Zakonske kazne koje bi trebale regulisati evidenciju operativnih zahvata, uključujući i abortuse nedovoljno su utjecale na promjene u praksi. I dalje se izvode abortusi u privatnim poliklinikama jer se zna desiti da se doktori u javnim ustanovama pozivaju na savjest i odbijaju ga izvršiti. Drugi ga pak izvrše ali priklanjaju se mišljenju i stvaranju predrasuda o ženi koja se na to odlučila.
„Bila sam razvedena i imala jedno dijete, ušla sam u vezu sa Mirkom, takođe razvedenim čovjekom. Završilo se i prije nego je počelo. Menstruacija mi je kasnila. Nazvala sam ga da mu kažem novosti. Bez razmišljanja on odlučuje-abortus! Odmah sutra. Čudim se kako mi je skoro svejedno, ali u ruke mi dolazi knjiga Orijane Falači „Pismo nerođenom djetetu“. Teško je bez mame, tate, ali najteže je ne roditi se“.
Ovim riječima T.S. objašnjava svoje iskustvo pobačaja. Nije se pitalo za njeno mišljenje, jer je sve već bilo plaćeno i spremno u privatnoj poliklinici.
Ona dodaje kako je to bila najteža odluka donesena u njeno ime. Nakon pobačaja osjećala se krivom za nešto što nije učinila, ali je bilo odlučeno umjesto nje. Dodaje da situacija odredi ljudske postupke pa je stoga ona bila nejaka da se suprotstavi odluci i da zadrži dijete.
Žene se najčešće opredjeljuju za privatne klinike, na kojima se cijena abortusa kreće od 100 do 300 konvertibilnih maraka i nešto je veća nego u javnim ustanovama, zbog zagarantovane diskrecije. To se posebno odnosi na adolescentice, koje sve češće traže usluge u ovim klinikama. Doktor Mithat Kurtović, direktor Zavoda za zaštitu žena i materinstva Kantona Sarajevo ističe da privatne klinike nemaju potrebne, zakonom propisane uslove za vršenje abortusa.
„Bosanskohercegovačko društvo, koje se nalazi u tranziciji, ne respektira dovoljno ženu, a posebno ne trudnu ženu.“, smatra doktorica Rabija Dedić-Nikšić specijalista za ginekologiju i akušerstvo. Zbog sve češće prakse da poslodavci otpuštaju trudnice, žene su prisiljene abortirati.
„Bili smo dugo u vezi i imali planove za budućnost. On je dobio posao u drugom gradu i odlučio da me izbriše iz svog života. Moja trudnoća je postajala sve vidljivija, nosila sam se sama sa svim. Odlučila sam da rodim“, kazala je samohrana majka D.K. iz Jajca.
Prema njenim rječima, mislila je da je abortus jedna od opcija ali da nije ispravna.
„Nema veće nevolje od toga da predugih devet mjeseci čekaš dijete kojem se ne raduješ jer će ličiti na čovjeka koji te ostavio. Odluka o rođenju djevojčice je bila teška ali pobjedila sam najveću bitku u svom životu“, kazala je D.K.
Biti samohrana majka, kako je pojasnila nije nešto što društvo toleriše.
Svaki slučaj je različit, ali svaka žena bi trebala imati podršku da donese odluku koja joj u određenom momentu najviše odgovara bez osude ili prijekora drugih ljudi. To je u krajnosti, njeno tijelo i trebala bi biti njena odluka.
