Hrana se može koristiti u svrhe stvaranja ili rješavanja sukoba. Koliko gastro-diplomatija može pojačati apetite za mirom još uvijek je neizvjesno iako u nekim državama smiruje tenzije.
Nije iznenađenje da su mir i hrana često povezani. Arapsko proljeće je postavilo pitanje sigurnosti hrane na vrh međunarodne misli. Prosvjednici u Egiptu su zahtijevali “hljeb, slobodu i društvenu pravdu“. Nedostatak pristupačne hrane povezan je sa nemirima i ratom u Siriji i Libiji. Međutim, sigurnost hrane postaje sve veći problem jer klimatske promjene mijenjaju ekosisteme i utiču na usjeve.
Postoji Pokret koji zagovara da ono što jedemo može utjecati na mir ili sukob. U slučaju da je ovo istina onda bi hrana trebala biti ozbiljan alat rješavanja sukoba.
Međunarodna uzbuna (International Alert) “Kuhinja sukoba“ njeguje ideju da hrana može biti
iskorištena u svrhu međukulturološkog razumjevanja.
Američka političarka i književnica Hillary Clinton kazala je da je hrana najstariji alat diplomatije koji je uvijek krasio pregovaračke stolove. Sam Chapple-Sokol koji istražuje hranu je primjetio kako je sveti čin lomljenja hljeba na mirovnim pregovorima znak za mogući mirni suživot. On to naziva “kulinarskom diplomatijom“, opisujući da je upotreba hrane i kuhinje instrument za stvaranje međukulturalnog razumjevanja u nadi da se poboljša dijalog i saradnja.
Univerzitet Haifa trenutno provodi istraživanje koje ukazuje da su ljudi više naklonjeni da dobro misle o ljudima sa kojima su zajedno sjedili i jeli. Znajući ovo, kuhari koji prave obroke za diplomatske događaje pedantno pripremaju hranu za strane zvanice gledajući da ih zadive sa vlastitom kuhinjom i poznavanjem kuhinje gostiju.
Ipak, domet kulinarske diplomatije je ograničen. Teško da postoji količina šampanjca ili souffléa koja će ubijediti Kim Jong Un da se odrekne svoje moći. Isto tako svjetski lideri neće više surađivati oko sprječavanja klimatskih promjena ako im se zabrani jelo od ovčijih iznutrica.
Dobra hrana i mir nisu jedine stvari koje pokreću izaslanike i ambasadore. Države se često upuštaju u ono što gastronom Paul Rockower opisuje kao “gastro-diplomatiju”, to jest osvajanje naklonosti putem promoviranja sopstvenih nacionalnih kuhinja. Umjesto da koriste večere za laskanje liderima, gastro-diplomatija koristi nacionalne kuhinje kako bi se stvorila pozitivna mišljenja o nacionalnim identitetima te pojačala tolerancija i saradnja među narodima.
Tajlandska “Global Thai“ je bila prva kampanja koja je u prvi plan stavila gastro-diplomatiju na način da kuhari iz Tajlanda putuju u inostranstvo da bi napravili kulinarske centre. Južna Koreja je započela program da bi promovisala kulturu i hranu što je koštalo 44 miliona američkih dolara. Iseljenici iz Južne Koreje u Americi su eksperimentisali sa spajanjem ove dvije kuhinje kako bi napravili pikantne “koreanske tacose“.
Tajvan je takođe koristio hranu kako bi dobili priznanje i kako bi se razlikovali od Kine. Želja te države je bila da promoviše hranu kako bi se poboljšali stavovi stanovnika Kine prema Tajvanu budući da su im ponekad odnosi bili neprijateljski. Ova strategija nije ograničena na “srednje moći“. U 2012. vlada Sjedinjenih Američkih Država (SAD-a) je uspostavila diplomatsko kulinarsko partnerstvo sa ciljem da pošalje prestižne kuhare u inostranstvo kako bi im pokazali svoja jela i kuhinju. Dokaz da je kampanja uspjela je puding.
Novinar Braden Ruddy je otkrio da nakon konzumiranja hrane iz određene zemlje skoro 56 posto ljudi je promijenilo mišljenje o toj državi na bolje i čak 84 posto ljudi bi razmotrilo putovanje u tu zemlju. Ruddy je takođe otkrio da su države koje su bile u konfliktu ali su isto tako krenule u projekat gastro-diplomatije, kao što su Južna Koreja i Kolumbija, uspjele da prevaziđu prijašnju etiketu ratne zone i postanu poznate po kvaliteti kuhinje.
Nevladine organizacije su proširile koncept gastro-diplomatije. Najpoznatija je “Konflikt kuhinja” u Pittsburgh u SAD-u koja je inspirisala slične projekte. “Konflikt kuhinja” je poznata po tome što samo služi hranu zemalja sa kojima SAD “ratuje“. Cilj je da se naglase zajednička iskustva svih ljudi te daju ljudske karakteristike onima koji su često dehumanizirani u medijima. Hrana može poslužiti za podizanje svijesti i poticanje dublje diskusije.
Neki projekti pokušavaju da iskoriste proizvodnju hrane kako bi izazvali veću saradnju i razumijevanje među prijašnjim zaraćenim stranama. Umjetnik Michael Rakowitz je postavio pokretnu kuhinju u kamionu sa nazivom “Neprijateljska kuhinja“ gdje kuhari iz Iraka i američki veterani koji su bili tokom rata u toj državi zajedno kuhaju i poslužuju hranu. Kako bi se smanjile tenzije koristi se hrana. Motivacija za rješavanjem podjela je zajedničko pripremanje dobre hrane i profit.
Jesti hranu je emotivan i kulturološki čin. Hrana može podjeliti ali i ujediniti. Od država do porodica svi tvrde da su određena jela nauštrb drugih. Mnogi osuđuju prisvajanje poznatih jela iz Bliskog Istoka kao što su humus ili falafel od Izraela. U južnom Kavkazu, Vlade Armenije i Azerbejdžana se dugo prepiru čija je dolma i punjeni listovi loze.
Hrana se može koristiti kako bi sačuvali ili stopili kulture, zadovoljili vlastite ili druge kulturalne i političke ciljeve. Značajno je onda da se naučimo kako od hrane napraviti važan alat rješavanja sukoba.
