Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu je u septembru ove godine bio domaćin treće konferencije Globalne mreže naučnika za identitet i konflikt (GSNIC).
Kako je konferencija stigla u Sarajevo, tako se lokalno stopilo s globalnim u okruženju u kojem su historija i suočavanje s istom bili nerazdvojni. U julu 2025. obilježena je 30. godišnjica genocida u Srebrenici, a u novembru 2025. i 30. godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini (BIH). Uprkos decenijama, za mnoge u Sarajevu, 1995. godina kao da se desila jučer, s obzirom da je 1.425 dana bila duga opsada. Zaista, i sa zagovornicima i sa protivnicima, izgradnja mira ostaje stalna i kontroverzna tema, a ulozi su visoki s obzirom na to da je “suočavanje s prošlošću” direktno propisano prioritetom pet plana za pristupanje BiH Evropskoj Uniji.
Ovogodišnja konferencija GSNIC-a nadovezala se na sastanke prethodnih godina: inauguralno izdanje 2023. godine na Univerzitetu Harvard o međugrupnim odnosima i teoriji kontakta, te program 2024. godine sa sjedištem na Univerzitetu Queen's u Belfastu pod nazivom “Lideri koji stvaraju mir: Podsticaji za izgradnju mira nakon sukoba“. Preko 25 vodećih svjetskih naučnika, praktičara i stručnjaka okupilo se na konferenciji kako bi zajednički razgovarali o međusobnom odnosu između društvenih normi, sukoba i izgradnje mira. Događaj su organizovali Institut senatora Georgea J. Mitchella za globalni mir, sigurnost i pravdu (Univerzitet Queen's u Belfastu) i Istraživački klaster Weatherhead o politici identiteta u Centru Weatherhead za međunarodne poslove (Univerzitet Harvard), pod vodstvom profesora Richarda Englisha i Melani Cammett i uz podršku Carnegie Korporacije iz New Yorka.
Dolazak GSNIC-a u Bosnu i Hercegovinu nije bio puka slučajnost. Profesorica Cammett piše knjigu o suživotu nakon međuetničkog nasilja, oslanjajući se na istraživanja u BiH, Libanu i Sjevernoj Irskoj. U ovoj predstojećoj komparativnoj analizi, Cammett identificira popularne percepcije društvenih normi i ličnih političkih interesa kao faktore koji održavaju tenzije u postkonfliktnim društvima. Ona tvrdi da političari kapitaliziraju ovo neprijateljstvo kako bi konsolidirali vlast i da ovaj trend „nije specifičan za Bosnu i Hercegovinu. Vidim ga na svim stranama, uključujući i moju vlastitu zemlju, Sjedinjene Američke Države, jer sve više izgledamo kao mjesto kojem je potrebna pomoć u rješavanju sukoba.“
U bliskoj budućnosti, izgradnja mira u Bosni i Hercegovini suočit će se s izazovima, od rastućeg poricanja genocida kako je preživjelih sve manje, do „etničkih poduzetnika“ koji rasplamsavaju plamen kolektivne žrtve zbog ekonomskih ili izbornih ciljeva, s nacionalnim izborima 2026. godine na vidiku. Dugoročno gledano, izazovi ispunjavanja uslova za pristupanje EU mogli bi dovesti do „performativne izgradnje mira“, gdje lokalni akteri i donatori podjednako biraju privid napretka u obliku prolaznih, lako izvještavanih projekata, dok istovremeno odustaju od održivih ulaganja u platforme za saradnju u izgradnji mira.
Stoga je konferencija GSNIC-a u Sarajevu došla u pravom trenutku. Nakon četiri panela diskusije, ispod terminologije političkih nauka, pojavila su se pitanja o dinamici i dimenzijama institucionalizirane mreže naučnika i praktičara: Ko bi postavio dnevni red? Kako bi ova saradnja, koju vodi GSNIC, pragmatično mogla služiti objema grupama?
Moć jezika i konteksta
Tokom ovogodišnje konferencije, stručnjaci i praktičari su tvrdili da su, u postkonfliktnim intervencijama, kontekst, jezik i sagovornici važni. Mnogi postkonfliktni primjeri na panelima otkrili su kako ovi faktori mogu odrediti potencijalni uspjeh intervencija u izgradnji mira ex ante – prije nego što pravi, održivi proces pomirenja uopće započne.
U prvom panelu konferencije, „Mikro nivo: Poboljšanje međugrupnih normi u praksi“, Sabina Čehajić-Clancy sa Univerziteta u Stockholmu predstavila je svoju nedavnu studiju o predratnom bosanskohercegovačkom društvu, koja je otkrila kako kontekstualni kontakt može odrediti trajno ponašanje na individualnom nivou i stavove prema postkonfliktnom pomirenju decenijama kasnije. Nadovezujući se na temu poruka i njihovog utjecaja, Sohad Murrar sa Univerziteta Illinois u Chicagu objasnio je kako poruke koje stoje iza intervencija u normama utiču na njihovu efikasnost kroz pristup društvenog marketinga.
Slično tome, u drugom panelu, „Mezo-nivo: Elite kao poduzetnici normi?“, Craig Larkin sa King's Collegea istražio je kako su prakse sjećanja u Belfastu, Bejrutu i Mosulu istakle potrebu za kontekstualnim razumijevanjem i preciznim jezikom u dizajniranju kolaborativnih intervencija u izgradnji mira. Osvrćući se na ulogu liderstva, Rebecca Littman sa Univerziteta Illinois u Chicagu raspravljala je o tome kako različite vrste lidera mogu efikasno promijeniti norme u konfliktnim i postkonfliktnim okruženjima pozivanjem na različite oblike autoriteta.
Na primjer, efikasnost graditelja mira zavisi od njihovog spretnog vertikalnog manevrisanja između partnera u zajednici na lokalnom nivou, političkih elita i međunarodnih donatora. S lokalnim stanovništvom, graditelji mira moraju pokazati svijest i osjetljivost na lokalne uslove i pomoći u „prevođenju“ nacionalnih razvojnih programa kako bi izgradili dugoročne kapacitete zajednica, olakšali njihovo „vlasništvo“ i donošenje odluka u platformama za izgradnju mira i obezbijedili potrebna sredstva. Istovremeno, graditelji mira moraju educirati političke elite i međunarodne partnere o lokalnom kako bi osigurali da proces ostane kolaborativan – s Bosancima, a ne za Bosance – dok istovremeno vjerodostojno signaliziraju nezavisnost od ovih partnera kako bi izbjegli optužbe za kooptaciju. U konačnici, kredibilitet graditelja mira počiva i na njihovoj prilagodljivosti: da strateški koriste svoje porijeklo (vjersko ili kulturno), stvaraju koalicije putem horizontalnih veza i iskorištavaju autoritet vrijednosti poput zaštite ljudskih prava ili univerzalnih principa poput inkluzivnosti.
U trećem panelu, „Mezo-nivo: Narušavanje međugrupne ravnoteže odozdo prema gore“, Pepi Pandiloski iz Harvardskog centra Weatherhead za međunarodne poslove ispitao je ulogu konteksta u kolektivnom, međusektorskom formiranju identiteta, oslanjajući se na studiju slučaja multietničkih omladinskih radnih logora u Jugoslaviji 20. vijeka. Politički memorandum Timothyja Phillipsa iz organizacije Beyond Conflict ponudio je kritičku perspektivu praktičara iz rada njegove organizacije u Londonu, pripremajući zajednice za kontakt s vanjskim grupama kako bi se maksimizirao odjek intervencije.
Konačno, govoreći na četvrtom panelu, „Makro nivo: Nacionalni i međunarodni akteri“, Steven Rosenzweig sa Univerziteta u Bostonu opisao je kako kontekst etničke separacije ili miješanja u podijeljenim društvima poput Kenije može oblikovati podsticaje političkih elita za nasilnu retoriku.
Politika narativa žrtava
Narativi o žrtvovanju, bilo inkluzivni ili isključivi, mogu otvoriti zajednice ka pomirenju ili učvrstiti identitete duž etničkih linija. U prvom panelu, Mina Cikara sa Univerziteta Harvard opisala je kako psihološke pristranosti, uključujući „meta-percepcije“, vode uvjerenja o namjeri vanjske grupe i doprinose formiranju isključivih koalicija.
Pozivajući se na mezo-nivo, Denisa Sarajlić, direktorica SKRIPTA-e i bivša zamjenica ministra civilnih poslova BiH, ekstrapolirala je uvide iz svog istraživanja o političkom pomjeranju bivšeg predsjednika Republike Srpske (RS Milorada Dodika prema formiranju „kontranormi“ proceduralnim principima EU (kao što je gore spomenuti prioritet pet). Dodikovi narativi koji podupiru ove kontranorme ticali su se kolektivnog žrtvovanja bosanskih Srba, protivljenja „toleranciji“ i delegitimiziranja žrtava genocida u Srebrenici.
Nadovezujući se na komentare profesora Cikare i dr. Sarajlića, u trećem panelu, Marko Kljajić iz Harvardskog centra Weatherhead objasnio je kako isključivi osjećaji žrtve, kada ih dijele obje grupe u postkonfliktnom društvu, kulminiraju u „zamku žrtve“. Kljajićevo istraživanje pokazuje da zamka žrtve širi jaz između individualnih i kolektivnih stavova, čineći prakse pomirenja poput međusobnog priznanja „skupljima“ i stvarajući „racionalnu strukturu za poricanje“ zasnovanu na „pluralističkom neznanju“.
Profesorica Cammett ponovila je ove nalaze, tvrdeći: „Ne mislim da [obični] ljudi imaju problem jedni s drugima. To je utisak koji stičem svuda, uprkos ustaljenom narativu da se svi gledaju s nepovjerenjem i mrze nakon nasilja… Možda se ne vjenčavaju masovno, ali mislim da ljudi žele da se slažu i da ti [obični] ljudi sami nisu izvor problema.“
U širem smislu, Louise Mallinder sa Univerziteta Queen's u Belfastu zalagala se za rekalibraciju u oblasti tranzicijske pravde u pogledu toga koje se istine vrednuju u postkonfliktnim društvima pod vodećim principom narativne „proporcionalnosti“. Također je istakla konstruktivnu ulogu graditelja mira u kolektivnom procesu pronalaženja zajedničkog historijskog temelja. Utjelovljujući ovaj princip, na istom panelu, Velma Šarić, osnivačica i predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja (PCRC), predstavila je pragmatičan praktičarski pogled, fokusirajući se na uspješne inicijative za izgradnju mira zasnovane na narativu. Spomenula je ulogu preživjelih genocida i seksualnog nasilja u BiH u direktnom oblikovanju globalne tranzicijske pravde kroz Koaliciju Zapadnog Balkana za prevenciju genocida i masovnih zločina, te edukativnu vrijednost globalnih svjedočenja u promovisanju tolerancije, pomirenja i međuetničke saradnje kroz projekat PCRC-a Obični heroji.
Konačno, nudeći makro perspektivu, na četvrtom panelu, Laia Balcells sa Univerziteta Georgetown podijelila je svoje nalaze iz studija o tome kako su muzeji i spomenici tranzicijske pravde koje su naručili nacionalni i međunarodni akteri – i političko uklanjanje lokacija – oblikovali individualne stavove i narative žrtve.
Ekonomske strukture i podsticaji u postkonfliktnom oporavku
Politička ekonomija kao zanemareni motor pomirenja također je obogatila diskusiju na konferenciji. Na primjer, tokom trećeg panela, Richard English se pitao da li liberalna grupa za izgradnju mira ustupa širi društveni legitimitet populističkim konzervativcima i etničkim poduzetnicima marginalizirajući pristup zadovoljavanja osnovnih ekonomskih potreba stanovništva kao materijalne koristi za stvaranje osjećaja uključenosti.
S druge strane, profesorica Cammett je ekonomske motive političara za podsticanje podjela prikazala kao kontraintuitivne, navodeći da bi „društvo u cjelini imalo produktivniji rast… generiralo više prihoda ukupno… [i] imalo više resursa ako može promovirati inkluzivnije i pomirljivije okruženje.“ U konačnici, Cammett smatra da „podjele nisu dobre za poslovanje [ili] opću dobrobit.“
U četvrtom panelu, Guy Priver sa Pravnog fakulteta Harvard unio je u diskusiju tehničku suštinu, predstavljajući istraživačke uvide iz međugrupne saradnje na kanalizacionim sistemima na Kipru kako bi otkrio kako tehničke potrebe mogu pomoći u “prodavanju” saradnje kao “općeg dobra”. Priver je također pokrenuo ključna pitanja o efektima prelijevanja međusobnih korisnih angažmana.
Kao kontraargument, nezavisna naučnica Dženana Šabić Hamidović pozvala se na nedavne historijske dokaze iz BiH kako bi objasnila napetosti između materijalne i simbolične saradnje. Prema Šabić Hamidović, početna decenija poslijeratnog zamaha izgradnje mira u BiH, vođenog civilnim društvom, prekinuta je dijelom i pomjeranjem naglaska donatora prema ekonomskom osnaživanju.
Stvaranje i kršenje normi u svijetu nakon istine
Posljednja tema tokom konferencije bila je formiranje i raspad normi u eri „post-istine“. U prvom panelu, Vincente Valentim sa Univerziteta IE raspravljao je o tome kako falsifikovanje preferencija uzrokuje da mnogi pojedinci slijede norme s kojima se ne slažu. Profesor Valentim naveo je dramatičan porast ponašanja krajnje desnice na Zapadu kao primjer nagle promjene u „krhkim“ normama tolerancije i inkluzije. To se pripisuje pogrešnim percepcijama stavova drugih, koje, kada se prekrše, nisu rezultirale posljedicama za građane ili izbornim kaznama za političke elite. Zaista, mnogi učesnici konferencije GSNIC, poput profesora Mallindera, potvrdili su da se era post-istine poklopila s erozijom normi međunarodnog prava, što znatno otežava lokalni rad na izgradnji mira.
Suprotno tome, u drugom panelu, Kristen Kao sa Univerziteta u Göteborgu opisala je kako sličnosti u normama o apstraktnim konceptima poput „pravde“ u različitim zajednicama ukazuju na mogućnosti za formiranje normi uprkos naporima „kvaritelja“ (poput etničkih poduzetnika) da propagiraju autsajderske grupe, kako je opisala dr. Sarajlić. Konačno, David Romney iz komparativnog istraživanja Univerziteta Brigham Young u Izraelu i Maleziji analizirao je kako građani reagiraju na negativne norme koje šire političke elite i istovremeno, kako elite mogu biti prisiljene da odbace norme koje gube podršku naroda.
Nadogradnja na Sarajevsku konferenciju
S obzirom na status GSNIC-a kao godišnje konferencije, bilo bi nemarno ne gledati u budućnost. GSNIC planira da se 2026. godine pozabavi porijeklom i dizajnom institucija. Doha, Katar, spomenuta je kao potencijalno mjesto za ovaj četvrti sastanak. Baš kao što je GSNIC 2025. nosio naslijeđe prvih saziva na Harvardu i Kraljevskom Univerzitetu u Belfastu, GSNIC 2026. će nesumnjivo dati svoj smjer i značaj eksperimentu izgradnje mira i prkosnom suživotu u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
