U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji memorijal za preživjele ratnog seksualnog nasilja usprkos važnosti njegovog postojanja – priznanje patnje, hrabrosti i dostojanstva, ali i simbola sjećanja na pretrpljeno zlo.
Prvi spomenik bi trebao biti izgrađen u Vogošći, u kompleksu nekadašnjeg logora „Kon-Tiki“, u sklopu projekta Memorijalnog centra Sarajevo i Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Otvaranje je najavljeno 19. juna ove godine, na Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, a da li će tenderske procedure to usporiti još uvijek je otvoreno pitanje.
O važnosti dostojne memorijalizacije žena koje su pretrpjele ratno seksualno nasilje najbolje govore one same. Jedna od njih, Midheta Kaloper, smatra da je izuzetno važno da žrtve seksualnog zlostavljanja dobiju spomenik.
„Takav spomenik predstavlja čin javnog priznanja naše patnje, hrabrosti i dostojanstva. On ne bi bio samo simbol sjećanja na pretrpljeno zlo, već i poruka društvu da se takvi zločini nikada ne smiju zaboraviti niti ponoviti“, ističe Kaloper, koju su u ljeto 1992. godine u Foči, sa samo dvadeset godina, snage bosanskih Srba zarobile i seksualno zlostavljale.
Iz traumatičnog iskustva, ali i iz potrebe da se bori za dostojanstveno odavanje počasti stotinama drugih žena koje su preživjele isto, Kaloper je osnovala Udruženje žrtava rata „Foča 92–95“. Njena poruka danas ne govori samo o prošlosti, nego i o onome što Bosna i Hercegovina još uvijek nije uradila: nije pronašla način da ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje oda trajno, javno i institucionalno priznanje.
To priznanje ne bi bilo tek simboličan čin. U društvu koje je decenijama često od žrtava tražilo da šute, povuku se ili traumu nose same, spomenik bi značio da je njihovo iskustvo konačno upisano u javni prostor, u kolektivno pamćenje i u historiju ove zemlje.
Gotovo nepostojeća kultura sjećanja
Iako su ratno seksualno nasilje i silovanje tokom rata u Bosni i Hercegovini predmet brojnih sudskih presuda i međunarodno priznatih činjenica, memorijalizacija žena koje su preživjele ove zločine i dalje je, kako kaže Kaloper, „na veoma niskom nivou“. Još preciznije, ona smatra da je gotovo nepostojeća.
„Do danas u Bosni i Hercegovini nemamo nijedan spomenik koji je posvećen žrtvama seksualnog nasilja iz ratnog perioda“, upozorava ona. Iako postoje brojne presude koje su utvrdile počinjene zločine, one još uvijek nisu pretočene u kulturu sjećanja koja bi uključivala spomenike, obilježja ili mjesta sjećanja na lokalitetima gdje su se ti zločini dešavali.
Takvo stanje ne govori samo o odnosu prema prošlosti, nego i o sadašnjosti. Jer memorijalizacija nije pitanje estetike ni urbanog uređenja, već pitanje vrijednosti: koga društvo prepoznaje, čiju patnju priznaje i čije iskustvo smatra dijelom zajedničke historije.
Federalno ministarstvo rada i socijalne politike i Memorijalni centar Sarajevo u sklopu projekta izgradnje „Spomenika žrtvama ratnog zločina silovanja u BiH“ napravili su prekretnicu kada je u pitanju memorijalna kultura i odavanje počasti svim žrtvama ratnog zločina silovanja. Gradnja spomenika je predviđena u bivšem logoru „Kon-Tiki“ u Vogošći, gdje su se dešavali ratni zločini, uključujući i seksualno nasilje. Plan je da spomenik bude otvoren 19. juna ove godine.
„Tender za izgradnju spomenika je do sada dva puta poništen, s obzirom da nije bilo prijavljenih ponuđača. Trenutno je u toku procedura ponovnog raspisanja tendera. Nadamo se da će ovaj put proces biti uspješno okončan, te da će se u što skorijem roku pristupiti realizaciji i izgradnji spomenika“, naveli su u Memorijalnom centru Sarajevo.
Spomenik žrtvama ratnog zločina silovanja u BiH u bivšem logoru „Kon-Tiki“ u Vogošći, prema pojašnjenju Ahmeda Kulanića, direktora Memorijalnog centra Sarajevo, će biti jedno mjesto kolektivne svijesti, mjesto na kojem ćemo priznati kao društvo ali i svijet sve one brutalnosti koje su naše majke, sestre, kćerke proživjele tokom perioda rata u Bosni i Hercegovini.
Dok čekamo jedan takav spomenik, Tea Pokrajčić, zagovornica ljudskih prava i pravna ekspertkinja za tranzicionu pravdu iz Kvinna till Kvinna fondacije, kaže da je memorijalizacija ovih žrtava u Bosni i Hercegovini gotovo nepostojeća upravo u institucionalnom smislu.
„Nema centralnog memorijalnog mjesta posvećenog ovim ženama. Ono što postoji dolazi uglavnom od nevladinih organizacija koje su godinama same nosile teret sjećanja i zagovaranja. Država je spora, a kada postoji politička volja, ona je često fragmentirana po entitetima“, objašnjava Pokrajčić.
Prema njenim riječima, žrtve nisu adekvatno priznate ni simbolički kroz memorijale, ni materijalno kroz reparacije, ni socijalno kroz okončanje stigme u zajednicama.
Sličnu perspektivu iz regionalnog ugla nudi i Nela Pamuković iz Centra za žene žrtve rata ROSA, koja podsjeća da su Bosna i Hercegovina, Kosovo i Hrvatska ipak napravile određene korake naprijed u zakonskom prepoznavanju statusa žrtava seksualnog nasilja u ratu, dok je Srbija i dalje daleko od toga. Ipak, upozorava da ni tamo gdje postoje zakoni to ne znači da su standardi dostignuti u praksi.
Govoreći o Hrvatskoj, Pamuković podsjeća da je donošenje Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u ratu 2015. godine predstavljalo važnu prekretnicu u simboličkom priznavanju trauma koje su decenijama bile nevidljive, ali i da je sama provedba pokazala brojne nedostatke. Mnoge žene za svoja prava saznaju kasno, često zahvaljujući radu organizacija civilnog društva, a ne institucijama koje bi ih trebale informisati i podržati.
Upravo to poređenje dodatno naglašava koliko je memorijalizacija u Bosni i Hercegovini i dalje nedovršen proces: formalni pomaci postoje, ali izostaje dosljedna i vidljiva kultura javnog priznanja.
Iako spomenika još nema u Bosni i Hercegovini, postoji globalni memorijal kojim su obuhvaćene i preživjele ratnog seksualnog nasilja iz Bosne i Hercegovine. Radi se o putujućem spomeniku, koji je trenutno izložen u Berlinu. Zasluge zato što su globalnim putujućim spomenikom obuhvaćene i žene iz Bosne i Hercegovine pripadaju i Centru za postkonfliktna istraživanja koji od 2021. godine surađuje sa britanskom umjetnicom Rebeccom Hawkins i njenim timom na „Petrified Survivors Memorial“, autorima putujućeg spomenika. Na skulpturi spomenika Bosnu i Hercegovinu predstavljaju bijele ruže.
Skulptura je svečano predstavljena u junu 2025. godine u rezidenciji britanskog ambasadora u Nizozemskoj, a zatim i inaugurisana u Berlinu 9. septembra 2025., uz prisustvo preživjelih iz Afganistana, Iraka i Kosova, te govore Nobelovke Nadie Murad, gradonačelnice Stefanie Remlinger i njemačke savezne ministrice Dorothee Bär. Trenutno, skulptura je izložena na Ernst-Friedrich-Promenade u berlinskoj četvrti Mitte, pored Antiratnog muzeja u Berlinu, a svoj globalni put nastavlja 2027. godine, noseći snažnu poruku o potrebi pravde i solidarnosti prema zajednicama preživjelih širom svijeta.
Između zakona i stvarnosti
Uz memorijalnu, u Bosni i Hercegovini je godinama predstojila i sistemska nevidljivost. Dokaz je pravni okvir, koji i dalje nije ujednačen na cijeloj teritoriji zemlje. U Federaciji Bosne i Hercegovine još 2006. godine su prvi put priznate žrtve seksualnog nasilja kao posebna kategorija civilnih žrtava rata. Novim Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata koji je usvojen prije tri godine, osigurana su mnogobrojna poboljšanja.
Adnan Delić, federalni ministar rada i socijalne politike, tokom usvajanja Zakona je kazao da je u njegovu pripremu uloženo mnogo truda i znanja kako uposlenika Ministarstva tako i predstavnika udruženja civilnih žrtava rata. Zakonom su predviđena mnoga poboljšanja u odnosu na ranije zakonsko rješenje i prvi put su uvedene kao kategorija civilnih žrtava rata, žrtve seksualnog zlostavljanja i djeca rođena iz ovog zločina.
„Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata rezultat je borbe koja je trajala skoro tri decenije i ovaj dan je velika pobjeda za sve koji su na njegovom donošenju istrajali sve ove godine“, kazao je Delić prilikom usvajanja Zakona.
Za razliku od Federacije BiH, u Republici Srpskoj je donijet zakon 2018. godine, koji sistemski reguliše prava preživjelih torture, uključujući i seksualno nasilje, ali uz ozbiljna ograničenja. Na državnom nivou još uvijek ne postoji jedinstven zakon o civilnim žrtvama rata ili žrtvama seksualnog nasilja, pa su prava preživjelih i dalje fragmentirana i zavise od mjesta življenja.
Pokrajčić upozorava da je to stvorilo vidljivu hijerarhiju žrtava u postratnoj Bosni i Hercegovini.
„Preživjele seksualnog nasilja, kojih je prema procjenama između 20.000 i 50.000, godinama su bile nevidljive čak i u zakonskom smislu. One su preživjele dvostruku traumu: samu traumu nasilja i traumu institucionalnog zaborava“, kaže ona.
Sličnu ocjenu daje i Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena-žrtva rata“, koja već više od dvije decenije vodi borbu za prava preživjelih žena. Kao jedno od najvećih postignuća izdvaja činjenicu da su mnoge žene, ohrabrene javnim zagovaranjem i istupima Udruženja, smogle snage da prekinu šutnju i progovore o onome što su preživjele.
Udruženje je bilo i predlagač izmjena zakonskih rješenja kojima su ženama osigurana određena prava i benefiti, uključujući mjesečna novčana primanja. Ipak, Hasečić upozorava da puna primjena tih prava i dalje ostaje otežana.
„Iako postoje zakonski okviri, njihova primjena u praksi nije uvijek dosljedna ni dostupna svima“, kaže ona, naglašavajući da se preživjele i dalje svakodnevno bore za adekvatnu zdravstvenu i psihološku zaštitu, ekonomsku sigurnost i dostojanstven život.
U tom smislu, regionalno iskustvo na koje ukazuje Pamuković pokazuje da zakonsko priznanje, i kada postoji, ne znači automatski i stvarno društveno priznanje. Ono se mora pratiti dostupnim pravima, informiranjem, podrškom i jasnim javnim porukama da iskustvo preživjelih nije gurnuto na marginu.
Spomenik kao javno priznanje, a ne samo simbol
Upravo zato pitanje spomenika nije odvojeno od pitanja pravde. Za žene koje su preživjele ratno seksualno nasilje, javno priznanje kroz memorijal ne znači samo prisustvo kamena ili bronze u javnom prostoru. Ono znači da društvo konačno izgovara ono što je predugo prešućivalo.
„Spomenik nije samo kamen ili bronca, on je javna izjava društva: ovo se desilo, ovo je važno, ove žene postoje“, kaže Pokrajčić. Za preživjele, dodaje, vidljivost u javnom prostoru može biti oblik institucionalne potvrde koju mnoge od njih nikada nisu dobile ni u sudnici ni u lokalnoj zajednici.
Hasečić tu važnost objašnjava i kroz razgovore sa ženama okupljenim u udruženju. Kako navodi, za mnoge od njih spomenik bi predstavljao simbol dostojanstva i trajni podsjetnik na događaje o kojima se po prvi put javno govorilo i svjedočilo.
„On bi ujedno bio i važna historijska činjenica za mlade naraštaje, s ciljem da se ovakvi zločini nikada i nikome više ne ponove“, kaže Hasečić.
Pamuković memorijale smješta i u širi okvir tranzicijske pravde. Kako ističe, spomenici su samo jedan od njenih oblika, uz kazneni progon, reparacije, institucionalne reforme, istraživanja, film, književnost i obrazovanje. Njihova važnost, prema njenim riječima, leži i u tome što priznanje trauma koje su dugo bile nevidljive i nepriznate može doprinijeti i ličnom i zajedničkom ozdravljenju.
U tom smislu, memorijalizacija nije tek okretanje prošlosti. Ona je i poruka budućnosti. Spomenik bi bio mjesto na kojem se ne čuva samo sjećanje na zločin, nego i na snagu onih koje su preživjele, svjedočile, borile se za pravdu i odbile da ostanu svedene na šutnju.
Neophodnost sistemskog pristupa
Na pitanje zašto inicijative za podizanje spomenika ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje sporo napreduju, Hasečić odgovara da uzrok nije jedan.
„Najviše koči kombinacija političke nezainteresiranosti i društvene stigme. Političke elite ne vide interes da guraju ovu temu, a društvo još uvijek nema dovoljno snage da je nametne kao prioritet“, kaže ona.
Dodaje da tek kada se spoje pritisak javnosti i jasna politička volja, ovakvi spomenici mogu postati pravilo, a ne izuzetak.
Njena ocjena otvara i šire pitanje: da li Bosna i Hercegovina uopće ima sistemski pristup suočavanju s prošlošću, Jadranka Miličević iz Fondacije CURE smatra da nema.
„BiH nikada nije imala sistemski pristup, zajednički program u radu na suočavanju s prošlošću. Kompletna struktura države i dalje sprječava mogućnost da se donesu neke zajedničke odluke za dobrobit i budućnost svih građana i građanki“, kaže Miličević.
Pamuković ide korak dalje i upozorava da se pitanje spomenika ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje ne može odvojiti od šire, toksične političke klime u postjugoslavenskom prostoru. U društvima u kojima sukobi nisu do kraja završeni, a nacionalističke politike i dalje oblikuju javni prostor, memorijalizacija često postaje teren manipulacije žrtvama u dnevno-političke svrhe. Upravo zato, kaže ona, ovakvi spomenici moraju se raditi pažljivo, u konsultaciji s umjetnicama, stručnjakinjama i aktivistkinjama, kako bi izbjegli banalizaciju ili zloupotrebu.
Društvo koje još uvijek ne želi da čuje
Koliko je bosanskohercegovačko društvo danas spremno da sluša žene koje su preživjele ratno seksualno nasilje, odgovor Miličević nije ohrabrujući.
„Mislim da bh. društvo globalno nije spremno da sluša ispovijesti žena koje su preživjele ratno nasilje“, kaže ona. Dovoljna je, dodaje, već postojeća stigmatizacija žena, a samo spominjanje ratnog nasilja u javnosti za mnoge i dalje ostaje zona nelagode, šutnje ili poricanja.
Hasečić upozorava da društvo i dalje teško priznaje dugotrajnu prirodu traume s kojom ove žene žive. Ne radi se samo o fizičkom preživljenom nasilju, nego o dubokim psihološkim i socijalnim posljedicama koje traju decenijama. Mnoge žene, kaže ona, i danas se suočavaju s nerazumijevanjem, osudom ili šutnjom okoline, umjesto sa podrškom i empatijom.
Pored toga, društvo često ne uspijeva prepoznati ni njihovu snagu.
„Na kraju, društvo nerijetko ne priznaje u dovoljnoj mjeri snagu i hrabrost ovih žena – činjenicu da su preživjele teška zlostavljanja, progovorile o tome i aktivno se bore za pravdu i dostojanstvo, ne samo za sebe već i za buduće generacije“, ističe Hasečić.
Pamuković podsjeća da je i u samom ratu trebalo mnogo vremena da žene uopće dođu u poziciju da progovore. Mnoge su tada bile u krajnje nesigurnim okolnostima, brinule o djeci, starijim članovima porodice i osnovama preživljavanja, dok njihovo iskustvo nije bilo društveno prepoznato. Upravo zato što je riječ o traumi o kojoj je najteže govoriti, njeno javno priznanje mora imati dodatnu težinu.
Upravo u toj tački memorijalizacija dobija dodatnu važnost. Jer spomenik nije samo priznanje onoga što je učinjeno ženama već je i priznanje onoga što su te žene postale uprkos tome: svjedokinje, aktivistkinje, nositeljice sjećanja i čuvarice istine.
Spomenik kao zajedničko mjesto humanosti
U podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu, u kojem se i najosnovnija moralna pitanja često pretvaraju u političke sporove, nameće se pitanje da li bi spomenik ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje mogao postati novi povod za podjele.
Kaloper smatra da ne bi smio: „Patnja žrtava ne smije biti predmet podjela niti političko pitanje. Naprotiv, takav spomenik može biti snažan simbol zajedničkog sjećanja, empatije i poštovanja prema svima koji su pretrpjeli ovakve zločine.“
Ona vjeruje da bi spomenik mogao predstavljati i važnu poveznicu među ljudima u Bosni i Hercegovini, podsjećajući na potrebu solidarnosti, razumijevanja i zajedničke borbe protiv nasilja.
Slično govori i Pokrajčić. Iako priznaje da svaki memorijal u Bosni i Hercegovini nosi rizik od politizacije, ona smatra da upravo tema ratnog seksualnog nasilja ima potencijal da transcendira etničke podjele.
„Zločin seksualnog nasilja počinjen je nad ženama svih naroda. Ako se dizajn i narativ pažljivo konstruišu tako da ne imenuju počinitelje po etničkoj osnovi već prepoznaju sve preživjele, ovaj spomenik može postati jedno od rijetkih mjesta zajedničke humanosti“, kaže ona.
I Pamuković upozorava da simboli sami po sebi nisu imuni na zloupotrebu. U hrvatskom iskustvu, kaže, memorijali i posjete spomenicima često su bili korišteni za nastavak nacionalističkih narativa, umjesto za stvaranje prostora odgovornosti i učenja. Upravo zato pitanje nije samo da li spomenik podiže javnost, nego i kako ga društvo koristi nakon što bude podignut.
Osjetljivost izgleda spomenika
Pitanje izgleda i narativa memorijala jedno je od najosjetljivijih. Postavljaju se pitanja kako oblikovati spomenik koji će biti dovoljno snažan da progovori, a dovoljno pažljiv da ne retraumatizira, ili pak kako izbjeći i estetizaciju boli i njeno prevođenje u hladni institucionalni jezik.
Pokrajčić podsjeća da u teoriji memorijalizacije postoje dva rizika: estetizacija bola, koja može biti opasna jer sublimira traumu u nešto „lijepo“, i eksplicitnost, koja može retraumatizirati ili šokirati bez konteksta.
„Dizajn treba biti dostojanstven, ali ne sterilan – treba nositi emociju bez eksploatacije. Narativ mora biti u prvom licu preživjelih, a ne institucionalni jezik. Idealno, preživjele treba da budu ko-kreatorice i dizajna i narativa – ne objekti sjećanja, već subjekti“, naglašava ona.
Kaloper također smatra da spomenik ne mora biti eksplicitan, ali mora biti simboličan i dostojanstven.
„Možda bi bilo prikladno da spomenik bude oblikovan na način koji je univerzalan i neutralan, ali snažan u svojoj poruci“, kaže ona, imajući u vidu činjenicu da Bosna i Hercegovina i dalje ostaje duboko tradicionalno i patrijarhalno društvo.
Takav pristup, smatra, mogao bi pomoći da spomenik bude prihvaćen od šire javnosti, a da istovremeno zadrži duboko poštovanje prema žrtvama i njihovom iskustvu.
Pamuković dodaje da ovakav memorijal mora nastati pažljivo i u dijalogu s onima kojih se najviše tiče. Samo tako može izbjeći da postane ili estetski ublažena verzija traume ili hladni simbol bez glasa žena čije iskustvo navodno predstavlja.
Simbol nije dovoljan ako nema učenja
Ipak, sama izgradnja spomenika ne garantuje promjenu. Na to upozoravaju i feminističke aktivistkinje iz regiona, koje godinama ukazuju da memorijali mogu ostati prazni simboli ukoliko ne postanu dio šireg obrazovnog, društvenog i političkog procesa.
Pokrajčić podsjeća da memorijali imaju više funkcija istovremeno: svjedočku, terapeutsku i edukativnu. Oni govore budućim generacijama da se zločin dogodio, pružaju preživjelima osjećaj javnog priznavanja, i mogu postati mjesta učenja ako imaju prateće programe, vodiče i kontekst.
„Međutim, memorijali sami po sebi ne mijenjaju narative ako ne postoji volja da se oni ugrade u obrazovni sistem. Kamen bez priče ostaje kamen“, upozorava ona.
Pamuković naglašava da postoji stvarna opasnost da spomenici ostanu samo simbolični, bez utjecaja na društvo. Zato smatra da je važno poznavati različite oblike obilježavanja ratnog zločina silovanja koje su razvijale aktivističke grupe širom regije, te to znanje uključivati u redovne obrazovne programe. Bez toga, memorijalizacija ostaje nepotpuna, a sjećanje zatvoreno u ceremoniju koja brzo prestaje djelovati.
Miličević s tim u vezi podsjeća na višegodišnje inicijative da se u Bosni i Hercegovini institucionalno obilježi stradanje žena u ratu. Inicijativa „Mir sa ženskim licem“ još je 2015. godine obilježila 8. decembar kao Dan sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH, a prijedlog da taj datum bude formalno prihvaćen više puta je upućivan u Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Do danas nije usvojen.
I to pokazuje da problem nije samo u tome što ne postoji spomenik, nego u tome što ne postoji dosljedna volja da se sjećanje na žene koje su preživjele ratno nasilje uredi kao dio javne kulture sjećanja ove zemlje.
Borba duža od tri decenije
Kada danas govori o pravdi, Miličević ne odvaja priznanje od izvinjenja i odgovornosti.
„Priznanje i izvinjenje treba da dođe ne samo od sistema i države nego i od svih onih koji su bili nasilnici i predatori i koji su bili izvršitelji svih oblika nasilja tokom rata“, kaže ona.
Hasečić upozorava i da pravosuđe, uprkos važnim pomacima, još uvijek ne daje osjećaj potpune pravde. Procesi su spori, broj optužnica nedovoljan, svjedoci su raseljeni, bolesni ili su preminuli, a čak i kada dođe do presuda, one su često blage ili ih prati sve veći broj oslobađajućih odluka. To, ističe, dodatno produbljuje osjećaj nepravde među žrtvama.
Pamuković u taj okvir vraća i važnu regionalnu perspektivu: borba žena i feminističkih organizacija u postjugoslavenskom prostoru dugo je bila međusobno povezana. Solidarnost među organizacijama iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Kosova bila je naročito vidljiva tokom donošenja zakonskih odredbi vezanih uz priznavanje statusa žrtava seksualnog nasilja u ratu. Kao jedan od najsnažnijih primjera takvog pristupa izdvaja regionalni Ženski sud – feministički pristup pravdi, održan 2015. godine u Sarajevu, koji je okupio svjedokinje i aktivistkinje iz cijele regije.
U takvom kontekstu, spomenik ne može zamijeniti sudsku pravdu, niti može riješiti sistemske nedostatke. Ali može uraditi nešto drugo: može prekinuti institucionalnu tišinu. Može postati mjesto gdje će država, makar simbolički, konačno stati uz one koje su predugo ostavljene same da nose teret i sjećanja i dokazivanja.
Memorijal za preživjele – pitanje cijelom društvu
Na kraju, pitanje memorijala ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje nije pitanje samo njih. Ono je pitanje cijelog društva. Pitanje da li Bosna i Hercegovina ima snage da u javni prostor upiše i ono što je bilo sistematski gurano na margine. Pitanje da li smo spremni priznati da su upravo te žene, koje su preživjele nasilje, stigmu, šutnju i institucionalnu ravnodušnost, dio moralne i historijske kičme ove zemlje.
Sasvim je sigurno da je memorijalizacija žrtava seksualnog nasilja ključna za dostojanstveno priznavanje njihove snage i hrabrosti. Izgledom, spomenik ne mora biti eksplicitan, ali je izuzetno važno da bude dovoljno simboličan kako bi javnost podsjećao na patnju koju su žene preživjele, ali i na njihovu istrajnost u borbi da budu priznate ravnopravno sa drugim žrtvama rata 1992–1995.
„Takav pristup mogao bi pomoći da spomenik bude prihvaćen od šire javnosti, a da se istovremeno zadrži duboko poštovanje prema žrtvama i njihovom iskustvu“, kaže Kaloper.
Možda je upravo u tome njegova suština. Ne da govori umjesto žena, nego da konačno potvrdi da ih je društvo čulo. Ne da ih svede na njihovu patnju, nego da prizna njihovu otpornost. Ne da zatvori pitanje prošlosti, nego da prekine šutnju koja traje predugo.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.
