Trans osobe su posebno ranjiva kategorija u Bosni i Hercegovini (BiH) u pogledu društvene prihvaćenosti, zakonskog priznanja i pristupa zdravstvenoj zaštiti. Nedostatak zaštite, prihvaćanja i podrške u državi ogleda se u ograničenjima i preprekama s kojima se pojedinci suočavaju prilikom interakcije s institucijama i medicinskim stručnjacima.
Životi trans osoba u BiH su i u 2024. godini ispunjeni nesigurnošću. Na papiru je moguće ostvariti medicinsku i zakonsku tranziciju, ali u praksi ti procesi su puni prepreka. Iako bi zakonsko priznanje roda trebalo biti dostupno širom BiH, ono je nejasno i neučinkovito u praksi (Vukas-Hasanbegović 2023). Prema jednoj od vodećih nevladinih organizacija koja se bori za prava queer i trans osoba u BiH, Sarajevskom otvorenom centru (SOC), trenutni zakonski akti podrazumijevaju da zakonsko priznanje roda može biti odobreno samo osobama koje su prošle kompletnu medicinsku tranziciju. Ova praksa očito krši pravo na samoodređenje i već je kritizirana od strane Evropskog parlamenta (ILGA 2024). Zbog ovog zakonodavstva, medicinska njega za trans osobe u BiH postaje ključna za ostvarivanje osnovnih prava u drugim aspektima svakodnevnog života. Bez pravnih dokumenata koji odražavaju nečiji izgled i identifikaciju, trans osobe doživljavaju dodatne poteškoće u pristupu, na primjer, tržištu stanovanja ili zapošljavanja. Iako je rodno afirmativna njega još važnija u bosanskohercegovačkom kontekstu, postoji manjak medicinskih stručnjaka u zemlji koji su senzibilizirani za pitanja rodnog identiteta i obučeni za obavljanje potrebnih medicinskih intervencija. Nedostatak njege i stručnosti u oblasti rodno afirmativne medicine doveo je do toga da mnoge trans osobe traže tretman izvan BiH, primjerice u Srbiji ili Hrvatskoj.
Medicinska njega i teškoće
Rodno afirmativna briga obuhvata širok spektar medicinskih intervencija i razlikuje se prema individualnim željama i identifikaciji. Situacija u BiH je složena. Država je sastavljena od tri političke jedinice: entitete Republiku Srpsku (RS) i Federaciju Bosne i Hercegovine (FBiH) te administrativnu jedinicu Brčko distrikt. Budući da se zdravstvena zaštita ne rješava na državnom nivou već na nivou entiteta, svaka od ovih političkih jedinica ima svoje zakonske okvire i administrativne strukture. Zbog ove složene administrativne strukture i razlika između RS-a i FBiH, trans osobama je često teško procijeniti koje su im procedure potrebne, a koje je potrebno potražiti u inostranstvu.
Prema Delili Vukas-Hasanbegović, koordinatorici programa u SOC-u, hormonska terapija, psihološko savjetovanje i različiti medicinski pregledi su uglavnom dostupni u BiH, dok bilo kakva vrsta hirurške intervencije nije. Zdravstvene institucije ovaj deficit pripisuju takozvanom nedostatku obučenih medicinskih stručnjaka, iako su izvještaji SOC-a doveli u pitanje ovu tvrdnju, s obzirom na druge usluge koje pružaju državne klinike, a koje se ne razlikuju drastično od rodno afirmativnih procedura poput mastektomija ili operacija grudi (Isić 2018). Vukas-Hasanbegović također ističe neadekvatnost usluga koje su trenutno dostupne u BiH. Iako je psihološko savjetovanje dostupno u BiH, postoji samo mali broj psihologa koji su obučeni za pitanja rodnog identiteta, posebno u ruralnim područjima. Iz tog razloga, SOC je 2018. godine pokrenuo online obrazovni program za psihologe i psihoterapeute u BiH. Ovaj program je uspješno obučio stručnjake za mentalno zdravlje širom BiH o problemima vezanim za rodni identitet. Njihov program je kasnije proširen na endokrinologe, ginekologe i neurologe. I pored mnogih unapređenja koja su postignuta, Vukas-Hasanbegović još uvijek naglašava opći nedostatak obučenih medicinskih stručnjaka, kao što su endokrinolozi, „možda jedan ili dva u cijeloj zemlji“, što otežava pristup tretmanima kao što je hormonska terapija.
Pristup rodno afirmativnoj njezi dodatno je ograničen financijskim teretom koji trans osobama nameće traženje tretmana. To je zato što se rodna promjena ne priznaje kao esencijalna medicinska usluga od strane različitih zdravstvenih osiguravajućih instituta širom Bosne i Hercegovine, te se stoga ne pokriva zdravstvenim osiguranjem. Do sada, samo neki od medicinskih i psiholoških pregleda koji su potrebni prije započinjanja hormonske terapije pokriveni su osiguranjem, bez obzira na dijagnozu. Usluge koje su isključivo posvećene tranziciji, poput hormonske terapije ili hirurških procedura, moraju se plaćati privatno (Isić 2018). Cijena ovih usluga značajno varira u zavisnosti od svakog pojedinca i njegovog putovanja tranzicije. Aktivista Liam Isić 2018 je 2018. godine sastavio detaljan izvještaj za SOC o troškovima hormonskih i hirurških intervencija za trans osobe u BiH. Prema izvještaju, jedna bočica testosterona košta 4,95 BAM, što se nagomila u znatnu svotu kada se uzme u obzir da je tranzicija dugoročan proces koji može zahtijevati doživotnu suplementaciju (ibid.). U izvještaju, Isić također obrađuje troškove operacija u inostranstvu, poput onih u Srbiji ili Hrvatskoj. Tamo, operacije poput metoidoplastike mogu koštati do 19.556 BAM (Isić 2018). Ove cijene mogu stvoriti nesnosan finansijski teret za pojedince koji traže rodno afirmativnu njegu.
Pravni status i administrativni problemi
Pravna situacija u BiH jednako je složena za procjenu zbog kompleksnosti političke i administrativne strukture. Budući da se zdravstvena zaštita ne rješava na državnom nivou, već na nivou entiteta, svaka od tri političke jedinice u zemlji ima svoje zakonske okvire i administrativne strukture. Dok RS ima centralizovanu vladu, situacija u FBiH je složenija, budući da kantonalne i entitetske institucije dijele odgovornost za zdravstvenu zaštitu. Prema Vukas-Hasanbegović, ova divergencija predstavlja jedan od najvećih izazova za politički napredak prava trans osoba u BiH. Nevladine organizacije koje se zalažu za prava trans osoba u FBiH suočavaju se s ovom administrativnom strukturom, budući da ne postoji centralizovana institucija odgovorna za promjenu pravnog okvira za pristup zdravstvenim uslugama rodno afirmativne njege.
Nažalost, pristup ograničenim medicinskim uslugama čini se da je preduvjet za zakonsko priznanje roda širom zemlje. Prema akcijskom planu koji je usvojio Vijeće ministara Bosne i Hercegovine 2022. godine, ljudima je moguće zakonski promijeniti svoj rod u službenim dokumentima samo ako su završili svoju medicinsku tranziciju (VMBiH 2022).
Štaviše, nije jasno definisano u kojem trenutku se tranzicija priznaje kao završena, što omogućava još restriktivnije interpretacije. Izvještaji SOC-a su više puta kritikovali trenutnu praksu i pozivali na priznanje „života u drugom rodnom identitetu“ kao dovoljan razlog za zakonsku promjenu roda (Rozi izvještaj, 2024). Njihovi zahtjevi su u skladu s međunarodnim akterima poput Evropskog parlamenta, koji su izjavili da ova politika jasno krši ljudsko pravo na samoodređenje.
Također, čini se da je u suprotnosti s antidiskriminacijskim zakonima koji su na snazi u BiH od 2003. i 2009. godine. Iako je Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2003. godine već zabranio „diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i roda“ (ERA), nije pokrivao sve aspekte života. Međutim, potencijalna ograničenja ovog zakona su od tada adresirana Zakonom o zabrani diskriminacije iz 2009. godine. Ovaj zakon također obuhvata zdravstvenu zaštitu i javni život (ibid.). Stoga, od 2009. godine, aktivisti i nevladine organizacije koje se zalažu za prava trans osoba imaju jasnu pravnu osnovu na koju se mogu pozvati, iako se suočavaju s različitim interpretacijama ovih zakona.
Društvena prihvaćenost i javna percepcija
U odsustvu anketa koje se sprovode u državi ili njenim entitetima o javnoj percepciji trans osoba ili osoba koje se ne uklapaju u rodne norme, SOC preuzima odgovornost da redovno ispituje stanovništvo o LGBTQI pitanjima u BiH. U svom izvještaju iz 2023. godine, pod naslovom “Prihvatanje s distance – stavovi prema homoseksualnosti, biseksualnosti, transrodnosti i interspolnosti u BiH”, SOC je otkrio različite stavove prema trans osobama i osobama koje se ne uklapaju u rodne norme, a prije svega, neodlučnost ispitanika. To može odražavati nedostatak informacija o ovoj temi, kao i nedostatak reprezentacije trans osoba i osoba koje se ne uklapaju u rodne norme u BiH.
U reprezentativnom uzorku od 1,023 ispitanika, 20,7 posto izjavilo je da podržava pravo trans osoba da promijene svoj građanski status na osnovu samoodređenja, dok je 43,6 posto bilo protiv. Više od trećine ispitanika odgovorilo je ne znam. Na pitanje Da li mislite da bi troškovi medicinske rodne promjene trebali biti pokriveni javnim zdravstvenim osiguranjem za trans osobe koje imaju zdravstveno osiguranje?, 17,2 posto ispitanika se složilo s tvrdnjom, dok 21,5 posto nije znalo, s obzirom na to da je zakonodavstvo u ovoj oblasti prilično nejasno i stoga nije dobro poznato široj javnosti.
Anketa također otkriva neka dosljedna stajališta prema rodnim normama i trans identitetu. Samo 15 posto ispitanika se složilo da je prihvatljivo da osoba prođe kroz rodnu promjenu, dok je samo deset posto saglasno s izjavom prihvatljivo je da osoba oblači/ponaša se/ govori kao neko suprotnog spola. Ovi rezultati mogu ukazivati na široko rasprostranjene anti-LGBTQI stavove u BiH.
Ova javna percepcija trans osoba i osoba koje se ne uklapaju u rodne norme ima konkretne posljedice za pravne i političke izazove s kojima se suočavaju u BiH. Naime, javna percepcija medicinske tranzicije kao “prolazne faze” uklapa se u neprijateljsko političko okruženje u kojem političari ne smatraju prava trans osoba (a još manje, prava LGBTQI osoba) važnim pitanjem, ostavljajući zakone o zabrani diskriminacije neprimijenjenim i stoga neučinkovitim. Javno protivljenje izraženo u SOC-ovoj anketi prema naknadama za rodno afirmativnu zdravstvenu zaštitu dolazi na pozadini anti-trans političkih manevara u RS-u: izmjena Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju u Republici Srpskoj iz 2023. godine ima za cilj isključivanje rodno afirmativne zdravstvene zaštite iz procedura naknade.
Regionalne povezanosti i dispariteti
Budući da rodno afirmativne operacije još uvijek nisu dostupne u BiH, mnogi ljudi traže medicinsku pomoć u drugim regionalnim centrima poput Beograda ili Zagreba. Beograd se posebno profilirao kao regionalni medicinski centar kada je bio glavni grad Jugoslavije. Medicinski tim pod vođstvom dr. Save Perovića izvodi rodno afirmativne operacije u Beogradu od kasnih 1980-ih (Vidić & Bilić 2022: 84). Dr. Perović je osnovao ovu granu medicine u gradu i od tada ih naziva “operacijama promjene spola”. U međuvremenu, on i njegov tim su više puta optuživani za homofobiju i zlostavljanje od strane aktivista poput Agathe Milan Đurić (Đurić 2022: xi). Dr. Perović je bio poznat po odbijanju pacijenata koje je smatrao “homoseksualcima” nakon njihove željene tranzicije (Vidić & Bilić 2022: 84). Danas postoji samo jedan medicinski tim koji izvodi ove operacije, iako ga sada vodi dr. Miroslav L. Đorđević. Njegov tim je efektivno monopolizovao rodno afirmativnu njegu u Srbiji i pretvorio je u profitabilan poslovni model (Ulićević & Brković 2022: 43).
Budući da su troškovi rodno afirmativnih operacija u Srbiji prilično niski za međunarodno tržište, ljudi iz cijelog svijeta dolaze ovdje kako bi pristupili ovim uslugama. Dok ljudi sa srbijanskim zdravstvenim osiguranjem moraju platiti 40 posto ukupnog troška, stranci moraju platiti punu cijenu. S obzirom na složenost raznih medicinskih i administrativnih struktura na koje građani BiH moraju računati zbog nedostatka usluga kod kuće, regionalne mreže su posebno važne za LGBTQI zajednicu. Trans Mreža Balkan, transnacionalna organizacija fokusirana na prava trans osoba u Jugoistočnoj Evropi, predstavlja izvrstan primjer vrijednosti ovih zajedničkih mreža. Trans Mreža Balkan je povezana s raznim lokalnim organizacijama na terenu u BiH, kao što je SOC. Oni nude podršku i stručnost lokalnim nevladinim organizacijama i aktivistima, te pružaju informacije i kontakte članovima zajednice kojima je potrebna pomoć. Dr. Aleksa Milanović, direktor programa u Trans Mreža Balkan, naglasio je konstruktivnu saradnju s SOC-om. Također su kritikovali činjenicu da u BiH gotovo da ne postoje aktivne organizacije koje se isključivo bave unapređenjem prava trans osoba. Zbog toga, BiH zauzima posebno složeno mjesto za queer osobe u post-jugoslavenskom prostoru.
Pristup zdravstvenoj zaštiti, a posebno rodno afirmativnoj zdravstvenoj zaštiti, na kraju je ispunjen teškoćama za trans osobe u Bosni i Hercegovini, a ipak je postavljen kao osnovni uslov za pristup pravnom priznanju roda. Visoki troškovi povezani s ovim procesom i nedostatak obučenog medicinskog osoblja otežavaju postizanje medicinske tranzicije koja je potrebna za pravno priznavanje. Zakonski okvir koji definiše ovo priznavanje je nejasan. Osim toga, javno mnijenje koje je nepovoljno ili neinformisano o problemima s kojima se suočavaju trans osobe dodatno jača neprijateljski politički diskurs i, kao rezultat, ne potiče pozitivne pravne promjene.
Važno je naglasiti da, osim veza koje postoje na regionalnom nivou na Balkanu, lokalne organizacije imaju koristi od podrške međunarodnih aktera kao što su SAD i EU. Ova podrška se često pruža putem USAID-a ili Vijeća Evrope, koje finansira izvještaje o ovom pitanju i pruža simboličku podršku organizacijama koje se bore za prava trans osoba u BiH. Ova podrška stranih aktera za prava trans osoba mogla bi se pokazati kao moćan alat za promjenu. Međutim, isticanje ovih, pretežno zapadnih, aktera, posebno kroz finansiranje projekata, može ohrabriti neokolonijalne moćne strukture i učiniti korisnike zavisnim od strane pomoći, dok istovremeno potiče kritiku ekstremne desnice u BiH da je borba za prava trans osoba proizvod stranih intervencija i uvoz zapadnih vrijednosti.
