U trideset godina nakon rata, film u Bosni i Hercegovini je postao sastavni dio procesa sjećanja.
Može ponuditi uvid u traumu i iznijeti na vidjelo potisnuta ili fragmentirana kolektivna sjećanja. Uz to, ima jedinstvenu sposobnost preispitivanja dominantnih narativa, što prema stručnjacima, doprinosi da se premoste podjele.
Unutar bosanskohercegovačkog društva filmska umjetnost funkcioniše kao kulturni i politički alat koji pomaže oblikovati način na koji zajednice pamte i interpretiraju prošlo nasilje, traumu i identitet, stava je Sarina Bakić, vanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
„Spomenici često zamrzavaju sjećanje u jedan simbol, a film nudi nijansirane, razvijajuće narative koji održavaju moralnu dvosmislenost i emocionalne kontradikcije stvarnih ljudskih iskustava. Film se opire binarnosti junak/žrtva koja je često prisutna u službenim komemoracijama, potičući kritičko promišljanje umjesto ritualizacije afirmacije“, kazala je Bakić.
Dodala je da to potiče „relacijsko razumijevanje patnje“, omogućujući gledateljima da obrade kolektivnu traumu na načine koje statični spomenici, svjedočanstva na sudu ili historijski zapisi rijetko dopuštaju.
Rastući značaj bosanskih ratnih filmova i kinematografije
Prema članku Etami Borjan, sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 1990-ih suočavanje s prošlošću je centralna tema u javnim diskursima, a pretjerano prisustvo rata u postjugoslavenskoj kinematografiji moglo bi se posmatrati kao nezaobilazan pokušaj suočavanja s ratnim traumama.
Bakić naglašava da je „bosanska kinematografija značajno stavila u prvi plan ženska iskustva poput žrtava rata i silovanja, udovica i poslijeratne šutnje, koja se često ignoriraju u službenoj politici sjećanja.“
Jedan od najranijih i međunarodno najpriznatijih bosanskih ratnih filmova je Ničija zemlja (2001.), kojeg je režirao Danis Tanović. Radnja filma, smještena u 1993. godinu, prati iskustvo ranjenog Bošnjaka i bosansko-srpskog vojnika zarobljenog između prvih linija bojišta. Film smješta muškarce u doslovnu i simboličku sredinu, naglašavajući time njihovu zajedničku humanost iznad bilo kakve etničke podjele. Dino Murtić, u knjizi Postjugoslavenski film: Prema kozmopolitskoj imaginaciji, opisuje filmove poput Ničije zemlje kao „ključne za artikuliranje našeg razumijevanja što znači biti čovjek u kontekstu političkog raspada“.
Jedno od najutjecajnijih tijela koje je podržalo poslijeratni razvoj bh. kinematografije bio je Sarajevo Film Festival (SFF). Osnovan od strane Obala Art Centra 1995. godine tokom opsade Sarajeva, festival je zamišljen kao oblik kulturnog otpora.
Maša Marković, rukovoditeljica Industry odjela SFF-a, svjedoči o trijumfu festivala nad nedaćama tokom opsade: „Sarajevo Film Festival je nastao je za vrijeme opsade Sarajeva kao znak kulturnog otpora.“ Dodaje da je cilj festivala oduvijek bio predstaviti najznačajnija dostignuća svjetske kinematografije lokalnoj publici, stvarajući sigurno okruženje za filmaše i gledatelje.
Prema istraživanju Véronique Labonte sa Univerziteta Laval u Kanadi, uprkos tome što posjeduje jedan od najvećih brojeva medijskih kuća po glavi stanovnika u svijetu, medijska industrija pati od nedostatka transparentnosti i nepristrasnosti, što odbija potrošače od tradicionalnih platformi komunikacije, posebno među mlađim generacijama. Ovdje film i rad SFF-a igra bitnu ulogu u poslijeratnom procesu izgradnje mira u BiH, gdje se u medije uveliko ne vjeruje.
Ovo je prošlost, ali kakva je budućnost?
Emocionalna rezonanca filma upravo je ono što ovaj oblik pripovijedanja čini bitnim nakon nasilja. Chris Leslie, škotski producent koji je opsežno dokumentovao bh. društvo, upozorava da golema priroda sukoba poput bosanskog rizikuje da natjera ljude da se “isključe”, eliminirajući mogućnosti za pomirenje. Međutim, film ima moć da ih ponovno privuče. ,,Emocija filma i priče nešto je s čime se svi možemo povezati“, objašnjava Leslie. Priče odjekuju kod ljudi kada vide svoja iskustva odražena na ekranu. U skladu s tim, lokalno snimanje filmova postaje više od oblika kulturnog otpora: ono postaje sredstvo za oporavak.
Jedan takav primjer je film Jasmile Žbanić Quo Vadis, Aida? (2020.), nominiran za Oscara 2021. Film se fluidno kreće kroz vrijeme, koristeći metafore sjećanja i zaborava kako bi premostio događaje genocida u Srebrenici i sadašnjost. U svojoj srži, film se fokusira na nezamisliv gubitak. Ipak, u posljednjoj sceni, kada se Aida vraća u Srebrenicu kako bi nastavila podučavati, sugeriše se mogućnost suživota. Prema istraživačima, upravo kroz te posljednje scene je pokazano kako film može doprinijeti procesu suočavanja s prošlošću, a istovremeno prikazati izazove sadašnjosti u novom svijetlu.
Iako je sposobnost filma da utiče na sjećanje neosporna, bilo bi nemarno previdjeti rizik takvog uticaja. Leslie upozorava da je ,,na kraju krajeva, film priča. I to je izmišljena priča. To što će se koristiti kao obrazovni alat može biti zabrinjavajuće.“
Bakić također naglašava da ,,državne i političke elite mogu sponzorisati filmove kao dio projekata izgradnje nacije, koristeći ih za promicanje jedinstva, veličanje otpora ili opravdavanje političkih ideologija.“ To je uticaj koji će okaljati svaku priču i, u fragmentiranim društvima, može produbiti društvenu koheziju ako prošlost nije predstavljena inkluzivno.
„Možda je ideja da [kroz film] predstavimo prošlost [i pitamo] šta je onda budućnost?“ upitao se Leslie. Dok se Bosna i Hercegovina nastavlja boriti sa svojom prošlošću, izazov za filmsku industriju mogao bi postati manje sjećanje na prošlost, a više zamišljanje onoga što nas čeka.
