Pored izuzetne ranjivosti, u isto vrijeme sam primijetio visok nivo fleksibilnosti djece u Siriji i odlučio da želim ispričati priču o djeci uhvaćenoj u krizi na jedan veoma promišljen i dugometražni način.
“Pored izuzetne ranjivosti, u isto vrijeme sam primijetio visok nivo fleksibilnosti djece u Siriji i odlučio da želim ispričati priču o djeci uhvaćenoj u krizi na jedan veoma promišljen i dugometražni način.”[1] – Marcel Mettelsiefen, režiser filma Watani – Moja Domovina –
Marcel Mettelsiefen je prije nego je počeo da radi kao novinar radio kao ljekar i posjeduje širok spektar radnog iskustva u konfliktnim zonama uključujući Izrael, Haiti, Afganistan, Libiju i Egipat. Njegovo iskustvo u Siriji ističe se intimnijom pričom koju nam Mettelsiefen donosi kroz objektiv najmlađeg dijela populacije uključenog u konflikt: djece.
Priča o Siriji uzastopno nam je predstavljena iz više različitih uglova, kako od strane onih direktno uključenih u strahovita zbivanja tako i onih izvan njih. Ipak, kao što je slučaj sa mnogim drugim pričama baziranim na konfliktima—ugao koji je nedovoljno zastupljen obuhvata dječji pogled na distopiju u kojoj žive.
Upravo iz tog razloga, Watani otvara potpuno novu perspektivu na rat, perspektivu koja zahtijeva dalje istraživanje. Radi se o priči koja ljudskoj patnji daje lice i personalizira je, dajući nam priliku da upoznamo porodice koje proživljavaju užase rata i da ih bolje razumijemo. Watani nam predstavlja ratnu zonu kao mjesto gdje dječje igre uključuju imitiranje vojnika ISIL-a i pomaganje ocu pri sastavljanju eksplozivnih sredstava. Mettelsiefen oslikava izuzetno bolnu stranu rata, gdje se realnost miješa sa dječjim razumijevanjem iste, stvarajući bezazlenu interpretaciju rata zamagljenu sukobom sa stvarnosti. Ovo je realnost u kojoj Mohammed (12) – jedno od djece u Mettelsiefenovoj priči o Siriji – kaže da ako ikad sretne Bashar al-Assada radije bi postao ”Hitler” i podvrgnuo al-Assada mučenju nego ga pustio da umre laganom smrću.
Kako je Mettelsiefen dalje zabilježio, grad Aleppo—gdje su antirežimski aktivisti Abu Ali i njegova žena Hala ostali da se bore – postao je igralište za Alijevo četvoro djece koja žive pod jakim uticajem rata i prolaze kroz značajne promjene. Ova djeca trče ulicama ratom razorenog Aleppa, uče jedni druge da čitaju i pišu i raspoznaju tipove mina po specifičnim zvucima eksplozije. Jedino što štiti njihovo razrušeno djetinjstvo je visoka doza sirupa protiv kašlja koja im pomaže spavati noću u vrijeme eksplozija.
U rasponu od tri godine koje je Mettelsiefen proveo radeći na ovom filmu, Sara (4), Farah (7), Helen (10), Mohammed (12) i njihova majka moraju da se nose i sa otmicom oca, Abu Alija. Nakon toga, počinju novi život kao izbjeglice u Njemačkoj.
Mettelsiefen ističe da način na koji je Abu Alijeva porodica izbjegla u Njemačku prolazeći kroz Tursku nije užasavajući kad isti uporedimo sa situacijom mnogih Sirijaca koji su pokušali napustiti Siriju i pronaći sklonište drugdje. Ovo se pokazuje kao tačno znajući da je porodici, čiji život pratimo kroz 82 minute filma, obezbijeđen dom i da nisu ostavljeni bez ikakvih prihoda što je čest slučaj danas, uzimajući u obzir sve gore stanje po pitanju izbjegličke krize.
Dolazeći do ovog dijela, divno je vidjeti kako u životu četvoro djece dolazi do pozitivnih promjena, i kako se njihov život u Njemačkoj normalizuje u posljednjem dijelu filma. Ipak, još uvijek pokazuju jasne znake proživljenog konflikta; još uvijek praktikuju iste nasilne igre, podijeljeni su između sirijskog identiteta i prilagođavanja novoj zajednici, i ističu kako im Aleppo nedostaje iako ga se sjećaju pod konstantnim bombardovanjem. Nedostaje im domovina. Ova djeca žive u konstantnom strahu da će tijelo njihovog oca biti pronađeno i identificirano. U isto vrijeme, njihov panični strah kad vide i čuju avion u mirnom okruženju služi kao podsjetnik drugačije realnosti koja postoji u njihovim umovima.
Watani, dakle, nije jednostrana priča o tragediji ili nadi. Watani je priča o dječjem pogledu na rat i kao takva uključuje gubitke, nesporazume i bitne promjene. Radi se o realnosti izbjegličke porodice koja se još uvijek nada povratku oca. Ovo je priča o izgubljenoj domovini.
—-
Film “Watani – Moja Domovina’’ premijerno je prikazan u okviru Trećeg WARM Festivala. WARM Festival je održan u Sarajevu od 26. juna do 2. jula 2016. godine. Organizovan u saradnji sa Centrom za postkonfliktna istraživanja, WARM Festival okuplja umjetnike, reportere, akademike i aktiviste koji rade u oblasti savremenih konflikata.
[1]Taddonio, Patrice. “Syria Changed My Life:” An Interview with Marcel Mettelsiefen. PBS.org, Frontline. April 19. 2016.
