Vojislav se nije bojao u ratu, u doba kada je čovjek čovjeku vuk, oružja ali se bojao ljudske reakcije. Molio je Hajru da njegovu priču ispriča tek poslje smrti.
Vojislav Petrović posljednji je stanovnik sela Kratina iznad Ahmića (opština Vitez). U selu nema ko da ga pamti i ponosi se njegovim djelom i hrabrošću koju je pokazao tokom ratnog perioda. Nije ni želio da se sazna kako je spasio od smrti roditelje Hajre Osmančevića zbog straha za vlastiti život i osude komšija. Vojislav se nije bojao u ratu, u doba kada je čovjek čovjeku vuk, oružja ali se bojao ljudske reakcije. Molio je Hajru da njegovu priču ispriča tek poslje smrti.
Prije ratnih sukoba, Hajro je živio sa roditeljima u Zenici. Njegovi roditelji, željni mirnijeg života, odlučili su kupiti zemlju u selu Kratina. Njihova kuća, kako je kazao postala je okupljalište komšija i mjesto druženja. Međutim, rat nije zaobišao Hajrine roditelje. Prema rječima njihovog sina, iskusili su upravo ono što se u ratu često dešava, prijatelji okrenu leđa prijateljima i komšije dižu oružje na komšije.
Prvi komšija, kako je kazao Hajro okrenuo je leđa njegovim roditeljima. Sa ciljem da se domogne njihove imovine, kako je prepričano njihovom sinu, prvi komšija pokušao ih je ubiti. Osmančevići se uspijevaju spasiti jer su pobjegli u obližnju šumu zajedno sa još jednim bračnim parom.
Prema Hajrinom kazivanju, skrivene i uplašene u šumi ih pronalazi Vojislav Petrović, komšija iz sela. Odvodi ih u svoju kuću, gdje živi sa tada 83 – godišnjom majkom, i skriva 43 dana.
“Znate li šta znači hraniti četiri osobe 43 dana u to vrijeme“, pita Hajro, koji Vojislava od milja zove Vojo.
Nakon 43 dana, u nemogućnosti da i dalje hrani četvoro ljudi, Vojo im daje staru odjeću svoje majke i krišom ih odvodi do Busovače. Hajrini roditelji su u Busovači prosljeđeni UNPROFOR-u.
Danas Hajro o Vojislavu govori ponosno i iskreno. Smatra da ono što čini Vojislava herojem je njegova duša. Priča o njemu, kako je kazao Hajro, treba biti ispričana i sačuvana kako bi se slavila hrabrost i požrtvovanost Voje, koji je bio spreman izgubiti sve svoje da bi spasio drugog. Hajro smatra da postoji još ovakvih priča koje nisu ispričane, a koje trebaju da dopru do mlađih generacija kako ne bi učili da se mrze. Ne smijemo dozvoliti, kako je kazao Hajro da eho zla vaspitava generacije koje dolaze.
Ovaj članak je nedavno nagrađen u okviru omladinskog takmičenja ”Srđan Aleksić” organizovanog od strane Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI). Takmičenje ima za cilj da pruži mladim ljudima priliku da otkriju, prikupe i dijele priče o izgradnji mira, moralnoj hrabrosti i međuetničkoj saradnji u njihovim lokalnim zajednicama i podržano je od strane Nacionalnog fonda za demokratiju (NED). Kroz ovo takmičenje, CPI želi da inspiriše mlade da preuzmu aktivnu ulogu u promociji pozitivnih primjera ljudi u Bosni i Hercegovini koji svojim postupcima mjenjaju živote drugih.
