Ova višedjelna serija ima za cilj da istraži različita gledišta bosanskih migracija u Njemačkoj, te da predstavi lične doživljaje migranata i njihove djece, ne samo kako bi se podstakla diskusija o zajedničkim iskustvima bosanskih migranata, već kako bi se razmotrile proširene teme i uticaj njihovih priča.
Od kasnih 1960. do danas, Njemačka i Bosna i Hercegovina, nekadašnja republika bivše Jugoslavije, održavale su stabilan i snažan bilateralni odnos. Imigracijska politika i sporazumi koji uključuju uređenja za radnike, znatan prijem izbjeglica tokom sukoba u Bosni 1990-ih, programi razmjene studenata i mnogobrojni valovi nadolazeće radne snage, odgovorni su za značajan dio ovog trajnog odnosa. Kao rezultat toga, Njemačka sada ima jednu od najživljih i najznačajnijih bosanskih dijaspora na svijetu. Oko 248.000 stanovnika je bosanskog porijekla od kojih je oko 76.000 druga generacija Bosanaca. Dok migranti prvenstveno odlaze iz BiH u Njemačku, stalni protok migracije imao je duboke kulturne, političke i ekonomske implikacije za obje zemlje.
Prvi značajniji dolazak migranata koji nisu bili njemačkog porijekla započeo je tokom druge polovice pedesetih godina prošlog vijeka kada je, kao rezultat posljeratnog ekonomskog rasta, Zapadna Njemačka započela zapošljavanje inostrane radne snage kroz niz bilateralnih sporazuma. Niska stopa nataliteta, kako za to vrijeme tako i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, značila je da je broj mladih Nijemaca koji su trebali postati dio radne snaga bio u opadanju. Osim toga, porast prosječnog nivoa obrazovanja zapadnih Nijemaca utiecao je na promjenu radne snage od radnika plavih kragni u radnike bijelih kragni.[1] Dodatak ovim činjenicama je rastuća tržišna ekonomija i gubitak rada iz Istočne Njemačke gdje postaje jasno da se Zapadna Njemačka suočava s nedostatkom iskusne radne snage, pogotovo za zanatski i manualni rad.
Jugosloveni su tokom osamdesetih bili druga po veličini njemačka migrantska populacija, kroz asimiliranje i postizanje veće društvene pozicije u poređenju sa drugim migrantskim grupama.[2] U okviru njemačkih i jugoslovenskih krugova, pripadnici ove populacije nazvani su Jugovići i Jugošvaben, s poštovanjem prema zajedničkom identitetu koji predstavljaju. Jugovići su obično označavali gostujuće radnike iz Jugoslavije, dok je naziv Jugošvabe ukazivao na određeni nivo asimilacije u njemačko društvo. Jugosloveni druge generacije postali su Jugošvaben, kombinirajući riječi Yugo i Schwabe, kolokvijski jugoslovenski izraz koji se koristi za njemačke narode. Uporedo, u bivšoj Jugoslaviji, često su ih nazivali “Švabe” ili “Gastarbajteri”.[3] Činjenica da su ovi termini ušli u rječnik i jedne i druge države, dodatno dokazuje koliko su ovakvi fenomeni preovladavali. Riječi Jugošvabe i Jugošvaben ilustruju koliko je bilo uobičajeno da gostujući radnici ostanu i da osnuju porodice u Nemačkoj, uprkos početnoj politici Njemačke, koja je imala namjeru da se radnici konačno vrate u svoje zemlje.[4]
Zapadna Njemačka je 1968. godine potpisala bilateralni sporazum o gostujućim radnicima sa Jugoslavijom, obilježavajući prvi istorijski talas migracije iz regiona. Do tada su slični sporazumi, potpisani sa zemljama poput Španije, Turske i Grčke, bili u toku skoro deceniju i pokazali su značajan uspjeh.[5] Sporazum iz 1968. godine omogućio je zapošljavanje više od pola miliona jugoslovenskih radnika tokom početnog petogodišnjeg perioda, što je koristilo i jednoj i drugoj državi povećanjem doznaka u Jugoslaviju i samim tim podizanjem ekonomskih standarda kod kuće, dok se istovremeno rješavala ponuda i potražnja za radnicima u obje države.[6] Mnogi prvobitni migranti radnici imali su nizak stepen obrazovanja i uglavnom su dolazili iz ekonomski depresivnih, ruralnih oblasti Jugoslavije.
Njemačka je primila najveći broj bosanskih izbjeglica tokom sukoba 1992 – 1995. godine, njih oko 320.000.[7] Dok se većina tih izbjeglica vremenom vratila nazad u BiH ili se preselila u druge države, oni koju su ostali nastavljaju obnovu svojih života, podižu djecu i često održavaju snažne veze među zajednicom. Poput gostujućih radnika koji su migrirali u Njemačku iz Jugoslavije, Bosanci koji danas žive u Njemačkoj su ključni doprinos ekonomiji države, a također su jedna od iznimno integrisanih i civilno uključenih grupa migranata u državi s brojnim članovima zajednice koji su se kandidovali za političke pozicije. Pored toga, broj druge generacije Bosanaca u kombinaciji s nedavnim ekonomskih rastom migranata i učenicima razmjene donosi prosječnu dob stanovništva na oko 22.5.[8]
Tri njemačke provincije sa najvećim brojem Bosanaca su Bavaria, Sjeverna Rajna-Vestfalija (svaka oko 63.000) i Baden-Württemberg (47.000). U Berlinu i Hessu ima značajan broj Bosanaca (oko 22.000), sa manjom populacijom u Donjoj Saksoniji (8.000), Rhineland-Palatinate (7.000) i Hamburgu (6.000). [9]
Oko 28.000 ljudi bosanskog porijekla su zvanično njemački državljani, ali je do nedavno bilo neophodno da se imigranti odreknu svog državljanstva da bi stekli njemačko državljansto. Kao rezultat toga, oko 13.000 pojedinaca se od 2009. godine odreklo državljanstva BiH. Međutim, nova legislativa dozvoljava djeci čiji roditelji nisu njemačkog porijekla, koja su rođena 1. januara 2000. ili nakon toga, mogućnost da imaju dvojno državljanstvo ukoliko su ispunjeni određeni zahtjevi, uključujući i to da dijete živi u Njemačkoj najmanje osam godina ili pohađa školu šest godina prije nego navrši 21 godinu. Od procijenjenih 10.000 ljudi koji trenutno imaju dvojno državljanstvo, oko 80% je rođeno u Njemačkoj. [10]
Promjena zakona koji se odnose na dvojno državljanstvo mogu imati potencijalne političke implikacije za Njemačku i BiH. Na primjer, vjerojatnost da će se broj dvojnih bosanskih i njemačkih građana povećati, budući da rođeni od 2000. godine navršavaju 18 godina, može rezultirati povećanjem sudjelovanja u aktivnostima kao što je vanjsko glasanje na izborima u Bosni. Država BiH je u procesu stvaranja sveobuhvatne strategije rasprostranjenosti dijaspore i stvaranja reprezentativnog tijela dijaspore u Njemačkoj koje bi pomoglo povezivanju tog stanovništva s bosanskim institucijama i vladama. Iako je u procesu nastajanju, strategija pokazuje angažman koji prije nije postojao između države i njenog stanovništva u inostranstvu.
Još jedna nedavna promjena u politici donesena je zbog broja zahtjeva za azilom sa Zapadnog Balkana. Kao odgovor, Njemačka je promijenila svoj zakon kako bi omogućila povećanje broja radnih dozvola dodijeljenih u razdoblju od oktobra 2015. do 2020. godine pojedincima iz regije. Ovi uvjeti olakšali su građanima BiH dobijanje dozvole za rad u Njemačkoj i rezultirali izdavanjem 7.110 radnih dozvola u 2016. godini. Ovo odražava značajan porast od 2.022 u 2015. godini i očekuje se nastavak povećanja broja dozvola. [11]
U porastu je i broj pojedinaca koji mijenjaju službeni boravak iz BiH u Njemačku. Prema profilu migracija BiH u godišnjem izvještaju Ministarstva sigurnosti BiH za sektor useljavanja, 1.196 Bosanaca promijenilo je svoje prebivalište u Njemačku 2016. godine, što je značajan porast od 244 u 2012. godini, 672 u 2013. godini, 910 u 2014. godini, i 998 u 2015.
Kroz ove istorijske migracijske trendove, kulturne pokazatelje i statistiku, možemo vidjeti širinu i dubinu prisutnosti bosanske dijaspore u Njemačkoj. U narednom nizu članaka istražit ćemo ljude iza tih pravila i brojeva. Pričajući priče Bosanaca koji su živjeli i žive u Njemačkoj, pratit ćemo zajedničke borbe i uspjehe koje su članovi tih migrantskih populacija doživjeli tokom njihovih putovanja. Serija će također nastojati otkriti šire teme i naučene lekcije kako bi doprinijeli stalnom dijalogu o tome kako poboljšati napore integracije migranata.
Serijal “Prelazak preko granice” nastala je kao dio alumni partnerstva između Centra za postkonfliktna istraživanja i Give Something Back to Berlin, u okviru Nagrade za interkulturalnu inovativnost. Podršku za ovaj serijal osigurali su Alijansa Civilizacija Ujedinjenih Nacija i BMW grupacija.
[2] Doerschler, Peter. 2004. “Education and the Development of Turkish and Yugoslav Immigrants’ Political Attitudes in Germany.” German Politics 13 (3): 449–80.
[3] Rossig, Rüdiger. 2008. (Ex-)Jugos: Junge MigrantInnen Aus Jugoslawien Und Seinen Nachfolgestaaten in Deutschland. Berlin: Archiv der Jugendkulturen.
[4] Castles, Stephen. 1985. “The Guests Who Stayed – The Debate on ‘Foreigners Policy’ in the German Federal Republic.” International Migration Review 19 (3): 517-534.
[5] Horrocks, David and Kolinsky, Eva, 1996. Turkish Culture in German Society Today. Berghan Books, New York, NY,: 79
[6] Shonick, Kaja. 2009. “Politics, Culture, and Economics: Reassessing the West German Guest Worker Agreement with Yugoslavia.” Journal of Contemporary History 44 (4): 726.
[7] Valenta, Marko, and Sabrina P Ramet, eds. 2011. The Bosnian Diaspora: Integration in Transnational Communities. Farnham, Surrey, England; Burlington, VT: Ashgate.
[8] Bevölkerung mit Migrationshintergrund – Ergebnisse des Mikrozensus, Statistisches Bundesamt (Destatis), 2016.
[9] Bevölkerung mit Migrationshintergrund – Ergebnisse des Mikrozensus, Statistisches Bundesamt (Destatis), 2016.
[10] “Bevölkerung und Erwerbstätigkeit.” Statistisches Bundesamt (Destatis), 2017.
[11] “Statistik über die Arbeitsgenehmigungen-EU und Zustimmungen.“ Bundesagentur für Arbeit Statistik, 2016.
