuje, ,,To [Omarska] nije bio logor smrti kao Auschwitz. Nije bilo plinskih komora u koje su zatvorenici svakodnevno odvođeni. Ono što se dogodilo u Omarskoj bilo je prljavije, neurednije. Broj smrtnih slučajeva nikada nije dostigao nivo nacista, ali je brutalnost bila usporediva“ (Karčić, 2022). Dok se masovno ubijanje može konkretno mjeriti, ne treba minimizirati do koje mjere je simbolička dehumanizacija – koju je često teško kvantifikovati – bila ključna u genocidnom planu vlasti Republike Srpske.
Teške taktike dehumanizacije primjenjivane su nad zatvorenicima u Omarskoj kako bi se degradirala njihova ljudskost i kolektivni identitet kao Bošnjaka i Hrvata. Kroz razbijanje identiteta, srpske snage su bile u stanju provesti kampanju nasilja koja je kulminirala ponovnim zauzimanjem historijsko miješanih gradova i mjesta. Genocid u Bosni i Hercegovini, uključujući zločine počinjene u Omarskoj, koristio je simboličke i fizičke taktike za dehumanizaciju zatvorenika, čime je označen pokušaj razbijanja njihove “porodice uma”.
Mučenje, seksualno nasilje i fragmentacija kolektivnog identiteta
U svom memoaru “Deseti krug pakla,” Hukanović razmišlja o mučenju kojem je svjedočio i koje je doživio kao zatvorenik u Omarskoj. Zatvorenici su često bili prisiljeni nanositi nasilje jedni drugima, uz prijetnju fizičkog mučenja ako ne bi poslušali. U jednom trenutku, Hukanović se prisjeća scene u kojoj su srpske vlasti prisilile muslimanskog zatvorenika da odgrize genitalije svom kolegi. Prijetili su mu fizičkim nasiljem ako ne posluša. Ova scena nadilazi fizičko nasilje genocida – sakaćenje genitalija poprima simboličnu dimenziju, prisilna kastracija koja zatvorenika ostavlja nesposobnim za reprodukciju. Kao što član 6b Elemenata zločina navodi, genocid se također može dogoditi „nanošenjem ozbiljne tjelesne ili psihičke štete“. Kroz takve zločine seksualnog nasilja – i traume koje iz toga proizlaze – počinitelji su namjeravali uništiti odabranu grupu, u ovom slučaju nesrpsko stanovništvo, oduzimajući im sposobnost za reprodukciju.
Ovaj mehanizam je također repliciran kroz činove seksualnog nasilja nad ženama. Iako su žene bile manjina u logoru Omarska, procjenjuje se da je oko 37 žena prošlo kroz rudnike, gdje su ih srpski stražari seksualno zlostavljali (Vulliamy, 2012). Seksualno nasilje postaje oružje kroz koje se može počiniti genocid jer nanosi tešku fizičku i psihološku traumu ciljanom stanovništvu. Činovi seksualnog nasilja omogućili su srpskim stražarima da polažu pravo na tijela svojih zatvorenika. Sistematska silovanja i seksualni napadi koje su koristili počinitelji izazvali su strah, dubok osjećaj poniženja, kao i dehumanizaciju kod žrtava, čime se slomio duh i kohezija zajednice. Nanošenje ove specifične vrste tjelesne štete potpuno podriva sposobnost zajednice da se održi, stoga se usklađuje sa širim genocidnim namjerama uništenja određene grupe.
Ovi akti su bili opipljivi u Omarskoj, gdje je iznenadna, sporadična priroda mučenja nad zatvorenicima omogućila psihološku torturu koja je umanjivala identitete zatvorenika. Štaviše, budući da su komšije i porodice bili zatvoreni u Omarskoj zajedno, to je imalo veliki uticaj na raspad društvenih veza unutar zajednice, učinkovito razbijajući “porodicu uma” zatvorenika. Sinovi su bili prepušteni brizi o svojim bolesnim očevima, doktori iz zajednice preuzimali su ulogu brige o žrtvama logora s improviziranim medicinskim zalihama, a žene koje su radile u kantini riskirale su svoje živote krijumčareći hranu za gladne zatvorenike (Hukanović, 1996). Životi i identiteti pojedinaca su se tako promijenili tokom rata, što je rezultiralo slomljenim povjerenjem među nekadašnjim komšijama nakon završetka sukoba. Oni koji su preživjeli logore postali su nesposobni da odvoje svoje sjećanje na Omarsku od onih koji su ih mučili, učinkovito razbijajući jaku zajedničku dinamiku koja je postojala prije rata.
Poricanje kao zadnja faza genocida
Iako se fizička i verbalna dehumanizacija događaju istovremeno u genocidu, simbolički procesi dehumanizacije mogu se nastaviti u obliku poricanja genocida kao i ometanja bilo kakve memorijalizacije. Na ovaj način, genocid se ne može smatrati završenim čim prestane fizičko mučenje. On se nastavlja nedostatkom odgovornosti prema počiniteljima genocida i institucionalnim poricanjem u entitetu Republika Srpska.
Ograničavanje procesa memorijalizacije i odavanja počasti mrtvima je snažan simbol procesa poricanja, ali i poricanja čovječnosti svih žrtava. Kao što Ed Vulliamy objašnjava, ,,među najprimarnijim nagonima čovječanstva je obilježavanje mrtvih fizičkim objektima, spomenicima, nadgrobnim pločama ili jednostavno humkama zemlje. Podizanje obilježja za mrtve je staro koliko i Homo sapiens, (…). Spomenici mrtvima su ključni za složeni ljudski proces žalovanja, a negirati ih ili zamagljivati pravo ožalošćenih da ih podižu je antielementarno, destruktivno na dubokom historijskom i mitskom nivou“ (Vulliamy, 2012). Nedostatak elemenata koji obilježavaju Omarsku je način poricanja ove osnovne potrebe svih da tuguju.
Ovaj specifičan slučaj se odnosi na Omarsku, gdje ,,zgradama u kojima se nalazio logor ne mogu pristupiti bez posebne dozvole od ArcelorMittala. Možete pristupiti području logora gdje je istaknuta oznaka da je snimanje zabranjeno, i u daljini možete vidjeti nekoliko zgrada koje pripadaju rudniku, ali nema naznake o tome što se dogodilo tamo sredinom 1992. godine.“ (https://kulturasjecanja.org/en/prijedor-omarska-camp/)
Prava za ponovno otvaranje željezne rude u kojoj se nalazila Omarska stekao je Britanac Lakshmi Mittal 2004. godine. Preuzimanje rudnika potaknulo je aktiviste da zatraže da se izgradi spomenik na teritoriji rudnika. Mittal je odgovorio na poziv za obilježavanje i izradio plan za izgradnju spomenika (kao i očuvanje jednog posebnog mjesta masovne torture u Omarskoj, poznatog kao Bijela kuća).
Prvobitno je Mittal 2005. godine pristao finansirati spomenik na lokaciji Omarske. Uprkos tome, fundamentalni nesporazumi oko oblika spomenika označili su izazove za njegovu izgradnju. Na kraju, pritisak vlasti Republike Srpske doveo je do napuštanja projekta memorijala. Danas na Omarskoj ne postoji spomenik, niti konkretni planovi za njegovo uspostavljanje u skorije vrijeme. Razvoj memorijala nije samo zamrznut u vremenu, već od 2012. godine žrtvama je zabranjen pristup lokaciji, navodno zbog sigurnosnih razloga. Ovo dodatno zatire iskustva žrtava iz logora.
Ono što se dogodilo u Omarskoj, kao i u logorima općenito u Prijedoru, može biti poznato samo dobro informiranoj javnosti. Transformaciji logora silovanja u spa hotele (Vilina Vlas), ili jednostavno stavljanjem pritiska na lokalne organizacije da se spriječi izgradnja spomenika, vlasti RS-a aktivno potiču kulturu poricanja. Kao rezultat toga, oni koji nisu upoznati s prošlošću ovih logora ne mogu biti svjesni zlodjela počinjenih tamo. Ovo neprihvatanje stoga minimizira surovu stvarnost iskustava preživjelih. Memorijalizacija ima mnogo slojeva, od kolektivnog sjećanja do individualnog osjećaja olakšanja. Za preživjele, ,,spomenik logoru Omarska bio bi mnogo korisnija i lokalno relevantnija inicijativa od udaljenog procesa ratnih zločina – fantastična prilika za suočavanje s prošlošću“ (Sivac-Bryant, 2016). Više od trideset godina nakon rata, suočavanje s prošlošću regije i dalje je izvor sukoba i poricanja.
Blokiranje mogućnosti priznavanja logora u rudnicima Omarska ne samo da zatire počinjene zločine, već također negativno utiče na proces izgradnje mira. Da bi se izgradio mir, nužno je da se pojavi nijansirana historijska naracija, koja istinski obuhvata patnje svih žrtava. Memorijalizacija nije samo proces iscjeljivanja za žrtve i način da se povrati ljudskost koja im je oteta, već i način za obnovu mirnog društva. Izgradnja mira oslanja se na održivi mir, koji se gradi adresiranjem korijenskih uzroka i simptoma sukoba. Cilj mu je spriječiti ponovnu pojavu nasilja poticanjem pomirenja, obnovom društvenih infrastruktura, te osiguravanjem pravde i odgovornosti. Memorijalizacija postaje više od samog procesa iscjeljivanja za žrtvu, već i vitalan korak prema oporavku društva.
Sve zajednice moraju učestvovati u tom procesu kako bi se mogla izgraditi zajednička naracija – historijski prikaz događaja rata koji će sve zajednice u regiji moći prihvatiti. Samo iz takvog zajedničkog poduhvata možemo se nadati da buduće generacije nikada neće reproducirati strahote počinjene u Omarskoj i svim ostalim logorima. Rezolucija UN-a o Srebrenici još je jedan korak prema tom napretku. Međutim, izgradnja mira zahtijeva priznavanje svih zločina počinjenih tijekom genocida. Nedostatak memorijalizacije i poricanje oko Omarske i svih ostalih logora diljem Bosne i Hercegovine podsjećaju na ključnu važnost sjećanja za sve.
—————-
Tekst je kreiran uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške. Sadržaj je isključiva odgovornost Centra za postkonfliktna istraživanja i ne odražava nužno stavove Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške, ni SMART Balkan konzorcijuma.
