Gotovo tri decenije poslije sukoba koji su odnijeli hiljade i hiljade života i duboko oblikovali one koji su uspjeli preživjeti, još uvijek ostaje otvoreno pitanje u državama Zapadnog Balkana: kako se glasovi, iskustva i potrebe onih koji su najviše pogođeni mogu staviti u središte politike i društvenog djelovanja.
Napredak je postignut u razvoju institucionalnih okvira, procesuiranju ratnih zločina, potrazi i identifikaciji nestalih osoba. Međutim, mnogi preživjeli i dalje nemaju dovoljno podrške i još uvijek čekaju pravdu.
Na panelu „Žrtve u centru: Unapređenje prava preživjelih na Zapadnom Balkanu“ prvog Mirovnog foruma Zapadnog Balkana, koji je održan 3.i 4. marta u Podgorici (Crna Gora), predstavnici međunarodnih organizacija i civilnog sektora, razgovarali su o pristupu usmjerenom na žrtve, ključnim prazninama i šta je potrebno poduzeti kako bi se to promijenilo. Panelisti su bili: Agnès Picod, ispred Ureda visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava (OHCHR) u Bosni i Hercegovini, Elma Majstorić-Ninković ispred Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) u Bosni i Hercegovini, Klaudia Kuljuh, TRIAL International u Bosni i Hercegovini, i Mehmet Musaj, Centar za rehabilitaciju žrtava torture na Kosovu. Moderatorica je bila Karlotta Hein, diplomirana studentica master programa Rješavanje sukoba u podijeljenim društvima na King's Collegeu u Londonu.
Centralno pitanje koje se provlačilo kroz panel bilo je šta pristup usmjeren na žrtvu zapravo zahtijeva od institucija, vlada i civilnog društva. Jedan zajednički odgovor za sve paneliste bio je – priznanje. Kako je Picod naglasila, „osnovni korak ka pristupu usmjerenom na žrtvu je zaista priznavanje svih žrtava, od strane svih strana u sukobu“, što je opisala kao apsolutno ključno za obnovu društva. Stoga, svaki smislen pristup usmjeren na žrtvu, složili su se panelisti, mora početi priznavanjem žrtava i preživjelih kao takvih, ne samo u pravnom smislu, već i u političkim narativima, javnom diskursu i institucionalnoj praksi.
Istovremeno, panel je jasno stavio do znanja da takvo priznanje ostaje neujednačeno i ograničeno. Na osnovu rada sa preživjelima ratnog silovanja, zlostavljanja i mučenja, Musaj je kazao da se može zaključiti da ovo priznanje i dalje duboko nedostaje. Opisao je ratno silovanje kao „jedan od najtiših zločina“, naglašavajući kako je ono postalo nevidljivo na više nivoa, unutar porodica, zajednica i institucionalnih struktura. Ova strukturna tišina posebno otežava uspostavljanje kontakta sa preživjelim, izgradnju povjerenja i pružanje značajne podrške. Upravo iz tog razloga, prepoznavanje zločina i onih koji su ga preživjeli je bitan korak.
Nadalje, osvrćući se na Bosnu i Hercegovinu, Picod je ukazala na uporno postojanje „hijerarhije žrtava“, napominjući da, iako je fokus na preživjele seksualnog nasilja povezanog sa sukobima bio neophodan, druge grupe žrtava su često bile zanemarene. Ovo selektivno priznavanje, kako je kazala, potkopava pomirenje održavanjem podjela i isključivanjem grupa iz procesa priznavanja i reparacije.
Krhko povjerenje u institucije
Još jedna ključna tema koja je spomenuta bilo je povjerenje. Za Musaja, povjerenje je najvažnije ali istovremeno je napomenuo da je za njegovu izgradnju potrebno vrijeme. Naglasio je da podrška usmjerena na žrtve ne zavisi samo od usluga ili pravnih okvira, već i od stvaranja uslova u kojima se žrtve osjećaju dovoljno sigurno da traže podršku i podijele svoja iskustva. I za Picod ključno je stvaranje okruženja u kojem se ljudi osjećaju sigurno i sposobni da vjeruju svojim zajednicama i institucijama, ali u Bosni i Hercegovini i u cijeloj regiji ovo je kritično pitanje. Kada žrtve ne vjeruju da će biti saslušane ili zaštićene, mnoge odlučuju da ne istupe i ne podnesu žalbe ili ne traže pravdu putem sudova. U tom smislu, nisko povjerenje u institucije nije samo politički problem, već i direktna prepreka pristupu pravdi.
Kako bi pristup bio usmjeren na žrtve potrebno je premostiti jaz između formalnih obaveza i implementacije. Majstorić – Ninković je pojasnila da su institucije, u teoriji, stavile preživjele u centar kroz zakonodavstvo i politiku, međutim, napredak ostaje ograničen bez potrebnih tehničkih i finansijskih resursa. Stoga je naglasila potrebu za jačom političkom i finansijskom podrškom, posebno od Evropske unije, kako bi se održao rad regionalnih organizacija.
Štaviše, panelisti su naglasili da veliki dio rada sa preživjelima obavljalo je i obavlja civilno društvo, što je, kako je Picod primijetila, „vrlo zgodno za vlasti“. Kuljuh je opisala civilno društvo kao „stvarnu pokretačku snagu“, istovremeno ističući da teret i odgovornost trebaju biti na vladama. Organizacije civilnog društva, prema njenim riječima, mogu biti „čuvari procesa“, ali ne mogu zamijeniti odgovornost države. Ustvrdila je da „lopta treba biti vraćena vladama“.
Regionalni koraci prema naprijed
Kao konkretne regionalne korake za jačanje prava preživjelih, Picod je navela da bi Bosna i Hercegovina trebala iskoristiti proces pristupanja Evropskoj uniji kao polugu za napredak u tranzicijskoj pravdi, a Majstorić – Ninković je naglasila važnost regionalne saradnje, posebno u rješavanju pitanja nestalih osoba, naglašavajući da „sukob prelazi granice, grobovi prelaze granice, tako da i pravda mora prelaziti granice“.
Kuljuh je pozvala na priznanje, izvinjenje i spremnost da se preuzme odgovornost unutar same regije, umjesto da se čeka da međunarodna zajednica obavi posao. Musaj je istakao ulogu koju regionalno civilno društvo može imati u identifikovanju zajedničkih izazova, zajedničkih ranjivosti i primjera dobre prakse. Iako je priznao obim zadatka, zalagao se za male praktične korake, uključujući razvoj zajedničkih okvira putem kojih organizacije mogu efikasnije odgovoriti na potrebe preživjelih.
Moderatorica Hein je zaključila panel na način da stavljanje preživjelih u središte tranzicijske pravde na Zapadnom Balkanu zahtjeva više od retoričke posvećenosti. „Priznanje, povjerenje, institucionalna odgovornost i održiva regionalna saradnja pojavili su se kao međusobno povezani ciljevi za unapređenje prava preživjelih i pomirenje“, navela je ona.
Istaknula je da dok organizacije civilnog društva igraju vitalnu ulogu u podršci preživjelima i podsticanju napretka, trajne promjene će zavisiti od jače političke volje, adekvatnih resursa i inkluzivnih pristupa koji priznaju iskustva svih žrtava.
