Dvadeset devet godina od genocida u Srebrenici obilježeno je 11. jula ove godine.
U gradovima širom svijeta, ljudi iz Bosne i Hercegovine (BiH) i njihovi saveznici okupili su se kako bi obilježili sistematsko ubistvo preko 8.000 Bošnjaka – najveći masovni zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata. I u New York-u je obilježena godišnjica genocida u Srebrenici a što je posebno važno s obzirom da se na Manhattanu nalazi sjedište UN-a (Ujedinjenih naroda). Međutim, uprkos prisustvu UN-a u New York-u, nisu poduzeti vidljivi koraci za javno obilježavanje genocida. Kao i prethodnih godina, sve komemorativne aktivnosti organizirala je Bosanskohercegovačka islamska zajednica u New York-u.
Memorijalizacija može biti važan alat za podsticanje dijaloga o širim temama. U slučaju Srebrenice, neke od tih tema mogu uključivati svijest o genocidu i njegovu prevenciju, posebno kada su pogođene zajednice u središtu tih napora. Međutim, ovo naizgled jednostavno rješenje često je bilo zanemareno u prošlosti, a u slučaju komemoracije rata u BiH, međunarodna zajednica ovo i dan danas izbjegava. I dalje se postavlja pitanje kako osigurati da se čuju pravi glasovi prilikom obilježavanja genocida poput onih u Srebrenici. Štaviše, pitanje je koja je uloga, ako postoji, međunarodnih organizacija u ovom procesu očuvanja sjećanja.
New York se može pohvaliti velikim brojem balkanske dijaspore, od kojih je većina stigla tokom rata 1990-ih. Porijeklom iz Bosne i Hercegovine, prema procjenama, je oko 10.000 osoba (BHICNY). Iako njihov broj izgleda dosta mali u odnosu na ukupnu populaciju New York-a (8,3 miliona, prema popisu stanovništva SAD-a), njihova aktivna prisutnost je neosporna. Kroz svih pet okruga, zajednicu je moguće prepoznati po prisutnosti bh. trgovina, mesnica, restorana, kulturnih centara i vjerskih institucija, gdje se Bosanci i Hercegovci svih društvenih slojeva okupljaju kako bi, između ostalog, očuvali kulturu svoje domovine.
Uprkos udaljenosti od 7.223 km koja dijeli dijasporu BiH i Srebrenicu, nikada ne nedostaje komemorativnih događanja. Svi događaji u New York-u organizirani su od strane lokalne zajednice, konkretno Bosanskohercegovačkog Islamskog Centra (BHICNY) smještenog na Long Island City-ju, Queens. Senad Ahmetović, dugogodišnji član upravnog odbora BHICNY-a, smatra da je dužnost islamske zajednice preuzeti inicijativu u organizaciji događaja, što oni rade već skoro dvije decenije. Osiguravanje da događaji prenesu historijsku istinu i podignu svijest o genocidu nešto je što su Ahmetović i drugi istakli u intervjuima i tokom samih događaja.
,,Primarni cilj [događaja] je podizanje svijesti među našim komšijama, ljudima koji žive u gradu, i širem auditorijumu kako bi se nešto poput ovog spriječilo i nikada se više ne ponovilo,“ izjavio je Ahmetović, dodajući: ,,Važno je da ljudi budu svjesni, da prepoznaju kako stvari počinju. Možda to ne prepoznate – početke – ali genocid ne počinje ubijanjem. Ima rane znakove upozorenja, i mi pokušavamo ljude učiniti svjesnim toga.“
Prvi događaj ovogodišnje komemoracije, koji je organizirao BHICNY, bila je podizanje zastave 11. jula na Bowling Green Parku u Manhattan-u. Događaj je otvorio Damir Huremović, predsjednik upravnog odbora BHICNY, a uključivao je obraćanja Ibrahima Kurtuluša – Bowling Green Association, Deanne Logan – direktorice Kancelarije gradonačelnika za krivično pravosuđe, Sabahudina ef. Ćemana – glavnog imama Islamske zajednice Sjeverne Amerike Bošnjaka, i Zlatka Lagumdžije – ambasadora bh. misije pri UN-u. Uprkos talasu vrućine, događaj je privukao značajan broj ljudi. Govornici su se smjenjivali, dijeleći slična stajališta o važnosti komemoracije kako bi se podigla svijest i spriječile tragedije poput ove da se ponove. Govornici iz bh. zajednice također su preuzeli ulogu dijeljenja svojih ličnih iskustava iz rata i pričanja priča o onima koji su poginuli ili ubijeni u Srebrenici.
Podizanje zastave pratila je molitva, koju je BHICNY organizirao u džamiji u Long Island City-ju. Posljednji događaj, mirna šetnja parkom – obično najveći godišnji događaj – ove godine je bila manja nego obično zbog jakih kiša. Ipak, članovi zajednice su se okupili kako bi odali počast žrtvama Srebrenice.
Komemoracijom u New York-u je odata počast žrtvama, priznajući njihovu patnju, a istovremeno je podignuta svijest o ratu u BiH među onima van zajednice. Događaji su dali veliki naglasak na pomirenje među pogođenim zajednicama, a također su zagovarali pravdu za žrtve i njihove porodice.
Suočavanje s prošlošću zbog budućnosti
Komemoracija je i dalje potrebna, posebno s obzirom na neuspjehe UN-a da spriječe strahote počinjene u Srebrenici i šire u Bosni i Hercegovini tokom 1992-1995. godine. Ova bolna historija čini odsutnost UN-a na komemoracijama u New York-u još manje objašnjivom. Njihova odsutnost otvara pitanje što komemoracija treba da predstavlja unutar bh. dijaspore i koju ulogu bi međunarodne organizacije trebale imati u tom procesu. Politički analitičar rodom iz Sarajeva, Jasmin Mujanović, izjavio je: „Mislim da postoji velika potreba za komemoracijom, obrazovanjem i pravim institucionalnim reflektovanjem od strane UN-a kao organizacije o tome kako je došlo do toga da postanu takva strana u užasima u Bosni, a potom i u Ruandi. Istovremeno, ne mislim da bi UN kao institucija – i to je jedna bizarna vrsta mašine – mogla ispuniti bilo što, što bi se razumno moglo očekivati od njih osim onoga što imamo sada. Mislim da je najuznemirujući aspekt svega ovoga opseg u kojem i dalje postoji vrlo značajna neznanje o događajima u Bosni i genocidu u Bosni od strane velikog dijela međunarodne zajednice.“
Stalni propusti međunarodnih aktera ukazuju na važnost stavljanja pogođenih zajednica u središte napora za komemoraciju. Kada napore za očuvanje sjećanja vode same zajednice, osigurava se integritet događaja koji se obilježavaju. Oni koji su preživjeli događaje najbolje razumiju patnju koju su oni i njihova zajednica proživjeli i jedinstveno su sposobni prenijeti ovu istinu svijetu. Očuvanje sjećanja može biti značajan zadatak za zajednice u dijaspori, ali zajednice poput one u New York-u savršeno prikazuju posvećene i uporne napore Bosanaca i Hercegovaca širom svijeta. Kao što je Mujanović reflektirao: „Počnete gledati na ove stvari kroz prizmu onoga što želite prenijeti svojoj djeci i odnosa koji želite da imaju s mjestom kao što je Bosna. Želio sam da razumiju rat, ali također da Bosnu vide kao mjesto sreće, radosti i mogućnosti“.
Ahmetović je podijelio sličan sentiment, naglašavajući važnost prenošenja razumijevanja onoga što se dogodilo njegovoj djeci: „Moj lični cilj je da moje dvije kćerke znaju šta se dogodilo, zašto se to dogodilo, i da podignem njihovu svijest do nivoa koji ih čini generacijom koja može pomoći da se spriječi budući genocid. To je moja nada, i to je ono što je na kocki.“ Kroz posvećenost Mujanovića, Ahmetovića i drugih poput njih, strahote Srebrenice i BiH ostat će urezane u kolektivno sjećanje zajednica u dijaspori, očuvavajući naslijeđe konflikta za buduće generacije.
