Ima negdje jedna zemlja, kao što Mak Dizdar u “Modroj rijeci” kazuje:” Preko slutnje, preko sumnje, iza devet, iza deset, i još dublje i još jače, iza šutnje, iza tmače.” Ima negdje jedna dobra zemlja. Dobra zemlja u obliku srca. Bosnom se zove. I Hercegovinom. U toj Srcolikoj zemlji živi čudan narod.
Narod u toj zemlji se zove svakako: i Bosancima, i Srbima, i Hrvatima, i Bošnjacima, i Katolicima, Pravoslavcima, Muslimanima. I priča taj narod različitim jezikom; bosanskim, hrvatskim, srpskim, a priča svako jednako i svako svakoga razumije. I piše taj narod različitim pismom, a svi jednakost, pravdu, mir i slobodu pišu isto.
Ima negdje jedna zemlja, u uglu kosmosa, u obliku srca. Toliko srce, a ima li ljubavi? I Savom, i Unom, i Drinom, i Vrbasom kola, vijekovima, neka čudna mržnja. Otkada za sebe zna, ta dobra zemlja, zna i za rat, a od ovog zadnjeg još uvijek se oporavlja.
Ipak, u toj zemlji ništa nije crno. Sve je šareno i drugačije: tradicije, folklori, molitve, a sve zajedno diše pod istim plaštom.
Građani ove nam lijepe, svačije i naše, Bosne i Hercegovine, ponosni su na njene raznolikosti, ali se njihov glas gubi pored onih praznih glava čija su usta puna. Ipak, tu su. Postoje i djeluju.
Alma Mehičić, mlada i nezaposlena inženjerka saobraćaja iz Doboja (RS) kaže da je stagnacija blaga riječ za sve što se dešava oko nas. Ona smatra da se proces tranzicije jako loše odrazio na sve nas te da se posljedice još uvijek osjete. Ipak, sve je individualno i zavisi od razvitka svijesti kod mladih ljudi. “Ljudi žive u prošlosti i svoju negativnu energiju usmjeravaju na svoju djecu“, navodi Alma i čvrsto stoji iza toga da je ključ svega u obrazovanju, stjecanju znanja i učenju o tuđim kulturama kako bismo prihvatili svoju vlastitu.
“Ovo je jako bogata i raznolika zemlja.“ – tvrdi Alma. No postavlja se pitanje da li to baš svi jasno vide?
Marko Matolić, slobodni umjetnik i student na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, u našem razgovoru navodi: “Iz uspavljujuće bajke o bratstvu i jedinstvu prvo smo bačeni u ralje rata, a potom smo se, isprepadani do krajnjih granica na kojima zdrav razum jedva opstaje, našli u sasvim novom svijetu. U svojoj višestoljetnoj prošlosti, narodi Bosne i Hercegovine nikad nisu živjeli u pravom demokratskom sistemu. Stoga nije čudno što u takvom sistemu cjelokupno društvo ne funkcioniše kako treba. Većina uopće ne zna kako se ponašati u ovom društvenom uređenju. Manjina je shvatila kako ta mašinerija funkcioniše i odlučila je zloupotrijebiti je.“
Marko smatra da bosanskohercegovački čovjek ne zna ništa jer znanje nigdje ne može da dobije. Zašto je to tako? Po njegovom mišljenju Univerzitetima haraju profesori ogrezli u kriminal, pohlepni za novcem, plagijatori, doktorirali jedino na temi sustavnog uništavanja perspektivnih studenata. S druge strane, oni ispodprosječni studenti guraju se u osnovnoškolski i srednjoškolski obrazovni sistem. Srednja klasa, tzv. buržoazija, eventualni nosioci inteligencije, survani su u nižu klasu pa preopterećeni borbom za egzistenciju žrtvuju esenciju.
Marko smatra da su u Bosni i Hercegovini uništene prave društvene vrijednosti kao što su umjetnost ili ekonomija, a uznapredovala je jedino religija, koja je, po njegovom stavu, duboko uvučena u politiku tako da nam ključne poteze povlače tzv. “iracionalni mozgovi“. Ipak, postoji jedan manji broj ljudi koji želi promjene, ali su kukavice da bi poduzeli neophodne mjere.
Matolić nudi dva moguća rješenja: zavođenje totalitarnog režima ili upućivanje zahtjeva Evropskoj uniji u cilju da nam upravo ona obrazuje ekspertnu vladu na minimalno trideset godina. Svjestan da njegove ideje možda zvuče suludo on, ipak, sigurno stoji iza njih jer je normalan put u lijep život postao nemoguć.
Rezultati istraživanja određenih nevladinih organizacija govore kako više od 80% mladih ljudi trenutno želi napustiti Bosnu i Hercegovinu.
Admir Skula, inženjer mašinstva iz Doboj Juga, “Bošnjak“ odrastao u Zagrebu, to je nedavno i učinio. Trenutno živi u Mannheimu i kaže da kolegama u Njemačkoj Bosnu opisuje ovako:”Katolička crkva, pravoslavna crkva i džamija-sve jedna do druge. Tamo su austrougarske zgrade i otomanske čaršije.“, a oni ga gledaju zadivljeno. Pitam ga zašto je otišao iz Bosne ako već tako lijepo priča o njoj? Otišao je, kaže, ne zbog materijalnog, nego zbog ljudskog interesa. “Šta je to ljudsko što ga je natjeralo da ode?”, pitam se ja. Nacionalizam. Zadojenost. Needuciranost.
“Ja slavim i Božiće i Bajrame, ali religija je opijum za narod. Svaka sveta knjiga govori o univerzalnim vrijednostima, ali problem stvaraju “huškači”, interpretatori i polupismeni zagovornici mržnje.“
Skula smatra da se jedan dio mlade generacije uspješno odupire takvim pojavama, ali je problem što se, kako on tvrdi, mržnju nasljeđuju te starije generacije i tu ostavštinu serviraju mladima.
Kao vlastito rješenje i izlaz iz ovakve situacije on, pomalo grubo, citira rečenice iz “Go west” filma poznatog svakom Bosancu i Hercegovcu:”Ovdje treba pobiti sve Muslimane, Srbe i Hrvate, pa onda naseliti neki normalan svijet koji zna uživati u ovoj ljepoti.“
Možda nas u prvi mah ovakav stav pomalo zastrašuje, ali ako ga pravilno protumačimo shvatit ćemo ironiju i izvući pouku.
Adin Mešić, student na Medicinskom fakultetu u Tuzli, tvrdi da smo, kako bismo dobili svoj komad zemlje, žrtvovali sve: od ekonomije do socijalne sigurnosti. On smatra da su balkanski narodi plemena i da neće biti dio civilizirane i moderne Evrope dok god slave nešto što se dešavalo prije 4, 5 ili 6 stoljeća, od Kosovskog boja do Bosanskog pašaluka.
“Svuda postoje segregacije, samo to neko tajno, a neko javno iznosi. Prošlo je gotovo 20 godina od završetka zadnjeg rata u ovoj zemlji, a mi se još uvijek dijelimo na isti način. Ja nisam dio mase. Ja se ne identifikujem niti sa jednom nacionalnom skupinom, ta pripadnost mi je nebitna. Ja sebe smatram građaninom Bosne i Hercegovine.“
Na moje pitanje: “Šta je rješenje?“, Mešić odgovara kratko: “Vrijeme“.
Delila Bajrić učenica je 4. razreda Srednje medicinske škole u Tuzli i aktivistkinja u mnogim nevladinim organizacijama. Ona, također, smatra da mlade ljude truju prošlošću pokušavajući da im nametnu neke “stare“ vrijednosti umjesto da njeguju i traže neke nove čuvajući i poštujući ljepote različitosti. “Mladima je u današnje vrijeme teško izraziti svoje osobenosti i doći do izražaja, jer umjesto da se njihova mišljenja i stavovi poštuju, oni se samo eksploatišu za ciljeve određenih ideologija.“
Iz ovakvih razmišljanja možemo vidjeti da su zapravo stavovi slični kod svih mladih ljudi koji su svjesni situacije u kojoj se nalaze, koji razmišljaju, imaju izgrađeno kritičko mišljenje i odbojnost prema onome što im nameće “zagađena“ okolina.
Delila kaže da je, za razliku od nekih drugih mjesta, u njenom gradu stanje mnogo bolje te da nema znakova međunacionalne netrpeljivost. “Proces pomirenja u našoj državi i nije toliki bauk koliko se priča o tome. Potrebno je samo spustiti tenzije i dopustiti mladima da razmišljaju svojom glavom bez ograničenih i konzervativnih utjecaja od strane drugih.“
Dakle, dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, srcoliku zemlju u kojoj je realnost ovako nacrtana slika društva. Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu gdje ja, rođena u Republici Srpskoj, a sa stalnim mjestom prebivališta u Federaciji, imam dva državljanstva: državljanstvo Republike Srpske i državljanstvo Bosne i Hercegovine. Ja ne živim u dvije države, ja živim u Bosni i Hercegovini, jednoj, nepodijeljenoj, jedinoj mi domovini. Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu u kojoj fakultetsku diplomu možete upotrijebiti isključivo kao lijep dodatak vašem kućnom namještaju, a i to samo ako ju lijepo uokvirite. Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu u kojoj se zatvaraju muzeji i oči, a biblioteke i srca odjekuju prazni. Uživajte! Imat ćete u čemu. Planine, izvori, rijeke, jezera, šume, livade, sve je bajkovito, ali šta mi, Bosanci i Hercegovci, radimo s tom bajkom?
U jednu ruku stanje je razočaravajuće, a u drugu ruku pametni i svjesni mladi ljudi daju nadu u jednu drugačiju i nadasve svjetliju budućnost. Sigurna sam da je mnogo više mladih koji razmišljaju na ovaj način, ali ne mogu doći do riječi od onih drugih zbog kojih sve ovo i pišem. Stoga želim da svi vi koji mislite da vaš glas ne vrijedi, svi vi koji mirno šutite dok lađa plovi u pogrešnom smjeru, svi vi koji odbijate velike priče i ideologije servirane malom narodu, svi vi koji mislite ovako, dignete svoj glas!
Obrišite pečate sa čela, jer vi niste dio nemisleće mase! Rane su davno zarasle, a ožiljci se mogu jednostavno prekriti. A i zašto bismo ih skrivali? Dio su nas samih, ono što smo nekad bili, i tu su samo kako bi nas učinili jačima. Dignite glas! Vi možete sve što poželite, samo to poželite dovoljno jako i dovoljno hrabro. I budite promjena! Budite onakva Bosna i Hercegovina kakva bi zapravo trebala i biti, kakva u suštini i jeste!
