U Općini Busovača smještenoj u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, u Srednjobosanskom kantonu, u jednoj zgradi nalaze se dvije srednje škole koje rade po različitim nastavnim planovima i programima.
Pohađaju ih djeca iste dobi, u istim učionicama ali u različito vrijeme. Učenici u jutarnjoj smjeni uče nastavu po hrvatskom planu i programu, a u drugoj smjeni po bosanskom planu i programu. Pola sata tišine u učionicama i hodnicima razdvaja polaznike prve i druge smjene i svjedoči podjelama za koje i sami kažu da su čudne i zamišljaju šta bi sve mogli uraditi od školskih projekata i drugih aktivnosti do druženja da zajedno pohađaju nastavu.
Praksa Dvije škole pod jednim krovom je uspostavljena nakon ratnih dejstava kao privremena mjera u tri kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) – Srednjobosanski, Zeničko-dobojski i Hercegovačko-neretvanski, u kojima djeca različite etničke pripadnosti pohađaju nastavu po različitim nastavnim planovima i programima. Razlog uspostavljanja je bio da se stiče obrazovanje barem u jednom školskoj zgradi kako se ne bi nastava odvijala u neadekvatnim prostorijama. Međutim, iako je 30 godina od kraja rata, ova privremena mjera je još uvijek na snazi bez sistemskog rješenja za prelazak u integrirane škole.
Privremena mjera „Dvije škole pod jednim krovom“ se nalazi i u Busovači. U jednoj zgradi škole su Srednja škola Busovača u kojoj se nastava odvija od sedam ujutro do 13 sati, a pola sata kasnije počinje nastava Mješovite srednje škole po bosanskom planu i programu i traje do 19 i 10 sati.
„Skoro bez prilike da se upoznaju“
Patrik Krišto je drugi razred prve smjene i pohađa školu za tehničara cestovnog prometa. Kako doživljava činjenicu da pohađa školu u istoj zgradi sa svojim vršnjacima ali po različitim programima odgovara: „Na početku mi je bilo čudno, jer znaš da si u istoj školi s nekim, a nikad ga ne vidiš“. Vremenom, kako dodaje, naviknuo se ali osjećaj podjele između vršnjaka je ostao.
„Imam osjećaj kao da su to dvije škole, ne jedna. Mi dođemo, odradimo smjenu, i onda dolaze oni. Skoro da i nemamo priliku da se upoznamo“, kazao je Petar Vrhovac, učenik trećeg razreda prve smjene, koji pohađa školu za šumarskog tehničara.
U drugoj smjeni u srednjoj školi u Busovači je Sajra Srebrenica. Učenica je drugog razreda mašinsko tehničkog smjera. Za podjelu između prve i druge smjene navodi da ih ograničava više nego što se misli, pojašnjavajući da se često zapita šta bi sve mogli uraditi zajedno od školskih projekata i aktivnosti, do zajedničkog druženja.
Elmin Tabaković je također u drugoj smjeni i pohađa treći razred mašinsko tehničkog smjera. Smatra da „nije prirodno da dijelimo školu, a da smo razdvojeni“. „Mi imamo toliko zajedničkih interesa, ali sistem nas odvaja kao da smo drugačiji – a nismo“.
Zajednička nastava sa vršnjacima iz druge smjene, prema Patriku, bila bi korisna i bolje bi se upoznali da su zajedno. „Manje je predrasuda kad znaš nekoga lično, a ne samo iz priča“, kazao je on.
Njegova vršnjakinja iz druge smjene – Sajra navodi da bi zajednički časovi ih naučili toleranciji i saradnji, a što ne uče u udžbenicima.
Različitost se poštuje nije prepreka
„Zamišljam školu u kojoj se poštuju različitosti, ali se ne naglašavaju kao prepreka. Jedna škola – jedan kolektiv“, navodi Petar iz prve smjene.
Elmin iz druge smjene smatra da mogućnost da uče i druže se zajedno sa prvom smjenom i da nisu podijeljeni bi bila prava škola budućnosti, u kojoj se ne gleda ko je iz koje smjene, već kakav je ko kao osoba. „Mislim da bi svima bilo lakše, ljepše i veselije“, dodao je on.
Iz razgovora sa učenicima iz Mješovite srednje škole Busovača i Srednje škole Busovača, postaje jasno da neće da ih samo razdvaja školsko zvono, već da ih i spaja. Dok su sistemom razdvojeni, a vrlo često i stavovima starijih, Patrik, Petar, Elmin i Sajra, žele da idu u školu u kojoj dijele znanje, druže se i međusobno poštuju, bez obzira na nastavni plan i program. Dok prva smjena uči hrvatski, a druga bosanski jezik, geografiju ili zemljopis, povijest ili historiju, ovi mladi ljudi poručuju da je vrijeme za promjenu koja počinje pitanjem – Zašto ne bismo zajedno?.
Dok mladi žele promjenu još uvijek je teško naslutiti da će se ona uistinu desiti s obzirom na podijeljene i neusuglašene stavove predstavnika vlasti koji bi trebali pokrenuti obrazovnu reformu.
