Na okruglom stolu „Suočavanje s prošlošću kao preduslov sigurnije budućnosti“ koji je organiziran u Sarajevu povodom obilježavanja 32. godišnjice od zločina na Kazanima, razgovarano je o dokumentovanju ratnih zločina, inkluzivnoj memorijalizaciji, te šta kao društvo trebamo uraditi da krenemo ka svjetlijoj budućnosti poštujući prošlost svih.
Okrugli stol su organizirali Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), Friedrich Ebert Stiftung i Pro Peace Bosne i Hercegovine.
Kao uvodničar bio je historičar i novinar Bert Hoppe koji je iznio primjere i izazove njemačkog procesa suočavanja s prošlošću. Podsjetio je na to da se tema „zločina koje je počinio vlastiti narod“ u Njemačkoj otvorila tek deset godina nakon Drugog svjetskog rata.
„Nisu se bavili drugim žrtvama, žrtvama svog ratnog djelovanja, nego samo vlastitim, njemačkim žrtvama. To je nešto što se odrazilo i u naučnom radu i dokumentovanju historije Nijemaca“, kazao je Hoppe, dodajući da je ovo prvi korak ka kasnijem suočavanju s istinom o onome što su sami počinili.
„Ne gledamo svi isto na rat“
Kao neku centralnu poruku koju su Nijemci izvukli iz rata, Hoppe je naveo: „Nikada više rat“.
„A ako pogledate koja je poruka koju su izvukli Ukrajinci ili Poljaci, ili generalno istočna Evropa, ta poruka je: moramo biti sposobni da se branimo od agresora. Znači, ne ‘nikada više rat’ nego ‘moramo biti spremni za njega’. I Nijemci moraju biti svjesni toga, da ne gledamo svi isto na rat“, zaključio je Hoppe.
Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica dnevnog lista Oslobođenje, koja je moderirala okrugli stol, u uvodnim riječima kazala je da su Kazani usjek na Trebeviću, a ujedno i najtamnija mrlja na savjesti Sarajeva.
Tokom rata, prema njenim riječima, vojnici 10. Brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) po vodstvom Mušana Topalovića Cace, nadomak Kazana, brutalno su ubijali Sarajlije, mahom nebošnjake. Po naređenju Predsjedništva BiH, pripadnici specijalnih jedinica MUP-a i vojne policije, 26.10.1993. godine, zaustavili su pohod Mušana Topalovića Cace. U akciji hapšenja, ubijeno je devet specijalaca, poginula su četiri vojnika, a u pokušaju bijega ubijen je i Topalović.
„Danas, 32 godine kasnije, sve njegove žrtve nisu identifikovane i dostojanstveno ukopane“, kazala je Selimbegović, podsjećajući da je na Kazanima otkriveno spomen obilježje, a da su na ploči imena žrtava napisana po vlastitom nahođenju tadašnjih gradskih vlasti.
Kako je dodala Selimbegović, minimiziranja ovog zločina dolaze iz namjera da se stavi tačka na broj žrtava, te da se 9. novembar odabere kao dan sjećanja stradalih na stratištu Kazani, umjesto 26. oktobra koji je dan zaustavljanja ubistava.
„Kada je država BiH – 26. oktobra, pokazala snagu da se obračuna sa cacama u vlastitim redovima, godinama je obilježavan kao dan sjećanja i apel da se posmrtni ostaci identificiraju i dostojanstvo ukopaju. To sjećanje organizirale su nevladine organizacije i mediji, podsjećajući na to da suočavanje s prošlošću ne smije biti zamijenjeno kozmetičkim gestama. Žrtve zaslužuju da budu prepoznate, zaslužuju spomen-ploču u gradu u kojem su živjele sa svojim komšijama, dijeleći svakodnevnicu opsade“, smatra Selimbegović.
Opsada Sarajeva je trajala 1.425 dana i najduža je opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji. Kako je utvrđeno sudskim presudama, stanovnici Sarajeva su svakodnevno bili izloženi snajperisanju, granatiranju i teroriziranju od strane pripadnika Vojske Republike Srpske, odnosno Sarajevsko–romanijskog korpusa.
Još od opsade sarajevskoj široj javnosti je poznata jama Kazani. Ne postoje zvanični podaci koliko je osoba ubijeno, a ovaj zločin je predmet brojnih polemika. Do danas je identifikovano 17 osoba: jedna bošnjačke, dvije ukrajinske, dvije hrvatske i 12 srpske etničke pripadnosti.
Kada susjed postane počinilac
UDIK je izradio publikaciju „Kazani: suđenja, (re) ekshumacije, memorijalizacija“, koja je predstavljena na ovom okruglom stolu.
Edvin Kanka Ćudić, osnivač UDIK-a, podsjetio je da na dokumentovanju predmeta ratnih zločina u Bosni i Hercegovini rade od 2015. godine, počevši od Brčkog pa sve do Kazana.
„Podaci u našoj publikaciji o Kazanima su kasnije postali sporni, jer Grad Sarajevo nije negirao podatke o žrtvama, već ih je izostavio kad je podignut spomenik. I to je nešto o čemu mi govorimo godinama, jer podaci koji se nalaze na spomeniku nisu podaci koje smo mi davali“, kazao je Ćudić.
Spomen ploča žrtvama je podignuta 2021. na Kazanima, na teško pristupačnom terenu, a tadašnje vlasti nisu na spomeniku napisale ko su počinioci ubistava.
Historičar Edin Omerčić smatra da je bosanskohercegovačka historiografija o Kazanima se najviše približila istini kroz problematiziranje kodnih akcija Trebević i Miljacka iz 1993. godine, koje su bile usmjerene protiv Cacine brigade.
„Kada se raspravlja o tim zločinima, često se ne razmatraju pravno-političke strukture koje su dovele do tih zločina. I to je taj ‘switch’ koji nam je potreban. Potrebno je da se i među bosanskohercegovačkom historiografijom počne istraživati ta zločinačka struktura, kako od jednog običnog čovjeka, našeg susjeda, za nekoliko mjeseci čujemo da je on postao počinilac“, kazao je Omerčić, dodajući da će Sarajevo, dok god se ne suoči sa Cacinim zločinima, biti grad ljudi razvučene pameti.
O važnosti razgovaranja o ovakvim temama govorila je i Erna Mačkić ispred Centra za postkonfliktna istraživanja. Navela je da Centar jako puno radi s mladima, podsjetivši na Omladinsku akademiju „Stanje mira“ koja je regionalnog karaktera, a koja ima aspekt inkluzivne memorijalizacije prema kojem mlade vode na mjesta gdje su počinjeni zločini kako bi odali počast ubijenima.
„Jednom prilikom, krenuli smo i na Kazane. Autobusima smo došli dokle smo mogli. Teren je jako nepristupačan i zbog mogućih ozljeda učesnika Akademije, vratili smo se nazad. Nismo uspjeli položiti cvijeće“, kazala je Mačkić, dodajući da na vrijeme nisu bili upozoreni od gradskih vlasti o nepristupačnosti terena.
Neophodno zajedničko djelovanje
Prema Mačkić, mladi ne znaju dovoljno o sudski utvrđenim činjenicama i zločinima u proteklom ratu u BiH, te da najviše uče od roditelja i na društvenim mrežama, gdje podaci i nisu posve tačni, pa nerijetko imaju iskrivljenu ili čak pogrešnu sliku o prošlosti.
„Jako je bitno da zajedničkim snagama – civilni sektor, mediji, pa i politika, doprinesemo suočavanju s prošlošću. Svaka žrtva je žrtva, i svi trebamo doprinijeti da toj žrtvi osiguramo barem minimum pravde, komemoraciju, memorijalizaciju, kao i druge načine kako bismo se suočili s prošlošću“, stava je Mačkić.
Navela je da je jako tužna činjenica da se zločina samo sjećamo kada su godišnjice, a svjedoci smo da se tako nećemo suočiti s činjenicama. „Ako se mi ne suočimo s činjenicama, mladima ostavljamo prevelik teret iako nisu ništa krivi, jer čak nisu ni bili rođeni u vrijeme ratnih dešavanja, a što može imati dalekosežne posljedice“, kazala je Mačkić.
Adi Škaljić, vijećnik iz Naše stranke, podsjetio je da su prije nekoliko godina podnijeli inicijativu za izgradnju spomenika na Kazanima i glasalo je šest vijećnika za, dok je 26 bilo suzdržanih. Mišljenja je da sadašnji saziv Gradskog vijeća ne bi imao bolji rezultate.
„Mi moramo izvući ljude iz čahura udobnosti. O ovome treba otvoreno razgovarati. Moramo imati jedinstvo između porodica žrtava Kazana i porodica specijalaca koji su ubijeni. Bilo bi dobro da se ljudi oko osude ovog zločina ujedine“, smatra Škaljić.
Sagovornici su stava da Sarajevo kao grad treba biti primjer kod memorijalizacije Kazana, kako bi i druga mjesta u Bosni i Hercegovini na adekvatan način mogla da obilježe mjesta stradanja civila. Jedan od mogućih načina je donošenje zakona kako ne bi od volje pojedinaca bila blokirana memorijalizacija na širem prostoru Bosne i Hercegovine.
