Flotel Europa, dokumentarni film koji je režirao Vladimir Tomić, osvojio je posebnu nagradu žirija na Sarajevo Film Festivalu 22. avgusta 2015. godine.
Početkom rata u BiH, Vladimir Tomić je imao 12 godina. Sa majkom i starijim bratom pobjegao je iz Sarajeva i zatražio azil u Danskoj. Pošto su već tada izbjeglički kampovi bili potpuno ispunjeni, danski Crveni križ ih smješta na veliki brod nazvan “Flotel Europa”, koji je bio usidren u luci u Kopenhagenu.
Vladimir je bio uzbuđen zbog ove plutajuće kuće, koja postaje privremeni dom za oko još 1.000 izbjeglica sa područja bivše Jugoslavije dok čekaju odluke o aplikacijama za azil.
Na osnovu materijala koje su snimile izbjeglice na brodu “Flotel Europa” Vladimir je napravio dokumentarni film, koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu osvojio posebnu nagradu žirija.
Ovaj dokumentarni film je osvojio i posebnu nagradu žirija na festivalu Berlinale, kao i nagradu za najbolji dokumentarac sa Balkana na DokFest na Kosovu, te za najbolji dokumentarac na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Beogradu.
Izbjeglice su snimale život i preko VHS kaseta ih slale rodbini u BiH, zajedno sa humanitarnom pomoći. Na snimcima, koje Vladimir koristi sa autobiografskim narativom, mogu se vidjeti ljudi kako jedu u zajedničkoj kuhinji, sjede u TV sobi, ali i sudjeluju na plesnim priredbama, sviraju u malim kabinama bez prozora.
“Neki ljudi su snimali mnogo. Imali smo stotine sati materijala koje smo morali prebaciti i digitalizirati”, kazao je Vladimir, pojasnivši da je materijal uređivao Srđan Keca.
Prema rječima Vladimira, slike su bile poetične i uopšte nisu trebale rječi.
Film pokazuje kako Vladimir odrasta, sklapa nova prijateljstva i zaljubljuje se, dok njegovi stariji prijatelji sviraju rok i izlaze sa danskim djevojkama. “Zvali su ih djevojke za pasoš”, kazao je Vladimir, koji se u filmu zaljubljuje u Melisu koja također živi na brodu i igra folklor.
Kad je film završen, producentica Selma Jusufbegović je zatražila da Melisa pogleda film kako bi dopustila da se koristi njena slika. Vladimir je kazao da su najduži sati u njegovom životu bili dok je iščekivao odgovor od Melise. Ipak, ona odgovara potvrdno i navodi da se osjeća počašćeno.
Smiješne priče o odrastanju i zaljubljivanju su u kontrastu sa osjećajima nacionalizma koji se pojavio među srpskim, bošnjačkim i hrvatskim izbjeglicama na Flotel Europi.
“Bilo je oko 1.000 ljudi, tako da je naravno bilo tenzija”, prisjeća se Vladimir, istaknuvši da je bilo i “mnogo dobrih ljudi na tom brodu”.
Prisjetio se čovjeka koji je morao pobjeći kako se ne bio ubio jer je dobio poziv da ide u vojsku od bosanskih i srpskih snaga.
Vladimir se smije tom apsurdu i ističe, da mu je ovo treći film o ratu u BiH ali i prvi u kojem koristi humor.
“Sad sam stariji i imam novu perspektivu o ratu, koji može biti i tragikomična”, kazao je Vladimir na konferenciji za novinare upriličenoj tokom Sarajevo film festivala.
“Flotel Europa” je metafora za rascjep identiteta, nestabilnost i nesigurnost života izbjeglice. Vladimir, koji je i sam izbjeglica, i danas živi u Kopenhagenu kazao je da se i dalje bori sa problemom identiteta i vrlo često osjeća otuđeno.
“Osjećam se kao da su svi moj narod, pripadam svugdje i nigdje u isto vrijeme”, dodao je Vladimir.
