Protestima na kojima traže pravdu i podsjećaju da se ne zaboravi, šetnjom, čitanjem imena i prezimena ubijenih, različitim kulturnim ali i drugim događajima obilježava se genocid u Tuzli, Gradu, u koji su preživjeli uspjeli doći nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine. Zajednička poruka je: „Ne mrzimo, ali nećemo nikada zaboraviti.“
U posljednjih 50 godina u Bosni i Hercegovini nije bilo krvne osvete niti izvršenja smrtnih kazni, iako su počinjeni mnogobrojni zločini, genocid i ubistva.
Hladno martovsko jutro 1993. godine zauvijek je obilježilo sudbinu djece iz mahale Srmać u Kladnju, kao i vojnika Ujedinjenih Nacija (UN-a), koji se sreću 30 godina kasnije, prisjećajući se osmijeha na licima zbog slatkiša i igračaka koje su dobili od vojnika UN-a, a ujedno zaključujući da daljina i vrijeme ne mogu razdvojiti prijateljstva sve dok su ona stvorena željom, poštovanjem, pažnjom i ljubavlju.
Historijski spomenik u gradu Tuzla je svjedok mnogih događaja ali zasigurno jedan od najkrvavijih i najtužnijih bio je prije 28 godina, masakr nad tuzlanskom mladošću, za koji gotovo niko nije odgovarao iako je pravosnažno presuđen zločin.
Seksualno nasilje počinjeno u konfliktu (CRSV) neosporno ima trajne posljedice kako za preživjele, tako i za njihove porodice ali prema izvještajima nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini, proces memorijalizacije i javno priznanje zločina veliki su doprinos procesu postizanja pravde i korak naprijed ka njihovoj integraciji u društvo.
Krivične presude kao aspekt postizanja pravde i odgovornosti nakon seksualnog nasilja uzrokovanog sukobom (CRSV) u Bosni i Hercegovini su prepoznate kao borba protiv nekažnjivosti i suočavanja s prošlošću pravnim putem, ali i kao preduvjet za postepeno pomirenje društva. U ovom djelu ćemo obraditi odgovore Bosne i Hercegovine na CRSV te koliko takva praksa može pomoći Ukrajini.