Na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici, izložba ‘Majke/Mothers’, posvećena Majkama Srebrenice, koju je kreirala Nour Hassan, bit će otvorena 7. jula u sarajevskoj Vijećnici. Ovim radom umjetnica s Novog Zelanda nastojala je zabilježiti različite emocije, sačuvati sjećanje i odati poštovanje Majkama Srebrenice, dijeleći njihove autentične priče.
Kažu da slika vrijedi hiljadu riječi jer može prenijeti dublju priču i potpunije razumijevanje historije. Takav je slučaj i s izložbom ‘Majke/Mothers’, koja prikazuje portrete 25 žena kojima su tokom genocida ubili njihove najmilije, a i same su bile izložene nasilju. Nacrtane žene članice su udruženja Pokret Majki enklava Srebrenica i Žepa, koje od osnivanja 1996. godine okuplja članove porodica žrtava i preživjele genocida. Glavni ciljevi Majki su pomaganje u procesu pronalaska, ekshumacije, identifikacije i ukopa žrtava, kao i organizacija različitih komemorativnih aktivnosti kako se genocid u Srebrenici nikada ne zaboravio.
Jedna od tih aktivnosti je izložba ‘Majke/Mothers’ koju zajednički organizuju Majke i Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI). Umjetnica Nour Hassan predano je radila na izložbi kako u Bosni i Hercegovini tokom svoje prakse u CPI-u 2022. godine, tako i iz Aucklanda, Novi Zeland. U intervjuu Hassan govori o procesu nastanka portreta, svojim ciljevima i emocionalnom iskustvu, izazovima s kojima se suočila, lekcijama koje je naučila baveći se tako osjetljivom i snažnom temom kao što je genocid, te o tome kako se kroz njenu umjetnost obrađuju teme sjećanja, gubitka i njihovog predstavljanja.
Hassan, Iranka po porijeklu, rođena je u Kuvajtu, a 1996. godine preselila se na Novi Zeland. Oduvijek je tražila načine da svoju umjetničku praksu poveže s ljudima i nevoljama koje ih pogađaju. Njeno akademsko obrazovanje iz oblasti likovnih umjetnosti i historije usmjerilo ju je ka očuvanju sjećanja i davanju glasa onima koji su često izostavljeni iz dominantnih historijskih narativa.
„U istoriji se umjetnost često koristi kao izvorni materijal, pa sam postala svjesnija njene moći u pričanju priča i očuvanju iskustava iz stvarnog života“, objasnila je Hassan. Dodaje da je projekat ‘Majke/Mothers’ spojio sve ove elemente s ciljem da se sačuvaju priče ovih žena i osigura da nikada ne budu zaboravljene.
Hassan je prvi put čula za genocid u Srebrenici kada je 2018. godine putovala u Sarajevo kao turistkinja, ali njeno interesovanje za BiH počelo je i ranije, inspirisano komšijama i školskim kolegama porijeklom iz bivše Jugoslavije. Nakon što se vratila u BiH na pripravnički rad u CPI-u, počela je raditi na projektu ‘Majke/Mothers’. Tokom boravka u Sarajevu, pojasnila je da je surađivala s umjetnicima i koristila, nove, uzbudljive alate koji su cijeli proces jače povezali društveno i materijalno s lokalnim kontekstom. U Sarajevu je završila šest portreta i vratila se na Novi Zeland i radila na preostalima. Istakla je da su stanovnici Novog Zelanda bili dirnuti pričama koje im je ispričala o Majkama, navodeći da su oduševljeni jer se ženama iskazuje priznanje i poštovanje. S obzirom na težinu tematike, Hassan je prirodno željela zadržati određenu emocionalnu distancu u radu. S obzirom da je većinu rada morala provesti na Novom Zelandu, pojasnila je da je za crtanje portreta koristila ranije napravljene fotografije iako više voli da radi s osobama uživo, odnosno da stvori ,,siguran i pun poštovanja prostor“ i za osobu koju crta i za sebe lično. Pojašnjava da crtanje može da bude emocionalno iscrpljujuće.
„Moj glavni cilj u portretisanju je uhvatiti mikroizraze, za šta mi je potrebna potpuna koncentracija“, istakla je Hassan. Prema njenim riječima, „mnoge priče koje sam čitala su već bile izuzetno bolne, a ta emocionalna težina može biti veoma iscrpljujuća za mene.“ Također, velik broj portreta koje je trebalo naslikati predstavljao joj je veliki izazov, posebno jer je ponekad bilo teško znati kada je crtež zaista završen.
„Najmanje što portret treba da prenese je određenu emociju — ne samo da da sličnost. A uhvatiti istovremeno i emociju i fizičke karakteristike može biti zaista teško“, pojasnila je.
Na upit o povezanosti svog umjetničkog rada s temama sjećanja, gubitka i predstavljanja ove tematike kroz umjetnost, Hassan navodi da portretisanje podrazumijeva sve te elemente: „Uzimanje slike nečijeg lica, angažovanje umjetnika da ga nacrta, uokvirivanje tog crteža i postavljanje u pažljivo birani prostor zajedno s drugim djelima i pisanim materijalima — sve su to činovi predstavljanja i sjećanja.“
Tema gubitka, s druge strane, ogleda se u materijalima korištenim za portrete, ugljen i grafit, koji se moraju brzo uokviriti jer se čestice lako podižu s površine papira. Ta nepouzdana priroda materijala odražava nestajanje i konačni gubitak i sjećanja i samog života. Iz svog djetinjstva, tokom kojeg se često selila na nova mjesta, kaže da je razvila određenu anksioznost zbog gubitka stvari, te da ti materijali, sa svojom prolaznošću i krhkošću, vrlo dobro dočaravaju taj osjećaj.
Umjetnica se nada da će njen rad potaknuti šire razgovore o ratu u BiH i genocidu u Srebrenici, kao i o drugim temama u BiH koje, prema njenim riječima, zasjenjuju dominantni diskursi. Otvorena je za rasprave o tome da li je portretisanje pravi pristup ovom obliku rada na sjećanju, a nada se da će njen projekat ne samo „poslužiti za predstavljanje i sjećanje na ove žene, već i pozvati na dijalog i potaknuti stvaranje još takvih radova koji bi mogli obuhvatiti više žena i priča.
Ova nada povezana je s jednom od najvažnijih lekcija koje je Hassan naučila crtajući portrete: „Ako se ne uloži trud u sjećanje i komemoraciju, ove priče su u opasnosti da budu potpuno zaboravljene.“ Nadalje, posebno motivisana da se suoči s nedostatkom komemoracije ženskih ratnih iskustava — njihovog doprinosa, snage i dobrote — Hassan nastoji spojiti sjećanje s pozivom na dijalog i promjenu perspektive, inspirirajući sebe i druge da realizuju slične kreativne projekte. Za nju je crtanje Majki Srebrenice bilo upečatljivo „podsjećanje da sjećanje nije automatsko — ono se mora aktivno čuvati.“
