„Ako mogu iskoristiti svoju traumu kako bih pomogla drugim ljudima da prebrode svoju, bez obzira odakle dolaze ili kakvo im je porijeklo, onda je to moja obaveza i moja služba ovom svijetu.“
Ovo su riječi Sabine Vajrače, rođene Banjalučanke koja je zbog ratnih dejstava napustila Bosnu i Hercegovinu a put je odveo u Sjedinjene Američke Države (SAD). Po struci je redateljica, spisateljica i filozofkinja, a svoj rad, te film „Povratak u Bosnu“ koristi kao sredstvo suočavanja s prošlošću, te način osnaživanja drugih i stvaranja umjetnosti s kojom se mogu povezati.
Strast prema filmu započela je u ranom djetinjstvu, kada je već u osmoj godini života shvatila da želi biti redateljica. Sa svijetom filma je upoznao njen otac, samoproglašeni filmofil. Odrastajući u Banjoj Luci, sjeća se djetinjstva u kojem grad nije bio podijeljen po religiji ili etničkoj pripadnosti. Ipak, život se brzo promijenio kada je nekoliko mjeseci nakon početka rata 1992. godine, napustila svoj rodni grad.
U sjećanjima na to razdoblje navodi da je njena porodica ostala u Banjoj Luci, a ona biva suočena s osjećajem usamljenosti, gubitkom podrške i ljubavi. „U to vrijeme mi je trebala ljubav i briga moje porodice. Nisam bila spremna biti sama“, kazala je Sabina.
Ipak, njen životni put je spasio. U Zagrebu, kako navodi, slučajno je našla „pozorišnu trupu“. Pojasnila je da su je pozorište i umjetnost „držali na površini“, dok su njeni vršnjaci borili se s depresijom i okrenuli zloupotrebi droga kako bi se nosili s traumatičnim događajima. Ističe da joj je pozorište bilo svjetionik nade tokom ovog mračnog perioda.
Kasnije, dok je bila na Floridi u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD-u), pridružili su joj se brat i majka, dok za njenog oca nisu znali da li je živ. Sve to prolazi na način da je ostala predana započinjanju karijere u umjetnosti. Na upit da li je osjećala pritisak porodice da se bavi nečim praktičnijim, odgovara da joj je majka dala slobodu da sama odabere svoj put i sreću.
„Moj otac je pomogao i spasio mnogo ljudi [tokom rata], i on je nevjerovatan čovjek. Mnogi ga s pravom nazivaju herojem, ali u mojoj priči, moja majka je najveći heroj“, navodi Sabina.
Sposobnost pisanja i pričanja priča, za Sabinu su bili ispušni ventili, a preko kojih se osjećala ugodnije. Istovremeno navodi da je morala odrasti dvostruko brže. Prisjeća se kako je njena generacija izgubila dio svoje adolescencije, pokušavajući sazreti u vremenu obilježenom neizvjesnošću rata. Nije bilo vremena za eksperimentiranje s tim ko je ona jer se trebala fokusirati na brigu o sebi i svom bratu.
Sabina je završila studij glume na Floridi prije nego što se preselila u New York City kako bi nastavila karijeru redateljice. Dok je bila u New York-u, odlučila je snimiti dokumentarac Povratak u Bosnu [Back to Bosnia], nakon što su saznali da mogu vratiti svoj prijeratni dom u Banja Luci. Po prvi put, Sabina je okrenula kameru prema sebi i svojoj porodici, prisiljavajući se da se suoči s neugodnim emocijama koje je godinama potiskivala.
Snimanje filma „Povratak u Bosnu“ bio je Sabinin drugi dolazak u Banju Luku od kraja rata. Njen prvi dolazak u Banja Luku bio je šest mjeseci prije snimanja filma i kako navodi, predstavljao je prekretnicu u njenom procesu mentalnog ozdravljenja. Prisjeća se da nije bila spremna na reakciju dolaska u svoj rodni grad nakon svih tih godina. Oplakivala je Banju Luku koju je nekoć poznavala: „Najveća bol je gubitak svijeta koji smo voljeli i u koji smo vjerovali.“
Po povratku u New York City, pala je u depresiju. Kada se prijatelju iz djetinjstva povjerila o svojim iskustvima, on joj je rekao da je to normalno za mnoge mlade ljude kada se prvi put vraćaju u Bosnu. Taj ključni trenutak bio je inspiracija da snimi film u kojem bi se ljudi poput nje mogli povezati i osjetiti da su viđeni, što ju je navelo da prati svog oca kako ne bi bio sam pri svom prvom povratku kući.
Tokom snimanja filma Povratak u Bosnu, Sabina je tri godine bila bačena u ono što je mogla opisati samo kao 24/7 terapiju. Ušla je u to iskustvo nespremna na emocije koje će ovaj projekt izazvati. Poput mnogih drugih iz njene generacije, htjela je u potpunosti izbjeći proces ozdravljenja, osjećajući da bi bio previše zastrašujući. Emocionalni teret filma naveo je da napravi pauzu od rada na bilo kakvim projektima vezanim za Bosnu.
Tokom tog perioda, Sabina se uključila u filozofsku školu u New Yorku, koja je potaknula da se suoči s traumama koje je nosila godinama. Kroz taj proces shvatila je da mnogi ljudi iz njene zajednice nisu prolazili kroz isti proces iscjeljenja kao ona — uključujući i njene roditelje. „Moji roditelji su stavili flaster na slomljenu nogu, nadajući se da će sama zacijeliti“, opisala je.
Dok je razotkrivala slojeve međugeneracijske traume, Sabina je osjetila poziv da pomogne drugima da pronađu unutrašnje ozdravljenje i obrade bol kroz koju su prošli, kako je ne bi prenosili na sljedeće generacije. Ovaj put samospoznaje ponovo je vratio Bosni, kada je počela raditi projekte nadahnute svojim porijeklom i istraživati slične teme traume, s ciljem da pomogne svojoj zajednici u procesu ozdravljenja.
Na pitanje šta iz njenog rada je pouka bh. mladima, Sabina kaže: „Možda im to može pomoći da shvate odakle potiču njihovi preci i zbog čega su stvarno slomljenog srca.“ Sjeća se vremena prije rata, kada je, prema njenom iskustvu, bilo malo podjela, govoreći: „Nostalgični smo za Bosnom koju oni nikada neće upoznati.“
Sabina očekuje da bi mladi ljudi mogli koristiti njen rad kako bi bolje razumjeli odakle dolazi njihova bol i naslijeđena trauma. Nada se da će zavoljeti Bosnu na način na koji su je voljeli oni koji je pamte prije rata.
