Liječenje od prošlosti na Zapadnom Balkanu zahtijeva izgradnju zajedničkog narativa o jugoslavenskim ratovima 1990-ih. Ključni alati za pomoć u postizanju ovoga uključuju obrazovanje i pravilno rješavanje međugeneracijskih trauma. 25 godina nakon što su posljednje puške na Kosovu utihnule, ovaj cilj tek treba biti u potpunosti ostvaren.
Oni koji su preživjeli ratove na području bivše Jugoslavije ključni su za izgradnju mira. Njihova svjedočanstva služe kao podsjetnik na prekršeni imperativ “nikad više”. Priznavanje njihovih prava uključuje i pravo na reparaciju. Reparacije su ključne za pomirenje i sprečavanje ponavljanja zločina. Štoviše, reparacije će omogućiti postkonfliktnim društvima da marginalizaciju preživjelih iz rata izvuku iz njezinih korijena.
Uprkos naporima civilnog društva i međunarodne zajednice, trendovi negiranja genocida i masovnih zločina i revizionizma na Zapadnom Balkanu i dalje predstavljaju izazov za pomirenje. Kako bi se suzbio ovaj trend, neophodan je zajednički nastup predstavnika civilnog društva i međunarodne zajednice na izgradnji održivog sistema prevencije zločina i suočavanja s prošlošću.
Teško je razumjeti ubistvo djeteta. Namjerno i nemilosrdno ciljanje djece tokom opsade Sarajeva tragično ilustrira kontrast između dječje nevinosti i brutalnosti rata. Da bi se obilježio početak okupacije Sarajeva, dokumentarni film “Djeca Sarajeva” premijerno je prikazan 4. aprila u Gradskoj vijećnici Sarajevo.
Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) i neprofitna organizacija Impunity Watch održali su u martu ove godine dvodnevnu konferenciju o sprečavanju zločina. Konferencija „Izgradnja zajedničke agende za prevenciju na zapadnom Balkanu” je održana u glavnom gradu Crne Gore, Podgorici. Na konferenciji su se okupili predstavnici civilnog društva iz bivše jugoslavenske regije i šire. Ciljevi konferencije bili su višestrukim: jačanje regionalne saradnje, identifikacija budućih zajedničkih akcija i promicanje solidarnosti sa i među društvima postkonfliktnih područja.
Tema memorijalizacije rata u Bosni i Hercegovini (BiH) je i dalje sporna. U svjetlu nepostojanja državnih zakona i propisa o spomen obilježjima, a kamoli nacionalne komemorativne strategije, memorijalni krajolik u zemlji zasićen je nizom napora za memorijalizaciju koji proizlaze iz svih razina bosanskohercegovačkog društva.