Kanada i BiH: Uspon politike identiteta

Foto: Jose Salcedo

Temeljni dio državnog jedinstva je zajednički osjećaj nacionalnog identiteta, utjelovljen u zastavi, himni ili pasošu. Uprkos brojnim razlikama, Kanada i Bosna i Hercegovina (BiH) svjedočile su porastu politika identiteta i podjela koje su prijetile društvenoj koheziji i nacionalnom identitetu u obje zemlje.

Na površini, Kanada i BiH mogu izgledati kao vrlo različite zemlje. Međutim, dublje kopajući po usponu politike identiteta i pitanja nacionalnog jedinstva, sličnije su nego što bi se moglo očekivati. Iskustva dvoje mladih ljudi s Balkana a koji su živjeli u Kanadi i doprinijeli ovom nedavnom trendu u politici identiteta mogu se upotrijebiti kao naučene lekcije.  

Marko Kljajić, rođen u Sarajevu 1991. godine, preselio se u Kanadu 1995. godine. Trenutno je student doktorskog studija politike i međunarodnih odnosa u Sjedinjenim Državama, a njegov primarni istraživački interes je politička psihologija polarizacije, pomirenje nakon građanskih sukoba i uticaj uvjerenja fenomena viktimizacije na međugrupnu dinamiku i političku mobilizaciju.

Marko Kljajić (Foto: Jose Salcedo)

Lydia Perović, rođena i odrasla u Crnoj Gori, preselila se u Beograd 1992. kako bi završila studij novinarstva i političkih nauka. Preselila se u Kanadu 1999. godine, gdje je magistrirala političku teoriju i od tada, između ostalog, radi u izdavaštvu, podučavanju i odnosima s javnošću.

Lydia Perović (Foto: privatna arhiva)

Politika identiteta, kako je navedeno u knjizi „Socijalna statistika i etnička raznolikost“ iz 2015. godine, može se shvatiti kao korištenje i izražavanje kulturnih obilježja ili identiteta u političkim pothvatima i ključni je faktor u savremenim borbama za moć, osobito u društvima u kojima su sukobi temeljeni na identitetu postali nasilni. 

Prema navodima knjige, etnički, nacionalni i vjerski identiteti glavni su identiteti mobilizirani u takvim sukobima, dok rodni identiteti rijetko postaju eksplicitne linije sukoba tokom ili nakon ratova. „Privlačnost politike identiteta leži u ljudskoj potrebi za pripadanjem, značenjem i priznanjem. Instinktivna tendencija favoriziranja vlastite grupe identiteta, međutim, može pogoršati sukobe u etnički podijeljenim društvima, gdje pritužbe često proizlaze iz osjećaja marginalizacije, represije i isključenosti iz pristupa moći i resursima“, stoji u knjizi „Socijalna statistika i etnička raznolikost“. 

„Važnost kanadskog identiteta“

Politika identiteta u Kanadi je zauzela snažan uticaj posljednjih godina, dijeleći neke sličnosti s kontekstom u BiH, a glavni razlozi su historija nacionalnog identiteta, obračun s postupcima prošlih generacije i uticaj digitalnih medija. Historija nacionalnog identiteta u Kanadi istovremeno je složena i jednostavna. U naciji u kojoj gotovo 95 posto stanovništva ima korijene predaka izvan zemlje, ljudi su kroz historiju napuštali svoje porodice, domove, pa čak i tradiciju kako bi izgradili novu domovinu. Taj je proces doveo do stvaranja novih identiteta i zajednica, što je rezultiralo paradoksalnim pogledom na identitet. S jedne strane, identitet se promatra kao „prirodan“, kao istinska bit sebe. S druge strane, identitet je društveno konstruiran i oblikovan u odnosu na ‘drugog’ (Socijalna statistika i etnička raznolikost, Kukutai i Thompson, 2015).

U BiH i Kanadi teret suočavanja s postupcima prošlih generacija jedan je od faktora prevladavanja politika identiteta u obe zemlje. (Izvor: Unsplash)

Kljajić smatra da je „kanadski identitet važan, jer kada se ljudi iz različitih etničkih grupa identifikuju kao Kanađani, bez obzira na njihovo porijeklo, to ublažava mentalitet unutar grupe i izvan grupe. Za mene, dijeljenje identiteta ‘Kanađanina’ s drugima, recimo iz Pakistana, moguće je u Kanadi“.

Politika multikulturalizma Pierrea Trudeaua 1971. stvorila je jasnu sliku Kanade, s građanima povezanim predanošću jednakosti, različitosti, toleranciji, suosjećanju i poštenju. To je stvorilo osjećaj jednakosti temeljene na vrijednostima u cijeloj zemlji. Danas, međutim, umjesto prihvaćanja različitosti, razlike su postale oruđe podjela. “Kanadski identitet” rijetko se javno artikulira, a 2015. godine Justin Trudeau je Kanadu okarakterizirao kao prvu postnacionalnu državu na svijetu.

Na pitanje o tome kako se identifikuje u Kanadi, Kljajić je objasnio: „Rekao bih da imam jedinstvenu perspektivu po tome što pridajem značaj svom bosanskom i kanadskom identitetu, kao i svom klasnom identitetu. U Kanadi bosanski identitet nije ustavno priznat, ali on označava nešto drugo. To je inkluzivan identitet gdje su Hrvati, Bošnjaci i Srbi svi isti – Bosanci. U širem smislu, kanadski identitet je sličan, gdje možete doći s bilo kojeg mjesta na svijetu i reći da ste Kanađanin. Kanadski identitet povezuje ljude različitih identiteta. U bivšoj Jugoslaviji jugoslavenski identitet imao je sličnu funkciju“.

U bivšoj Jugoslaviji pristup rješavanju socijalne kohezije bio je federalni okvir koji je davao autonomiju za šest republika, priznavanje različitih jezika i vjera te jednakost među etničkim grupama. Etničke kvote također su korištene kako bi se osigurala proporcionalna zastupljenost u nacionalnim tijelima.

Politika identiteta koja se pojavila 1980-ih bila je odgovor na ekonomsku krizu i raspad komunističke vlasti. To je dovelo do oživljavanja etnonacionalizma, koji je postao dominantna politička snaga nakon raspada Jugoslavije. 

„Jedna od razlika koju ovdje možemo vidjeti između politike identiteta Kanade i Bosne je ta da je u jednom trenutku izbor identiteta bio odluka života ili smrti“, kazao je Kljajić.

Doista, teret suočavanja s postupcima prošlih generacija još je jedan faktor koji pridonosi prevladavanju politika identiteta u obje zemlje. U Bosni, bijes, strah i ogorčenost i dalje traju gotovo 30 godina nakon rata, što otežava kretanje prema ujedinjenom društvu.

Narativi o žrtvi i traumi

Historijski narativi o žrtvi i traumi koji su dobro uvriježeni u Bosni prilično su nov i rastući trend u Kanadi. Komisija za istinu i pomirenje Kanade 2015. godine je otkrila da je 3.201 dijete umrlo u internatskim školama, uz otkriće stotina neobilježenih grobova u tim školama širom zemlje. Ova su otkrića natjerala Kanađane da se suoče s mračnom prošlošću svojih predaka, što je rezultiralo ozbiljnom krizom identiteta u kojoj su se i kolonizirani i kolonizatori čvrsto držali percipirane uloge svojih predaka u historiji Kanade.

„Teško je prihvatiti da je vaša grupa učinila nešto loše. Priznanje da su se te stvari dogodile temeljni je korak. Borba za priznanje zahtijeva osnovu priznanja koja može dovesti do dubljeg razgovora o nijansama. U konačnici, svi ljudi žele da se njihova patnja prepozna“,pojasnio je Kljajić.

Napori da se stvori ravnopravnije društvo i nadoknade za zločine iz prošlosti doveli su do tendencije da se diskriminacija na temelju identiteta promatra kroz prizmu žrtve, mučitelj protiv mučenika.

Politiziranje žrtava može stvoriti poticaj za ocrnjivanje mučitelja, što dovodi do dinamike takmičenja u viktimizaciji. To može dovesti do negativnih međugrupnih ishoda i agresivne politike. Međutim, ovaj svjetonazor je privlačan jer nudi pozitivan društveni identitet usredotočen na specifične zahtjeve.

Konačno, uspon politike identiteta u obje zemlje može se pripisati uticaju internetskih medija koji potiču polarizaciju. Mrežne platforme osnažuju ljude da izraze svoje mišljenje o različitim rasama, religijama i spolovima s malo posljedica. I u Bosni i u Kanadi ovi forumi jačaju mržnju i podjele.

Perović ističe kako na koheziju u Kanadi može uticati i pad društvenog života u cjelini. Manje se ljudi pridružuje grupama iz hobija, klubovima knjiga i crkvenim okupljanjima. Ovaj trend je pogoršao COVID-19, tjerajući sve više ljudi da traže zajednicu i vezu na mreži.

Stavljanje tolikog fokusa na identitet može imati štetne posljedice. Kljajić napominje da to može dovesti do „pretpostavke da je rasizam strukturalno inherentan društvu. To znači da ljudi često mogu doživljavati negativnu situaciju kao rasističku, bez obzira na to je li ona ili nije, i tu postaje ta pretpostavka i pitanje načina na koji je rasizam uticao na tu situaciju, na pojedinca ili politiku“.

Politika identiteta, prema njemu, nije sve što je loše. Pojasnio je da su glavne prednosti to što nas nastavlja podsjećati da postoje društvene nejednakosti i da nam je potreban stalan napredak. „Gledajući podatke javnih službi, rasna i spolna diskriminacija su u padu“, dodao je Kljajić. 

Upitana za savjet za poticanje većeg jedinstva, Perović je odgovorila: „Stvaraj nova prijateljstva. Zadrži stara. Upoznajte ljude licem u lice, što je sve manji izbor za mnoge ljude. Mislim da je izloženost najbolji dugoročni, vjerojatno ne kratkoročni, već dugoročni, protuotrov za strahove od različitosti“.

Kljajić tvrdi da nam je „potreban dijalog u dobroj vjeri kako bismo se pozabavili prošlošću i krenuli naprijed. Potreban je proces govorenja istine i međusobnog priznavanja nedjela unutar grupe i patnje izvan grupe. To ne podrazumijeva relativizaciju djela svake grupe, već temeljno priznanje da su nevini ljudi stradali“.

Molly Munro je studentica postdiplomskog studija koja pohađa magistarski studij Međunarodne humanitarne akcije u okviru Mreže za humanitarnu akciju (NOHA) na Univerzitetu u Groningenu. Provela je jedan semestar na Univerzitetu u Varšavi gdje se specijalizirala za međunarodno humanitarno pravo i konflikte u Istočnoj Evropi, te semestar na Njemačko-jordanskom univerzitetu u Amanu. Tamo se specijalizirala za socijalni rad s izbjeglicama dok je obavljala stažiranje kod Sirijko-američkog medicinskog društva. Diplomirala je na Univerzitetu Victoria u Kanadi s diplomom iz religije, kulture i društva, gdje se usredotočila na ulogu religije u politici u Istočnoj Evropi. Njena prva posjeta Balkanu 2018. godine potakla je njen interes za postkonfliktna područja i ulogu religije u društvu. Njena magistarska teza će biti usmjerena na temu mira i identiteta u postkonfliktnim okruženjima.

Vezani članci

Između Dejtona i EU: Put ka budućnosti u očima mladih ambasadora
Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje između Evropske unije i Albanije održalo je jedanaesti sastanak 1. marta 2021. godine. Ovo je ujedno bio i prvi sastanak Vijeća od njihove odluke o pregovorima za priključenje Albanije Evropskoj uniji u martu 2020. Dok su Sjeverna Makedonija, Albanija, Srbija i Crna Gora u procesu integracije evrounijskog zakonodavstva u nacionalno pravo, Bosna i Hercegovina i Kosovo još uvijek zaostaju kao potencijalni kandidati.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu