Ožiljci tranzicije ili žive rane sadašnjice?

XXL Basket, Visoko

Ako pitate neku mladu osobu, iz Visokog, za mišljenje o tranziciji i procesu pomirenja u lokalnoj zajednici odgovor koji ćete dobiti će biti jednako zbunjujući vama kao što je samo pitanje bilo njemu ili njoj.

Reflektori su se upalili 15.05.1998. godine, pokretanjem projekta “Five Stars“, koji je djecu i mlade izvukao iz mraka skloništa na svjetla košarkaških terena.

“Projekat je imao za cilj pomoći djeci da u što kraćem vremenskom periodu i što bezbolnije prođu kroz tranziciju i to iz ratnog haosa u mirnodopske procese, ali i da oživimo košarkaški sport kako u našem gradu tako i u kantonu i državi”, naglašava Avdo Aždajić, jedan od osnivača.

Projekat se razvijao dalje, te je kao rezultat imao stvaranje lige “Bolji Balkan”, koja je okupila dvadesetak klubova iz regije, uz finansijsku pomoć međunarodnih humanitarnih organizacija i SFOR-a.

“Osnovna zamisao je bila da se u jednom danu, pod krovom jedne dvorane, nađu djeca iz cijele zemlje, pa smo mi, tako, prvo gostovanje imali u Doboju, zatim u Tešnju, Travniku i mnogim drugim gradovima. Ideja je bila fenomenalna i originalna u to vrijeme i pozitivno je odjeknula u našoj javnosti”, nastavlja Aždajić priču o projektu. Tri godine kasnije projekat je preregistrovan u udruženje Košarkaška škola “XXL Basket”, Visoko.

Prva zvanicna utakmica
Prva zvanicna utakmica

To ime odjekivalo je sportskim terenima u opštini Visoko, a i šire, u toku idućih 12 godina. Više generacija članova, dječaka i djevojčica, svoje su slobodno vrijeme provodili skupa igrajući, aktivno dolazeći na treninge, bez obzira da li je njihov termin bio ujutro ili navečer, radnim danom ili vikendom. Pod istim reflektorom košarkaškog terena, koji se nalazi iza Mješovite srednje škole “Hazim Šabanović” u Visokom, igrali su Emin, Nejra, Alisa, Dejan, Amir, Ines, Adrian, Muvedeta i brojni drugi.

Ines Ištuk se učlanila u klub na samom početku, 2001. godine, i ostala tu dok je dalje školovanje nije privremeno odvelo u Mostar.“U XXL Basketu sam provela 4 godine i uvijek ih se rado sjećam. Broj prijatelja koje sam upoznala i stekla uz košarku je veliki i pamtim ih po našim šalama, anegdotama i druženjima, a ne po njihovoj nacionalnosti. Nama to nikad nije bilo bitno”, ističe Ištuk.

Ines Ištuk
Ines Ištuk

Da se atmosfera u klubu nije promijenila u godinama koje su prolazile potvrđuje Adrian Ilić, posljednji kapiten muške ekipe, koji je postao član XXL Basketa 2007. godine.

“Sportsko srce i bistra glava su ključni faktori od početka, što je totalna suprotnost današnjoj omladini, gledajući iz trenutne perspektive. Kad se izađe na teren svi smo jedno: tim. Svi smo isti”, kaže Ilić. Adrian je svoje sportske korake nastavio u Košarkaškom klubu “Visoko”, ali se i dalje rado sjeća početaka i trenera Aždajića koji mu je pokazao drugi pravac u životu, različit od onog kojim kroči većina njegove generacije.

Adrian Ilić
Adrian Ilić

Slična sjećanja na period proveden na terenu čuva i Nejra Tatar, jedna od osoba koja je odlučila odvojiti vrijeme i uložiti trud da pomogne ponovnom uspostavljanju ovog udruženja, koje je prošle godine odlučilo da zatvori svoja vrata i čeka bolja vremena.

“Priča o “XXL Basketu” je priča uz koju je moja generacija odrastala. Tu sam upoznala i Lejlu i Nevena i Emina i Vladana i Dejana, istinske i doživotne prijatelje. Zbog obaveza koje sam imala prema daljem školovanju 2006. godine sam se na kratko pozdravila s klubom, ali su moji prijatelji ostali tu i stalno smo bili u kontaktu. Mi smo se sastali u vrijeme kada je teško bilo promovisati ideju suživota, solidarnosti i tolerancije, tako da smo jednostavno morali ostati prijatelji. Sve me ovo motiviralo da se uključim u akciju spašavanja kluba, simbola otpora predrasudama, kada se našao u problemima zbog nebrige onih koji su trebali da rade na promoviranju zajedništva, ali su pali na ispitu. Tu ih je pretekao XXL Basket, naš klub. Tek tada se vidjela snaga tog našeg zajedništva i volje”, kazala je Tatar.

Na vijest da se klub gasi reagovali su i drugi članovi, koji su svoje slobodno vrijeme prije 5 ili 10 godina provodili skupa igrajući košarku, a ove godine za radnim stolom tražeći rješenja da omoguće i nekim novim klincima da osjete moć jedinstva uzvikujući “XXL Basket”, na kraju svakog treninga i svake utakmice.

U uspjeh ove grupe mladih ne treba sumnjati, oni su tu sa jasnim ciljem, sa dovoljno znanja i volje da ga ostvare, kao što naglašava Adrian: ”Nikad poraz, samo lekcija.” Ipak treba biti svjestan da ova priča o jedinstvu nije priča o Visokom. Ovo je priča o određenom broju mladih u Visokom, no šta je sa ostalima?

Mladi član Općinskog vijeća Visokog, Dejan Šćepanović, koji je 5 godina proveo u XXL Basketu, smatra da se mladi u Visokom nikada nisu pomirili. “Mislim da svako ko ima oči i mozak može vidjeti količinu stratifikacije mladih ljudi na bezbroj sitnih frakcija u kojima se razlike ekstremno potenciraju. Teritorijalno, kulturološki, klasno i ideološki mladi ljudi u Visokom su iznimno razjedinjeni i o njima se ne može pričati kao o jednoj koherentnoj i unificiranoj cjelini pa čak ni u dijelu zajedničkih ambicija i vizije budućnosti, odnosno, mogućnošću ostvarenja te vizije.”

Zenska ekipa
Zenska ekipa

Da li je realno pričati o ožiljcima tranzicije u zajednici gdje se mladi nalaze na margini društva, gdje su sportske i kulturne manifestacije fenomeni koji se dešavaju u najboljem slučaju par puta godišnje? Loših primjera je mnogo, sama činjenica da se jedna tako lijepa priča kao što je XXL Basket mora dizati iz pepela dovoljan je indikator stanja društvene svijesti ove lokalne zajednice.

Ožiljaka tranzicije ovdje nema, ovdje su prisutne samo žive rane sadašnjice.

Lejla Bečar je obučena dopisnica Balkan Diskursa iz Visokog. Lejla je arheolog i trenutni član omladinskog savjetodavnog odbora Index on Censorship platforme.

Vezani članci

Reparacije za žrtve: Naučene lekcije sa Konferencije za prevenciju zločina Centra za postkonfliktna istraživanja
Oni koji su preživjeli ratove na području bivše Jugoslavije ključni su za izgradnju mira. Njihova svjedočanstva služe kao podsjetnik na prekršeni imperativ “nikad više”. Priznavanje njihovih prava uključuje i pravo na reparaciju. Reparacije su ključne za pomirenje i sprečavanje ponavljanja zločina. Štoviše, reparacije će omogućiti postkonfliktnim društvima da marginalizaciju preživjelih iz rata izvuku iz njezinih korijena.
Položaj žena u Bosni i Hercegovini sve više se mijenja
Često patrijarhat vežemo za jedan od glavnih uzroka degradiranja žene u društvu, a onda i rodno zasnovanog nasilja. Tradicija i običaji, potpomognuti mišljenjem okoline, bili su glavni razlozi zašto se žene nisu mogle oduprijeti takvom sistemu vrijednosti. Međutim, danas imamo novije generacije djevojaka i žena koje sve više rade na poboljšavanju statusa žena u bh. društvu. 

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu