„Od kraja rata prošlo je 19 godina i država se još uvijek traži, kao i čovjek, u tom periodu. Još uvijek boluje od nekih dječijih bolesti pa je važnija nacionalno-religijska pripadnost, od ekonomskih i socijalnih reformi. Tuzla, kao primjer multikulturalnosti, nema problema sa pripadnošću, ali to postavlja pitanje više. Zašto i pored takve beneficije ne napredujemo na polju egzistencijalnih pitanja?”
“Od kraja rata prošlo je 19 godina i država se još uvijek traži, kao i čovjek, u tom periodu. Još uvijek boluje od nekih dječijih bolesti pa je važnija nacionalno-religijska pripadnost, od ekonomskih i socijalnih reformi. Tuzla, kao primjer multikulturalnosti, nema problema sa pripadnošću, ali to postavlja pitanje više. Zašto i pored takve beneficije ne napredujemo na polju egzistencijalnih pitanja?”
U mjesecu februaru ove godine mladi i razočarani ljudi su, zajedno sa obespravljenim radnicima, izašli na ulice Tuzle i zahtjevali svoja osnovna ljudska prava. Tijekom demonstracija mogli su se vidjeti različiti transparenti, putem kojih su nezadovoljni građani slali svoje poruke vladajućim faktorima. No, jedan od transparenata se svakako izdvojio i to upravo zbog svoje simbolike, jedinstvenosti i ujedinjujuće materije koju je sadržavao. Na njemu je pisalo: “Gladni smo na sva tri jezika!“
Tuzla je, reklobi se, grad sa najliberalnijim pogledima, ali sa stajališta egzistencijalnog pitanja liberalnost bi se mogla protumačiti i drugačije. Moglo bi se govoriti o kontekstu u kojem je liberalnost nužnost i koja je nastala kao rezultat upitne egzistencijalne situacije. Dakle, shodno narodnoj poslovici “Prijatelj se u nevolji poznaje“ može se zaključiti kako je tranzicijsko djelovanje ostavilo jednu pozitivnu dimenziju u okviru nezahvalne situacije u kojoj su se građani našli.
“Loša ekonomska situacija i visoka stopa nezaposlenosti prouzrokovale su novu sredinu koja je pogodno tlo za suživot. Solidarnost je shodno političkim sistemima postala prijeko potrebna, i jedina podjela koja bi trebala postojati smo “Mi“, kao narod, i “Oni“, kao vladajući faktori.“, kaže Azra Mehmedović iz Tuzle.
Mi, kao obespravljeni, kao potreseni i oštećeni nalazimo se posvuda. Naše “Mi” ne zna za opredjeljenje, baš kao što ni bol ne zna za intenzitet ovisno od pripadnosti. Zagledamo li se malo bolje u pore bosanskohercegovačkog društva primijetit ćemo kako je, skoro u svakoj od njih, oslikana posljedica ratnog zbivanja. Shodno tome, ne možemo se ni kretati linijom snažnog otpora, namećući pomirenje žrtvama, ali ono što možemo zahtijevati je sopstveni put ka skladu i međusobnom razumijevanju. Dakle, mi, kao nove generacije, imamo odgovornost prema prošlosti i žrtvama i stoga moramo graditi obazrivu budućnost koju će diktirati suživot. Ne smijemo dozvoliti preporod komunističke ideje koja zagovara gašenje slobode govora i koja kažnjava kritikovanje političkih faktora. Ne smijemo postati politička tvorevina prepuna granica u atlasu i glavi. Svoju svijest moramo izgraditi griješeći i davajući prilike, jer nije problem stvarati predrasude, problem je ne ostavljati prostora za razuvjeravanje. I shodno tome, svoje stavove, mišljenja i kritike moramo izgraditi sami na vlastitom iskustvu. Roditeljsku historiju i ratnu demagogiju moramo ostaviti po strani i prepustiti se novim saznanjima.
“Razgovor je naizgled poprilično neefektivan, ali ipak izuzetno produktivan. Štaviše, sam čin razgovaranja mogao bi se tumačiti kao svojevrsni suživot, kao prilika i napredak. Jer mi smo populacija koja sjedi na tepihu prezasićenom od problema, a ustvari svakim novim razgovorom mi izvlačimo po jedan od tih problema i otvaramo nove mogućnosti.“, dodaje Boris Pavlović.
Politički utjecaj, komunistička ideja, ratni odgojni alat i sl. su stvari čije je djelovanje evidentno u Tuzli, s tim da bi se moglo reći kako je nacionalističko-nasljedni stav roditelja djelovao u najširem luku. Bez mogućnosti odabira, djeci se još po rođenju usade određeni stavovi diskriminatornog karaktera i onda dobijamo nepravilno formiran proizvod, kojim je teško raspolagati. U takvoj situaciji nameće se pitanje: ”Zašto bi neko na taj način odgajao dijete?“. Odgovor je i kompleksan i jednostavan istovremeno:“Zbog nezahvalne ratne historije.“ U periodu ratnih zbivanja došlo je do formiranja određenih stavova koji su nastali kao rezultat globaliziranja naroda i nacija. Danas upravo takvi ostaci odgajaju nove naraštaje tako da imamo mlade koji, i pored svog neiskustva i neznanja, imaju već izgrađene stavove, a na osnovu čega, to samo znaju njihovi roditelji.
I kao što je jednom davno zapisao Ivo Andrić: “Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira.”
