Javna memorijalizacija, koja uključuje podizanje spomenika i spomen obilježja, jedan je od integralnih aspekata tranzicione pravde i suočavanja s prošlošću.
Nažalost, u zemljama bivše Jugoslavije nerijetko je instrument etnonacionalnih politika sjećanja, koje učvršćuju već postojeće „naše“ i „njihove istine“ potvrđujući vlastitu nevinost i stradanje, pobuđujući relativiziranje drugih zločina, viktimizaciju i stvaranje govora mržnje.
Memorijali nisu samo objekti u prostoru nego i sredstva pomoću kojih društvo odlučuje šta će i kako pamtiti, kako o nečemu učiti, navode iz Fonda za humanitarno pravo Srbije, dodajući da bi u idealnom smislu memorijali trebali biti „mesta učenja, empatije i javnog priznanja žrtava, zasnovanih na činjenicama i dokumentovanom znanju o onome što se dogodilo“.
U Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i na Kosovu, po pitanju memorijalizacije situacija je vrlo slična, i uglavnom fokusirana na heroje odbrane u skladu sa dominantnim narativima pojedine države. Spomenici civilnim žrtvama rata uglavnom su podignuti za pripadnike većinske etničke populacije u toj sredini. Postoje i „neutralni“ spomenici za sve civilne žrtve rata, ali ni njih stručnjaci iz oblasti tranzicione pravde ne smatraju potpunim rješenjem jer je potrebna hronologija znanja o tome šta i kome se desilo.
Bitnost dosljedne i inkluzivne memorijalizacije kojom bi se izbjegle podjele, jednostrani narativi i politizacija prošlosti preporučena je u različitim dokumentima međunarodnih obaveza. Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, važnost memorijalizacije proizlazi iz Ustava, Dejtonskog mirovnog sporazuma, izvještaja Ujedinjenih nacija (UN) za istinu, pravdu, reparacije i garancije neponavljanja, preporuka Univerzalnog periodičnog pregleda (UPR) 2025. godina, kao i Mišljenja Evropske komisije o Bosni i Hercegovini.
Memorijalizacija je bila komponenta tranzicione pravde 1990-ih, i prije nego što je to polje osnovano kao polje, ali biva potisnuto u stranu, vjerovatno zato što je fokus bio na kulturi i društvu, a ne na pravu i politici, stava je Louis Bickford, osnivač i izvršni direktor neprofitne organizacije Memria, predavač na Univerzitetu Columbia i stručnjak za ljudska prava i tranzicionu pravdu.
Činjenica da je memorijalizacija kao peti stub tranzicione pravde „dodana“, prema Bickfordu, je nedovoljan potez i stigla je prekasno. Medutim, postoji i vrlo pozitivan razvoj događaja jer pravnici i politički stručnjaci moraju razmotriti moć sjećanja. „Ovo i dalje lociram u područje kulturnih promjena, promjena načina razmišljanja i narativne konstrukcije o prošlosti, što je vrlo teško zakonski regulisati“, navodi Bickford.
Međutim, dodao je da kada se operacionalizira pamćenje u pravu, zakon i politika bi trebali pružiti općenite okvirne procese (inkluzivnost, otvorenost, transparentnost, sudjelovanje, doseg), a ne diktirati nešto previše specifično – poput forme ili sadržaja sjećanja.
Vodeći princip – utvrđene činjenice
Pokretači inicijativa za podizanje spomenika ili spomen obilježja su preživjeli, udruženja, odnosno organizacije civilnog društva, potpomognute građanima i međunarodnim organizacijama.
Bez pomoći međunarodne zajednice, odnosno odlukom Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Wolfganga Petritscha, nije bilo moguće izgraditi ni spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida u Srebrenici. Nakon neumorne borbe preživjelih, prevashodno Majki Srebrenice, Visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling je 2007. godine donio Odluku kojom se donosi Zakon o memorijalnom centru Srebrenica – Potočari – spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida zbog svjesnosti značenja gradnje takvog mezarja i spomen obilježja kao sredstva za ostvarivanje pomirenja među narodima Bosne i Hercegovine, kojim će se zauzvrat promovirati povratak raseljenih lica i izbjeglica i trajni mir.
Memorijalni centar Srebrenica je definisan kao državna institucija osnovana 2000. godine, čije je sjedište u Potočarima (Srebrenica) i mjesto je sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici iz 1995. godine, uz posvećenost očuvanju historije, suočavanju sa silama neznanja i mržnje koja uzrokuje genocid.
U julu 1995. godine, a kako je to utvrđeno presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kasnije Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (MRMKS), u genocidu je ubijeno više od 8.000 Bošnjaka muškaraca i dječaka iz Srebrenice i 13 okolnih gradova Istočne Bosne, a veliki broj žena, djece i starijih osoba je prisilno preseljen. Ubijeni su nakon egzekucija bili pokopani u primarnim grobnicama, a kasnije su prebačeni u sekundarne i tercijarne grobnice, o čemu postoje mnogobrojni dokazi.
Prva pravosnažna presuda za genocid je donesena protiv Radislava Krstića, koji je bio komandant Druge romanijske motorizovane brigade Vojske Republike Srpske (VRS) do septembra 1994. godine, a nakon toga načelnik Štaba Drinskog korpusa VRS, da bi u junu 1995. godine bio unaprijeđen u čin generalmajora. On je 2004. godine osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida u Srebrenici.
Pred MKSJ, kasnije MRMKS, za genocid i druge zločine počinjene u i oko Srebrenice osuđeno je uz Krstića još 17 osoba. Na doživotne kazne zatvora osuđeni su Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, Ratko Mladić, bivši komandant Glavnog štaba VRS-a, Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS-a, Vujadin Popović, bivši načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a i Ljubiša Beara, bivši načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a.
„Poštivanje sudski utvrđenih činjenica može biti definitivno vodeći princip prilikom podizanja spomenika i spomen obeležja. Ovakva praksa bi pomogla u osiguravanju objektivnosti i verodostojnog predstavljanja događaja“, kazala je Rada Pejić-Sremac, koordinatorica programa Mehanizma za informisanje zajednica pogođenih sukobima MRMKS.
Ona je naglasila da su MKSJ i MRMKS aktivno radili na dokumentovanju ratnih zločina i utvrđivanju činjenica, i njihovo djelovanje ne samo da je doprinijelo razvoju pravnog okvira, već i povećalo svijest o važnosti pravde i odgovornosti, kao i tome da su zločini i žrtve adekvatno dokumentovani.
„Implementacija ovog pristupa u BiH moglo bi uključivati saradnju sa vladinim institucijama, nevladinim organizacijama i lokalnim zajednicama. Zajedničke aktivnosti i dijalog među relevantnim akterima su ključni za postizanje konsenzusa o važnosti istine i pravde, kao i za obezbjeđenje modela koji će uključiti sve žrtve“, smatra Pejić Sremac.
Marginaliziranje civilnih žrtava u politici sjećanja
U Bosni i Hercegovini ne postoji potpuna baza svih podignutih spomenika i spomen obilježja. Prema Centralnoj evidenciji spomenika, koji su izgrađeni od 1996. do 2016. godine, ima više od 2.100 spomenika, ali nisu obuhvaćene sve općine, koji su posvećeni stradanju civila i/ili boraca tokom 1992.-1995. godina.
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), koje je tvorac Centralne evidencije spomenika (CES) navode da se veći broj mapiranih spomenika nalazi na području Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) – više od 1.400, i najviše ih je u Tuzlanskom kantonu – 288. U Republici Srpskoj na području Bijeljinske mezoregije, uključujući subregiju Zvornik – 231.
Prema podacima CES-a, u Hrvatskoj je izgrađeno više od 1.200 spomenika posvećenih stradanjima u domovinskom ratu, a najveći broj nalazi se na području Vukovarsko-srijemske (109) i Sisačko-moslavačke županije (100).
U Srbiji su uglavnom spomenici posvećeni stradanjima u NATO bombardovanju i Kosovskom ratu. CES ih je zabilježio 301, i najviše ih je na području grada Beograda.
Prema analizi UDIK-a, najveći broj spomenika posvećeni su borcima, potom slijede oni koji su posvećeni borcima i civilima, pa tek onda civilnim žrtvama rata.
„Naše analize su pokazale da su izgrađena spomen-obilježja različitih oblika, a neki od njih su spomen-ploče, krstovi, česme, biste, spomen-poprsje, crkve te razni spomen-kompleksi“, kazao je Edvin Kanka Ćudić iz UDIK-a.
UDIK, kako je naglasio Ćudić, radi dodatna istraživanja koja će obuhvatiti i godine poslije 2016., a što bi trebalo upotpuniti bazu CES-a kada su u pitanju spomenici i spomen obilježja.
Šta nam govore podaci da je najveći broj spomenika i spomen obilježja izgrađen borcima, u Fondu za humanitarno pravo Srbije, navode da su civilne žrtve, iako čine ogroman i često većinski dio stradalih u mnogih sredinama i dalje marginalizovane u dominantnim politikama sjećanja.
„Kada se daleko češće podižu spomenici palim borcima nego civilima, to pokazuje da društva i dalje rat prvenstveno tumače kroz herojsku, nacionalnu i vojnu optiku, a mnogo manje kroz perspektivu ljudske patnje i stradanja civila“, navela je Jovana Kolarić, istraživačica Fonda za humanitarno pravo Srbije.
Dodala je da nam to još govori da u postjugoslavenskim društvima status našeg junaka je politički daleko upotrebljiviji od statusa civilne žrtve.
„Vojna žrtva se lakše uklapa u narativ o odbrani, žrtvi i kolektivnom ponosu, dok civilna žrtva često otvara teža pitanja: ko je odgovoran za njeno stradanje, zašto je bila nezaštićena, šta su radile institucije i kako priznati patnju bez obzira na etnički predznak. Zato su civilne žrtve često potisnute na marginu, iako bi upravo priznanje njihove patnje moglo biti osnova za inkluzivniju i empatičniju kulturu sjećanja“, pojasnila je Kolarić.
Neophodna borba, snaga i strpljivost
Zakonska procedura po kojoj se podižu spomenici i spomen obilježja je drugačija za Republiku Srpsku, Federaciju Bosne i Hercegovine (FBiH) i Brčko Distrikt. U novembru 2011. godine u Republici Srpskoj je donesen Zakon o spomenicima i spomen obilježjima oslobodilačkih ratova. Ovim zakonom je regulisano ko daje saglasnost za izgradnju spomenika i spomen obilježja.
„Prijedor je jedan od najočitijih pokazatelja da memorijalizacija u regionu nije prvenstveno pitanje pijeteta, nego političke moći. Porodice ubijene dece i aktivisti godinama traže dozvolu da se podigne spomenik za 102 ubijene dece Prijedora, ali lokalne vlasti to uporno odbijaju ili odlažu“, kazala je Kolarić.
Primjer Prijedora navodi i historičar i istraživač Nicolas Moll. Pojasnio je kako se dugo preživjeli Bošnjaci iz Prijedora bore da tri bivša koncentraciona logora – Omarska, Keraterm i Trnopolje – pretvore u spomen-obilježja, ali lokalne vlasti se tome protive i danas tamo nema ničega, osim jedne male spomen-ploče u Keratermu. Istovremeno, dodao je da u dijelovima Prijedora gdje čine većinu, bošnjački povratnici uspjeli su izgraditi spomenike, naprimjer u Kozarcu. Naveo je i inicijativu za izgradnju spomenika za 102 ubijene djece, odnosno naglasio da smatra „zaista jakim što se oni i dalje bore za ovaj spomenik“ i nada se da će jednog dana to ostvariti.
„Izgradnja spomenika je često borba koja zahtjeva mnogo strpljena i upornosti“, istaknuo je Moll.
Milica Pralica, predsjednica Udruženja građana „Oštra Nula“, navela je građansku inicijativu „Jer me se tiče“, kojoj je u fokusu izgradnja spomenika za 102 ubijene djece, kao primjer gdje ne postoji nacionalni momenat već se želi vratiti humanitet žrtvama, kako bismo mogli reći da su ubijena nečija djeca, sestre, bliski članovi porodice, i gdje se svi možemo identifikovati s tim. Smatra da takva vrsta memorijalizacije doprinosi pomirenju.
Nemogućnost izgradnje spomenika za 102 ubijene djece u Prijedoru, prema Kolarić, nije slučaj koji je moguće posmatrati kao problem lokalne zajednice, nego kao „svesno uskraćivanje javnog priznanja žrtvama i političku poruku da je priznanje ubijene dece neprihvatljivo. A ono je neprihvatljivo jer bi nužno značilo i priznanje karaktera nasilja koje je počinjeno u tom gradu“.
Time se, kako je istakla, porodicama poručuje da njihova bol nije legitimna niti poželjna u javnom prostoru, a cijeloj zajednici da ni kritičko promišljanje prošlosti nije poželjno. „To je suprotno svakoj ideji tranzicione pravde, koja počiva upravo na priznanju žrtava i pravu zajednice da zna i pamti“, stava je Kolarić.
Prema presudama MKSJ, MRMKS i Suda Bosne i Hercegovine, bivši pripadnici vojnih, policijskih i drugih snaga RS-a, na području Prijedora počinili su progon, zatvaranje, mučenje, ubistva, seksualno nasilje i druge zločine protiv bošnjačkih i hrvatskih civila.
„Ispeglane“ i nedorečene poruke
U Federaciji, gdje je izgrađeno i više spomenika i spomen obilježja nego u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, također postoje negodovanja. Odluke o podizanju spomenika i spomen obilježja donose se na nižim nivoima vlasti (općina ili grad).
Za spomenik za ubijenu djecu Sarajeva, Pralica navodi da postoje narativi kojima su neke strane nezadovoljne jer nema „nekih drugih imena“. „Ako ne možemo postići minimalni konsenzus oko ubijene djece u Bosni i Hercegovini, koje god su etničke ili religijske pripadnosti, ne možemo govoriti o pomirenju. Moramo prihvatiti činjenice, a od strane političkih elita to nije tako. Najviše je na snazi autoviktimizacija, bez političke volje“, pojasnila je Pralica.
Grad Sarajevo je bio pod najdužom opsadom u modernoj historiji ratovanja. Uz izloženost granatiranju, snajperisanju i teroriziranju s položaja Vojske Republike Srpske, a što je utvrđeno u presudama MKSJ-a i MRMKS-a. Prema nezvaničnim podacima pojedinih udruženja žrtava Sarajeva, ubijeno je preko 11.000 građana Sarajeva, od toga 1.601 dijete.
Tokom opsade počinjena su i sporadična ubistva srpskih i drugih građana Sarajeva od strane 10. brdske brigade ARBiH predvođena Mušanom Topalovićem Cacom. Njihova tijela su bačena u jamu Kazani u Općini Star Grad Sarajevo. Konačan broj žrtava nikada nije utvrđen i za nekima se još traga. Gradske vlasti u Sarajevu su 2021. godine podigle spomen obilježje na lokalitetu Kazani, ali i tu postoje negodovanja članova porodica ubijenih.
Kolarić navodi da spomenik na Kazanima je bio važan simbolički iskorak, ali brojne kritike su bile usmjerene upravo na to što nisu navedena imena svih žrtava, niti su imenovani počinioci, pa je konačna poruka ostala nedorečena i politički „ispeglana“.
U Brčko distriktu na snazi je Zakon o spomenicima i spomen obilježjima donesen 2003. godine, a kojim se definisano da se mogu podići spomenici koji su politički i etnički neutralni, ali i oni koji nisu politički i etnički neutralni sve dok su na bazi ravnopravnosti svih konstitutivnih naroda i odnose se na period od 1992. do 5. marta 1999. godine.
Uz pomoć međunarodne zajednice i lokalne vlasti u Brčkom je podignut spomenik i za sve civilne žrtve rata 2023. godine.
Spomenici za sve civilne žrtve rata, prema Pejić Sremac, omogućavaju priznavanje patnje svih žrtava, uzimajući u obzir činjenice o ratnim događajima, što je od „suštinske važnosti za izgradnju suživota“.
Moll navodi da spomenici posvećeni svim civilnim žrtvama rata, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, mogu biti korisni, ali zavisi od toga ko preuzima inicijativu za izgradnju, s kojim ciljem i koji oblik to poprima. „Vrlo je važno da se odluka o spomeniku ne donosi tajno, iza zatvorenih vrata, već kroz otvoreni proces diskusije. I dok su spomenici posvećeni žrtvama važni, imalo bi smisla razviti i više spomenika o drugim aspektima rata, na primjer za ljude koji su pomogli i spašavali druge osobe ili posvećeni svakodnevnom životu ili kulturnim praksama tokom rata“, kazao je Moll.
Imajući u vidu trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, to jeste odsustvo jedinstvenih standarda za memorijalizaciju na državnom nivou i postojanje izrazito fragmentiranih praksi koje često ne doprinose svrsi memorijalizacije, Lejla Gačanica, saradnica za ljudska prava pri Timu za ljudska prava Kancelarije Rezidentne koordinatorice Ujedinjenih nacija (UN-a) u Bosni i Hercegovini, kazala je da se može zaključiti da bi adekvatno normativno uređenje moglo imati pozitivan efekat na procese pomirenja. Naglasila je da ključ nije u samom postojanju regulative, već u njenom kvalitetu.
„Okvir mora biti usmjeren na prevazilaženje postojećih podjela, inkluzivan i transparentan u procesu donošenja, nediskriminatoran, te utemeljen na stvarnim potrebama žrtava i preživjelih. Također, neophodno je da se oslanja na postojeću domaću ekspertizu i da predvodi mehanizme koji će osigurati njegovu dosljednu primjenu u praksi“, kazala je Gačanica.
Sonja Biserko, osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, navodi da memorijalizacija može pomoći, ali treba imati uvid u to šta se dešavalo – hronološki. „Bez razumevanja zašto se desilo, nikome neće biti dobro. Mislim da je jako važno hronološki pratiti kada je krenulo, zašto su srpske elite to počele 70-ih, 80-ih, te se nakon Titove smrti to intenziviralo. Bez toga, ispada da smo svi neki divljaci koji smo se uhvatili za gušu i to je to“, smatra Biserko.
Prema njenim riječima, činjenica je da su sve strane imale žrtve, ali najveće žrtve u Bosni i Hercegovini su na bošnjačkoj strani, u Hrvatskoj na hrvatskoj strani. Činjenica je da su posljedice te ratne politike Beograda napravile žrtve i od mnogih Srba jer su u ogromnim brojevima postali izbjeglice kao što su Srbi u Hrvatskoj, te Srbi na Kosovu.
Uskraćivanja prava na sjećanje
Memorijalizacija u regionu, kako je pojasnila Biserko, na etničkom je principu, principu većinske grupe i „jednostrana je, nema objektivizacije, niti referenci za one druge, i preoblikuje percepciju neke šire slike o tome šta se dešavalo“. U Srbiji, kako ona smatra, to je najveći problem jer dio ratnih zločina je počinjen od srpske strane i u Hrvatskoj i u Bosni i na Kosovu. Uglavnom se kroz memorijalne spomenike, ili grafite, obilježavaju srpske žrtve, naprimjer progon Srba iz Hrvatske ili NATO intervencija, a ni jedno ni drugo nije dovedeno u kontekst o tome sta se desilo u Hrvatskoj, Bosni ili na Kosovu.
U Srbiji je na snazi Zakon o ratnim memorijalima, kojim je propisano da memorijali budu u skladu s „tekovinama oslobodilačkih ratova Srbije“, čime je kako navode stručnjaci, formalno onemogućena memorijalizacija zbog zločina počinjenih od srpskih policijskih, vojnih ili dobrovoljačkih jedinica u Srbiji.
Tako je, kako navode u Fondu za humanitarno pravo Srbije, velikom broju žrtava i njihovim porodicama uskraćeno pravo na sjećanje i dostojanstveno obilježje posvećeno njihovoj patnji, iako su stradali na teritoriji Srbije, od strane srpskih jedinica, i u mnogim slučajevima, u vrijeme stradanja bili su građani Srbije.
U Hrvatskoj prakse obilježavanja sjećanja na žrtve u skladu su sa dominantnim razumijevanjem uloge Hrvatske u ratovima 90-ih. Prema stručnjacima, takvo društveno sjećanje je vrlo zatvoreno i koncentrirano skoro pa isključivo na slavljenje vojnih pobjeda hrvatskih snaga u ratu, te čuvanje sjećanja na civilne žrtve hrvatske nacionalnosti.
Branka Vierda, nezavisna istraživačica i edukatorica tranzicione pravde i politike sjećanja, navela je da spomenik koji je podignut u znak sjećanja na ubijene članove srpske obitelji Zec iz Zagreba predstavlja rijetkost u memorijalnim praksama Hrvatske. Pojasnila je da je riječ o spomen-ploči koja je podignuta na Sljemenu u prosincu (decembru) 2023., kao rezultat suradnje i napora koji su uložili civilno društvo i Grad Zagreb. Spomenik je podignut nakon što su godinama organizacije civilnog društva prema lokalnim vlastima zagovarale njegovo postavljanje.
„Posebnost ove spomen-ploče je što navodi da su počinitelji ubojstva djevojčice Aleksandre, njene majke Marije i oca Mihajla, bili pripadnici postrojbe MUP-a Republike Hrvatske, a što ukazuje da su ubojstva počinjena iz nacionalističke mržnje. Mislim da je važno istaknuti i da je Tomislav Tomašević, prvi zagrebački gradonačelnik, koji se pridružio komemoraciji 2021. koju organizacije civilnog društva upriličuju svake godine 7. prosinca, na obljetnicu ubojstva“, navela je Vierda.
Za spomenik 72. Bojnoj Vojne policije u Splitu, postavljen ispred vojne baze Lora, odnosno mjesta na kome su njeni pripadnici počinili zločine nad zarobljenicima, u Fondu za humanitrano pravo Srbije, smatraju da ne predstavlja puko komemoriranje stradalih pripadnika jedne jedinice nego funkcioniše kao politička poruka da je proklamovano herojstvo jedinice važnije od onoga što se na toj lokaciji dogodilo.
Podizanje spomen obilježja u Hrvatskoj nije regulirano jednim specifičnim zakonom koji taj proces obrađuje u cijelosti već kombinacijom zakona i odluka tijela lokalne samouprave, ovisno o vrsti spomenika i lokaciji.
Upitna inkluzivna memorijalizacija
Na pitanje da li su moguće neke promjene kada je u pitanju memorijalizacija u Hrvatskoj, Vierda je kazala da u aktuelno društveno-političkom kontekstu ispunjenim etno-nacionalizmom, teško može dozvoliti da na nacionalnoj razini inkluzivnije razmatra društveno sjećanje na devedesete.
Slična praksa je i na Kosovu gdje su državne institucije više fokusirane na herojsko obilježavanje sjećanja, dok inkluzivna memorijalizacija nedostaje. Većina nevladinih organizacija svojim radom prinosi politici sjećanja, priznavanju zločina i osiguravanju dostojanstvenih memorijalnih aktivnosti za preživjele.
Besnik Beqaj ispred Fonda za humanitarno pravo Kosova, kazao je da zbog nepostojanja neinkluzivnog obilježavanja sjećanja i neinkluzivnog obrazovanja, mlađe generacije su opreznije kada su u pitanju teme prošlosti. To je zbog toga sto se o ratu uči na manipulativan način, i da su državne institucije fokusirane na herojsko obilježavanje sjećanja a drugi akteri više na žrtve, dok se ista ta država u polju obrazovanju mladih fokusira na viktimizaciju.
Bekim Blakaj, izvršni direktor Fonda za humanitarno pravo Kosovo, navodi da su pioniri u oblasti memorijalizacije u radu organizacija civilnog društva. Za njega, „dobra memorijalizacija vodi pomirenju i borbi protiv budućeg genocida“.
Govoreći općenito o jednostranim narativima koji vladaju i na Kosovu, istaknuo je primjer izložbe Fonda „Jednom davno i nikad više“, posvećene 1.100 djetetu nestale i ubijene tokom rata na Kosovu, a koju su htjeli da predaju vlastima kao trajnu instalaciju, u cemu su imali malo uspjeha. Njihog jedini uslov je bio da se ne mijenja sadržaj, odnosno da budu uključene sve žrtve. Nazalost, nijedan muzej vladinih institucija nije prihvatio njihovu ponudu.
Fondacija Jahjaga je osnovala Muzej posvećen preživjelima seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu u Prištini, koji služi kao platforma za razmišljanje, svjedočenje i edukaciju o iskustvima preživjelih seksualnog nasilja u ratu, čuvajući njihove lične priče i osporavajući društvenu stigmu kao dio kolektivnog sjećanja i procesa usmjerenih na pravdu.
Arbentina Krasniqi, projekt menadžerica Jahjaga Fondacije, navela je da je memorijalizacija osmišljena da stvori empatiju, a ne podjelu. Pojasnila je da se artefakti kontinuirano dodaju, i da postoji umjetničko izražavanje koje uključuje rukotvorine koje proizvode preživjeli. Ovaj metod se koristi kao art terapija ali i kao izvor prihoda koje preživjeli dobijaju od prodaje rukotvorina.
Memorijalizacija – pedagoško pitanje i učenje
Kao i na Kosovu, rad civilnog sektora na različitim aspektima memorijalizacija primjetan je i u drugim državama. Postoje muzeji, projekti oralne historije, umjetnički radovi koji dokumentuju i govore o dešavanjima iz 90-ih godina. Stručnjak iz oblasti tranzicione pravde, Bickford smatra da nijedna snažna inicijativa memorijalizacije ne može se odvijati bez pridržavanja i razumijevanja lokalnih tradicija, kulturnih normi, načina sjećanja, propovijedanja i slično. Uz to, dodaje da je moguće zaglaviti i u tradicionalnim načinima komemoracije/memorijalizacije, a što bi nas ostavilo na grobljima i nadgrobnim spomenicima.
„Ono što sam vidio širom svijeta je rad koji memorijalizaciju tretira kao pedagoško pitanje i oslanja se više na teorije učenja i dijaloga nego na teoriju žalosti“, istaknuo je Bickford.
Memorijalizacija, prema riječima Gačanice, kada je pravilno postavljena, ima važnu društvenu funkciju: priznaje i potvrđuje dostojanstvo žrtava i preživjelih, kršenje ljudskih prava i patnju koju su pretrpjeli, te doprinosi utvrđivanju činjenica i širem društvenom priznanju zločina.
Motiv za vlasti da se to desi, kako je Gačanica navela, primarno proizlazi iz obaveza države da odgovori na prava i potrebe žrtava i preživjelih, uključujući i pravo na reparacije, a memorijalizacija kao dio simboličkih reparacija, predstavlja važan element tog odgovora. Dodatno, uspostavljanje jasnih standarda u ovoj oblasti, prema njenim riječima, može doprinijeti suzbijanju govora mržnje i negiranju zločina koji su već regulisani kroz postojeće zakonodavstvo, ali i djelovati preventivno u smislu garancija neponavljanja.
„Dosljedna i inkluzivna memorijalizacija može spriječiti nastavak praksi koje se zasnivaju na podjelama, jednostranim narativima i politizaciji prošlosti“, smatra Gačanica.
Navela je i motive za djelovanje koji proizlaze iz međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine: preporuke iz UPR-a za prošlu godinu, a koje naglašavaju potrebu jačanja okvira reparacija, priznanja žrtava, promociju pomirenja i društvene kohezije. Zatim, izvještaj Specijalnog izvjetioca UN-a, koji jasno prepoznaje memorijalizaciju kao ključnu komponentu simboličkih reparacija i prevencije. Također, obaveze iz Ustava Bosne i Hercegovine i Dejtonskog mirovnog sporazuma, učvršćuju principe ljudskih prava i nediskriminacije u ovom kontekstu.
Među motivima za djelovanje, Gačanica je istakla i evropski integracijski proces, uključujući Mišljenje Evropske komisije o Bosni i Hercegovini, u kojem se navodi potreba jačanja vladavine prava, pomirenja i demokratskog upravljanja, što uključuje i odgovoran pristup suočavanja s prošlošću.
Biserko koja je godinama izučavala njemačko iskustvo suočavanja s prošlošću, smatra da još nismo zakasnili kada je u pitanju inkluzivna memorijalizacija. „Nije se moglo očekivati od onih koji su počinili zločine da urade nešto relevatno za nove generacije. Mislim da je sada povoljno vreme, ali za to nam je potrebna podrška iz vana. Bilo je važno da se dokumentuje historija, što su mnoge organizacije i pojedinci uradili i nemamo više nepoznanica, sada je samo pitanje interpretacije i inkorporiranje u neku istinu“, zaključila je Biserko.
Vođena iskustvom i istraživanjima, Vierda je kazala da je prije svega žrtvama važno da mjesta na kojima je njima ili njihovih obiteljima nanesena bol, budu prikladno označena i da za stradanje postoji javno priznanje od strane visokih dužnosnika. „To znači da je važno da se u procese osmišljavanja spomeničkog rješenja, odabira lokacije i drugih detalja uključe preživjeli i obitelji žrtava, te predstavnici zajednica kojima su žrtve pripadale“, pojasnila je Vierda, naglasivši da je posebno važno uključivanje mladih ljudi iz različitih etničkih grupa u procese memorijalizacije.
Procesi memorijalizacije, prema njenim riječima, okrenuti su budućnosti pa je zapravo i sasvim logično da se posebice s mladima odlazi na mjesta stradanja, uz organizaciju prilika da se sretnu sa svjedocima vremena i stručnjacima moći te razgovaraju s njima o tome što se desilo devedesetih kako bi im prenijeli iskustva u svrhu prevencije i neponavljanja.
„Spomenici su jedan dio kulture ili sjećanja, važan, ali ne i jedini: drugi su godišnjice, knjige, pedagoške aktivnosti, filmovi, umjetnost, i posebno diskusije i debate“, kazao je Moll, naglašavajući da spomenici nisu dovoljni, a važnije od bilo kojeg spomenika su osobe koje nose sjećanje i koje ga na konstruktivan način artikuliraju u javnom prostoru.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.
